- Iako sam oduvijek bila vjerna starinskim satovima i nikada nisam osjećala potrebu pratiti svaki korak, otkucaj srca ili minutu sna, HUAWEI WATCH GT 7 Series potaknuo me da provedem mali osobni eksperiment i otkrijem koliko se moj subjektivni osjećaj energije podudara s onime što pokazuje tehnologija
- Tijekom četiri dana uspoređivala sam vlastito raspoloženje, umor i motivaciju s podacima o kvaliteti sna, fizičkoj spremnosti i emocionalnom stanju, otkrivajući da dobar san ne znači nužno i dobar osjećaj, baš kao što ni nedostatak energije nije uvijek samo pitanje motivacije
- Na kraju sam shvatila da najveća vrijednost pametnog sata nije u tome da nam govori što moramo raditi, nego da nam pomogne bolje razumjeti vlastito tijelo, prepoznati njegove potrebe i prihvatiti da ne moramo baš svakoga dana funkcionirati na sto posto
Posjedujem pet satova. Svaki je pomno odabran, svaki ima neku svoju priču i svaki je, na ovaj ili onaj način, mali hommage vremenima koja su odavno prošla. Svi su na navijanje ili automatici, što znači da im, za razliku od većine današnjih uređaja, nije potrebna ni baterija, a kamoli internetska veza. Imaju kazaljke, poneki i datum, i rade jednu jedinu stvar - govore mi koliko je sati. I znaš što? To mi je oduvijek bilo sasvim dovoljno.
Pametni satovi nikada nisu bili na mom radaru. Ponajprije zato što je uklopiti komad suvremene tehnologije u garderobu koja izgleda kao da je zalutala iz nekog drugog desetljeća prilično ambiciozan pothvat (čitaj: gotovo nemoguća misija). No, estetika je bila tek dio priče. Drugi, mnogo važniji razlog bio je taj što mi godinama detaljno praćenje fizičke aktivnosti i općeg stanja organizma nije bilo ni na kraju pameti.
Nisam brojila korake, nisam analizirala kvalitetu sna i nisam osobito razmišljala o tome što se u mom tijelu događa između jutarnje kave i trenutka kada se navečer konačno uvučem u krevet. Ako sam bila umorna, pretpostavljala sam da sam previše radila. Ako sam imala energije, nastojala sam je iskoristiti. A ako sam se nakon osam sati sna probudila svejedno se osjećajući kao da me pregazio vlak, zaključila bih da mi jednostavno nije dan.
No, posljednjih mjeseci odlučila sam intenzivnije vratiti fizičku aktivnost u svoju svakodnevicu, i upravo sam tada počela razmišljati o tome koliko zapravo poznajem vlastito tijelo. Znam li prepoznati razliku između umora i običnog nedostatka motivacije? Znači li dobar san nužno i dovoljno energije? I koliko je moj subjektivni osjećaj pouzdan kada odlučujem koliko ću se određenog dana fizički angažirati?
Shvativši da će mi u razumijevanju svega što je razumjeti dobrodošlo, da ne kažem nužno, nešto inteligentniji i napredniji sat od onih iz moje kolekcije biti poželjan suputnik, u moju je malu kolekciju stigao i šesti. HUAWEI WATCH GT 7 Series. Za razliku od njegovih pet prethodnika koji znaju samo koliko je sati, ovaj mi je ponudio mogućnost da malo bolje upoznam i sve ono što se događa tijekom tih sati.
Što ako se osjećaj i brojke ne slažu?
Ono što me posebno zainteresiralo za odabir baš ovog sata bila je funkcija Physical Readiness, koja pruža uvid u trenutačnu fizičku spremnost na temelju različitih fizioloških pokazatelja, uključujući kvalitetu sna, srčani ritam, varijabilnost srčanog ritma (HRV), stres i prethodnu aktivnost.
Da se razumijemo, sat ne odlučuje umjesto mene trebam li trenirati, odmarati ili otkazati sve planove i ostatak dana provesti pod dekicom. Njegova ocjena nije naredba, a još manje medicinska dijagnoza. Ali je vrijedna dodatna informacija koja može pomoći da vlastiti osjećaj sagledam iz nešto šire perspektive, a upravo je to ono što me posebno zanimalo.
