Ni u 12. stoljeću nisu se sve žene željele udati i imati djecu. Spas je bio - bijeg u samostan

• Bedrena kost, bide, Chanel No5, čokolada s radijem, pisaći stroj Remington, antibebi pilula, bicikl... Ove stvari naoko nemaju ništa zajedničko. Osim...
• Svaka od njih tema je jednog od poglavlja knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta", publicističkog hita Annabelle Hirsch koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura
• Ovaj publicistički hit donosi drukčiju povijest žena, kroz predmete, detalje, anegdote koje su im nešto značile i napokon oblikovale njihov život u širem kontekstu. 10 dana zaredom donosimo po jedan odlomak iz knjige  "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta". U današnjem nastavku to je Kapa opatice Hildegarde

Što o ženama možemo shvatiti razmišljajući o stvarima koje su im nešto značili tijekom 30.000 godina duge povijesti? Od zarasle bedrene kosti koja je bila, smatraju antropolozi, prva naznaka da smo kao vrsta sposobni brinuti o sebi i drugima, do predmeta, događaja i stavova koji definiraju žene u svijetu danas: menstrualne čašice, prstena Kim Kardashian i pussy hata. "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću" napisala je Annabelle Hirsch u uvodu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta".

Promo

Riječ je o prvoj knjizi njemačke novinarke francuskog porijekla, a sad i spisateljice, Annabelle Hirsch i knjižnom hitu proizašlom iz njezina pera - što se ne događa često s naslovima iz domene publicistike. No tema je očito intrigantna, a kut promatranja (i objašnjavanja) ženskog roda drukčiji. Inovativan i koliko ozbiljan, potkrijepljen činjenicama i znanošću, toliko vuče i na zabavno štivo. Jer što drugo mogu biti priče koje nam o ženama mogu ispričati preša za palčeve, kapa opatice Hildegarde, bide, singerica, desna ruka George Sand, bikini ili značka za Dan žena? 

Hirsch je napravila poptuno subjektivan odabir predmeta. Kako u uvodnom dijelu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objašnjava: "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću. Neki od tih predmeta upućuju na širi kontekst, neki su igrali određenu ulogu u određeno vrijeme, neki govore više o nekom trendu, drugi pak o nekoj ženi za koju sam smatrala da je nezaobilazna".

Ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, dosad zanemarenoj povijesti žena, kroz stvari koje su oblikovale njihov svakodnevni život, slobodu, rad, tijelo i, napokon, identitet žene.

Profimedia Foto: Profimedia; Annabelle Hirsch, autorica publicističkog hita "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta"

Annabelle Hirsch (1986.) njemačka je novinarka francuskih korijena. Studirala je povijest umjetnosti, teatrologiju i filozofiju u Münchenu i Parizu. Osim što radi kao slobodna novinarka, piše kratke priče i prevoditeljica je s francuskog. U Hrvatskoj je njezinu knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objavila izdavačka kuća Fraktura, a mi donosimo 10 odlomaka iz ovog publicističkog hita, deset dana zaredom. 

Kapa opatice Hildegarde

12. stoljeće

Nakon što su na samom početku žene u kršćanstvu bile priznate kao ravnopravne, dok su se u antičkom Rimu, navodno, prije svega žene iz aristokratskog sloja masovno preobraćale na kršćanstvo i nagovarale svoje muževe da i oni to učine, ta su religija i njezini predstavnici u srednjem vijeku krenuli drugim smjerom. Zaboravili su na mučenice iz prvih dana kršćanstva, kao što su Perpetua i Felicitas, koje su pogubljene zbog svoje vjernosti kršćanstvu, dok su slojevite i moćne božice Olimpa već odavno bile stvar prošlosti i smatrane poganskim božanstvima, a njihovi poklonici hereticima. Za žene su odsad postojala samo tri moguća mjerila: grešnica Eva, Djevica Marija ili pokajnica Marija Magdalena. Kao što prijateljice početkom 21. stoljeća jedna drugu pitaju: “Jesi li više tip Carrie, Charlotte, Mirande ili Samanthe?”, u ono je doba to pitanje vjerojatno glasilo: “U kome se prepoznaješ? U Mariji? Magdaleni? Nemoj samo reći u Evi!”

To je katkad znalo imati kobne posljedice. Tako se uvriježila pretpostavka da žene po prirodi stvari imaju jako blizak odnos s vragom, pa ih stoga treba posebno budno nadzirati ili potaknuti na samokažnjavanje. Početkom 12. stoljeća, dakle tijekom visokog srednjeg vijeka, širenje kršćanstva imalo je i dobrih strana: valorizacijom djevičanstva zbog ideala Djevice Marije ženama se nudi nova perspektiva. Dotad su imale izbor: biti majka i žena ili biti žena i majka, jer žena bez muškarca jednostavno ne bi postojala ili bi bila posve marginalizirana. A sad je, barem za žene iz bogatih obitelji, postojala još jedna mogućnost: život posvećen Bogu, dakle život u samostanu. Danas to, naravno, zvuči više kao kazna i ne baš kao neki napredak. Dati se zatočiti iza hladnih zidina u cvijetu mladosti, odreći se svakog oblika seksualnosti (barem teoretski) i iz dana u dan moliti se križu samo se malobrojnima može činiti primamljivim životnim modelom. No nekoć je bilo tako. U doba kad mobilnost nije igrala gotovo nikakvu ulogu, samostan je za mnoge žene bio mjesto slobode. Umjesto da se nose s rizicima brojnih porođaja, koji su nerijetko završavali smrću rodilje, požudom vjerojatno nevoljenog muškarca i često neispunjenim seksualnim životom te umjesto

da se prema njima kao potencijalnim “Evama” vječno odnose s nepovjerenjem, živjele su u zajednici s drugim ženama i mogle se posvetiti duhovno i intelektualno zahtjevnom životu, umjesto da rintaju za obitelj. Mogle su pjevati, plesati, čitati, vrtlariti i prije svega razmišljati, što je u ono doba bio ogroman luksuz. Mnoge su časne sestre uistinu bile užasnute kad su se pojavili Luther i njegovi sljedbenici te razvalili vrata samostana da ih “oslobode”. Uopće to nisu htjele. Bile su sretne ondje.

To je barem vrijedilo za mnoge. Naravno da je i u samostanima bilo okrutnosti, nastranosti i suparništva. Naravno da život među ženama koje (navodno) apstiniraju nije bio nimalo lagan, tim više što su mnoge posvećenost Bogu i ljubav prema njemu pobrkale sa sakaćenjem i kažnjavanjem sebe. No već je u ono doba bilo žena koje su bez ikakvih pokora stekle ugled i moć isključivo razmišljanjem i pisanjem. Primjer opatice Hildegarde iz Bingena, koja je rođena točno trideset godina nakon nastanka Tapiserije iz Bayeuxa, nije ništa novo, jer je ona već onda bila superzvijezda među časnim sestrama, što je još i danas.

Kein & Aber AG Zurich - Berlin / Fraktura Foto: Kein & Aber AF Zurich - Berlin / Fraktura: Kapa opatice Hildegarde

Pa ipak se isplati da je se još jednom prisjetimo polazeći od ove kape za redovnice. Jer nam njezin primjer pokazuje da je u svim slojevima društva oduvijek bilo žena koje se nisu libile reći što misle i koje bi katkad i poslušali. Barem nakon nekog vremena. Jer to nije bilo jednostavno čak ni za tako sjajnu opaticu poput Hildegarde. U jednom se pismu papi Eugenu III. oko 1140. godine žalila da njezine vizije ne shvaćaju ozbiljno. I to samo zato što je riječ o vizijama “sirote žene” koja je “stvorena iz rebra”. Još je u ono doba apelirala da se riječi žena ne otpisuju kao manje vrijedne ili besmislene. “Nemojte odbiti ove tajne Božje”, upozorila je papu. Očito je kod njega, kao i kod nekih drugih moćnika, naišla na otvorena vrata. Postao je jedan od njezinih najvjernijih zagovornika, potaknuo ju je da objavi svoje vizije i tako doprinio da postane međunarodna zvijezda.

Danas je često proglašavaju ranom feministicom. No upitno je koliko to ima smisla. Ali sigurno je da ju je zanimao ženski pogled na stvari, da je odbijala brutalnost Katoličke crkve, čije su žrtve često bile upravo žene. U samostanima koje je vodila u Disibodenbergu i poslije u Rupertsbergu redovnicama je bilo zabranjeno da same sebi nanose bol, čak i ako je to bilo iz ljubavi prema Bogu. Umjesto toga redovnice su zajedno slavile ljubav, dobro i obilno jele i pile, zajedno pjevale o ljepoti i dobroti Djevice Marije i drugih svetica te se čini da se nisu ustručavale ni raskoši ni daška ekscentričnosti. I sada konačno dolazimo do našeg predmeta. Za razliku od drugih časnih sestara redovnice u Rupertsbergu nisu brijale glavu na ćelavo, na svetkovine bi, navodno, čak raspustile kosu i nosile dugački bijeli veo, a iznad njega kapu urešenu zlatnim vezom poput ove. Kao predstojnici samostana u Rupertsbergu Hildegardi se očito nije činilo nimalo logičnim da klerici sukladno svom rangu mogu nositi stolu, palij, mitru i slično, što je opaticama bilo zabranjeno. Pisala je o tome u svom čuvenom tekstu Scivias, samo dugo nisu vjerovali da je uistinu dala izraditi takva pokrivala za glavu. Sve do danas nije jasno je li ta kapa, koju su sve donedavno zvali redovnič- kom krunom (Mönchskrone), bila samo jedna od mnogih ili unikat. Užasnuti izvještaji opatica iz drugih samostana upućuju na to da su se žene u carstvu Hildegarde iz Bingena svojim raskošnim pokrivalima za glavu i nakitom ogriješile o sva pravila skromnosti. Mnoge su to smatrale šokantnim, ali Hildegardi je to u doba njezine najveće slave očito bilo svejedno. Bila je spremna podnijeti malo kritike da bi svoje sestre mogla okruniti kao ravnopravne kršćanke.