Baš zato sam odlučila provesti mali osobni eksperiment. Svakoga jutra, prije nego što bih pogledala podatke na satu, pokušala sam procijeniti kako se osjećam. Jesam li odmorna? Koliko energije imam? Veselim li se fizičkoj aktivnosti ili bih radije ostala kod kuće? Zatim bih pogledala što je sat zabilježio, usporedila te informacije s vlastitim dojmom i pokušala razumjeti gdje se podudaraju, a gdje razilaze.
Mali dnevnik jednog velikog upoznavanja vlastitog tijela
24. listopada: Gotovo osam sati sna. Pa zašto se onda ne osjećam spektakularno?
Jutros sam se probudila s onim poznatim osjećajem da bih mogla spavati još barem dva sata. Ništa dramatično se nije dogodilo, ali definitivno nisam ona osoba iz reklama koja ustaje nasmiješena, otvara prozor i puna entuzijazma pozdravlja novi dan. Planiram nešto fizičke aktivnosti, možda dulju šetnju, ali nisam pretjerano raspoložena za išta zahtjevnije. Zapravo, u glavi sam već započela pregovore sama sa sobom. Možda da onu dugu šetnju ostavim za sutra?
Podaci sa sata ponudili su zanimljiv kontrast mom dojmu. Zabilježeno je 7 sati i 56 minuta sna, uz ocjenu kvalitete sna od 84 boda. Od toga je sat procijenio jedan sat dubokog sna, pet sati i 49 minuta laganog te jedan sat i sedam minuta REM faze.
Drugim riječima, brojke su izgledale prilično dobro. Gotovo osam sati sna i solidna ocjena kvalitete na prvi su pogled sugerirali noć nakon koje bih se mogla osjećati odmorno. Ali nisam se tako osjećala.
I tu sam prvi put osvijestila koliko je lako pomiješati dvije stvari: ono što uređaj mjeri i ono što ja doživljavam. Ocjena sna nije ocjena mog raspoloženja, motivacije ili cjelokupnog dana. Ona govori o određenim karakteristikama spavanja, ali ne može obuhvatiti sve što utječe na to kako ću se osjećati nakon buđenja. Zapravo, bilo mi je pomalo utješno vidjeti da dobar rezultat ne znači da sam dužna osjećati se fantastično.
25. listopada: Sedam i pol sati zvuči sasvim dovoljno. Ali...
Danas sam se probudila nešto bolje raspoložena. Daleko od toga da je to energija s kojom bih otrčala polumaraton, ali osjećam se sasvim sposobno uhvatiti se ukoštac sa svim što me čeka. Planiram dan svakako iskoristiti za malo dužu šetnju, a možda i nešto intenzivniju aktivnost. Spavala sam više od sedam sati. Ne vidim što bi moglo poći po zlu...
Sat je zabilježio 7 sati i 34 minute sna, uz ocjenu 80. Na prvi pogled, razlika u odnosu na prethodni dan nije djelovala osobito velikom. Međutim, kada sam otvorila detaljniji prikaz, jedan me podatak posebno zainteresirao. Prema procjeni sata, u dubokom sam snu provela 46 minuta, u laganom šest sati i tri minute, a u REM fazi 45 minuta.
Naravno, pametni sat ne mjeri moždanu aktivnost kao laboratorijsko ispitivanje spavanja, pa njegove procjene faza sna treba promatrati kao orijentacijske pokazatelje, a ne apsolutnu istinu. Ipak, bilo mi je zanimljivo vidjeti koliko se dvije noći s relativno sličnim ukupnim trajanjem sna mogu razlikovati u svojoj strukturi.
Još zanimljivije bilo je pitanje koje se nametnulo: ako sam se subjektivno osjećala bolje nego prethodnog jutra, znači li to da je moje tijelo bilo spremnije za fizički napor?
Ne nužno. Raspoloženje, koje je sat očitao kao ugodno, motivacija i fiziološka spremnost povezani su, ali nisu istoznačnice. I upravo je ta razlika počela davati smisao cijelom eksperimentu.
26. listopada: Kada brojke ponude malo drugačiju perspektivu
Napokon imam osjećaj da sam uhvatila nekakav ritam. Nisam se pretjerano bavila time koliko sam spavala ni jesam li dovoljno aktivna. Jednostavno sam pokušavala odraditi sve što sam planirala i pritom pronaći malo vremena za sebe. Dan nije bio savršen, ali nisam ni očekivala da će biti. Negdje usput, shvatila sam da moram prestati očekivati da svaki dan mora biti jednako produktivan.
Na satu me dočekao zanimljiv sažetak u rubrici Health Insights. Prema prikazu od 26. listopada, uređaj je moje fizičko stanje opisao kao dobro, uz napomenu da je vrijeme odmora variralo, dok je dnevna aktivnost bila stabilna.
Posebno mi se svidjelo što takav prikaz nije pokušavao cijeli dan svesti na jednu brojku. Umjesto toga, ponudio je kontekst: određeni pokazatelji mogu biti stabilni čak i kada mi ritam odmora nije sasvim ujednačen.
A zatim sam obratila pozornost i na praćenje emocionalnog stanja. Na različitim mjerenjima sat je prikazivao oznake poput Neutral, Peaceful i Pleasant, odnosno neutralno, mirno i ugodno stanje. Zanimljiv dodatak, osobito zato što emocionalno stanje ne mora nužno odgovarati razini fizičke energije.
Mogu biti smirena, a fizički umorna. Mogu biti izvrsno raspoložena, a istodobno nedovoljno oporavljena od prethodnih aktivnosti. Mogu biti pod stresom, a da to sama sebi nisam sasvim spremna priznati.
27. listopada: Kada se moje tijelo i sat slažu, ali moj kalendar ima druge planove
Probudila sam se s vrlo jasnom idejom kako bih željela provesti dan. Pod dekicom, uz omiljenu seriju, nešto fino za grickanje i apsolutno nikakvu potrebu za interakcijom s vanjskim svijetom, a još manje za fizičkom aktivnosti. Znaš one dane kada ti se čini da je i ustajanje iz kreveta ozbiljan pothvat, a pomisao na sve što te čeka izaziva želju da se jednostavno praviš da je nedjelja? E, upravo takav dan. Nažalost, moj kalendar nije dijelio moje oduševljenje ovim planom. Obveze su bile uredno posložene, rokovi nisu pokazivali ni najmanju namjeru da se sami pomaknu, a moj popis zadataka bio je otprilike jednako dug kao i želja da ga ignoriram.
Kada sam pogledala sat, dočekala me ocjena Physical Readinessa od 61, uz oznaku Low, odnosno nisku razinu fizičke spremnosti. Prvi put tijekom eksperimenta imala sam osjećaj da se moje tijelo i tehnologija savršeno razumiju. Ja sam tvrdila da danas nisam ni za kakve velike pothvate, a sat je ponudio podatak koji je bio u skladu s tim osjećajem. Naravno, to nije značilo da trebam otkazati sve obveze, niti mi je sat sugerirao da ostatak dana provedem u horizontalnom položaju. Ali bilo je zanimljivo vidjeti da se moj subjektivni umor podudara s nižom procjenom fizičke spremnosti koju je uređaj izračunao na temelju svojih pokazatelja.
Dok sam se pokušavala pomiriti s činjenicom da dekica i serija ipak moraju pričekati, shvatila sam nešto važno. Ponekad nemamo luksuz usporiti koliko bismo željele. Posao, rokovi i svakodnevne obveze ne nestaju samo zato što se nismo probudile pune energije. No možda upravo tada vrijedi osvijestiti kako se osjećamo, umjesto da vlastiti umor automatski ignoriramo. Taj dan nisam mogla jednostavno isključiti svijet, ali mogla sam barem prestati očekivati od sebe da funkcioniram na sto posto. A već to mi se učinilo kao sasvim dobar početak. Zanimljivo je da je upravo ovaj dan donio jedno od najjasnijih podudaranja između mojeg osjećaja i podataka na zaslonu.
Ocjena na satu nije mi rekla što moram napraviti. Nije značila da je fizička aktivnost zabranjena niti da su svi moji planovi pretjerani. No pružila mi je dodatni kontekst za razumijevanje vlastitog umora. I možda je baš to ono što nam često nedostaje. Ne još jedna aplikacija koja će nam govoriti da moramo biti bolje, brže i produktivnije, nego mali podsjetnik da ponekad vrijedi poslušati i ono što nam tijelo već pokušava reći.
Što sam naučila o snu, energiji i vlastitim očekivanjima?
Još jedan zanimljiv rezultat koji sam zabilježila tijekom testiranja bila je noć u kojoj sam spavala 6 sati i 59 minuta, ali je ocjena sna iznosila čak 82 boda. Gotovo sat vremena manje od mog cilja od osam sati, a rezultat kvalitete sna i dalje je bio relativno visok.
Iako rijetko kada odradim osam sati sna, ova je ocjena bila lijep podsjetnik da trajanje sna, iako iznimno važno, nije jedina stavka koju uređaj promatra. No, jednako je važno ne izvući pogrešan zaključak: dobra ocjena kraće noći ne znači da nam je manje sna dovoljno, niti da bismo trebale zanemariti preporuke o odgovarajućem trajanju spavanja. Upravo sam kroz takve male usporedbe počela drugačije promatrati podatke.
Nekada bih na pitanje jesam li dobro spavala odgovorila jednostavnim 'jesam' ili 'nisam'. Sada sam počela primjećivati da iza tih odgovora postoji mnogo nijansi. Koliko sam dugo spavala? Kako sam se probudila? Jesam li prethodnog dana bila aktivnija nego inače? Osjećam li fizički umor ili mi samo nedostaje motivacije? I, možda najvažnije, zašto toliko često očekujem da moje tijelo svaki dan funkcionira jednako?
Pametni sat nije osobni trener koji izdaje naredbe
Priznajem, prije ovog eksperimenta imala sam određenu predrasudu prema uređajima koji prate gotovo svaki aspekt naše svakodnevice. Zamišljala sam ih kao još jedan izvor pritiska, još jednu stvar koja će me podsjećati da nisam napravila dovoljno koraka, dovoljno spavala ili dovoljno trenirala.
No iskustvo s HUAWEI WATCH GT 7 Series pokazalo mi je da mnogo ovisi o tome kako odlučimo koristiti informacije koje nam tehnologija pruža, a meni je najkorisniji bio upravo pristup u kojem podaci nisu presuda, nego dodatni kontekst.
Funkcija Physical Readiness ne zamjenjuje osobni osjećaj, nego ga može nadopuniti. Praćenje sna ne govori nam kako se moramo osjećati nakon buđenja, ali može pomoći u prepoznavanju obrazaca koje bismo inače previdjele. Podaci o srčanom ritmu, HRV-u, stresu i aktivnosti nisu natjecanje u kojem svakog dana moramo ostvariti bolji rezultat, nego način da s vremenom bolje razumijemo vlastite navike i reakcije organizma.
Naravno, nekoliko dana testiranja nije dovoljno za velike zaključke o zdravlju ili kondiciji, a očitanja nosivih uređaja imaju svoja ograničenja. No za početak jednog osobnog eksperimenta pokazala su mi nešto što smatram vrijednim: između onoga kako se osjećam i onoga što mogu izmjeriti ne mora uvijek postojati savršeno podudaranje. I to je sasvim u redu.
Šesti sat u kolekciji naučio me nečemu što ostalih pet nije moglo
Moji starinski satovi i dalje imaju posebno mjesto u mom srcu. I dalje volim zvuk njihovih mehanizama, kazaljke koje neumorno kruže brojčanikom i činjenicu da su nastali u vremenu kada se od sata nije očekivalo ništa više od toga da nam kaže koliko je sati.
Ipak, moram priznati da je ovaj šesti donio jednu sasvim novu dimenziju. Ne zato što mi je otkrio neku veliku tajnu o vlastitom tijelu, niti zato što je znao bolje od mene trebam li određenog dana trenirati ili odmarati, već zato što me potaknuo da budem znatiželjnija prema sebi.
Da ne promatram umor kao neuspjeh, odmor kao gubitak vremena, a fizičku aktivnost kao obvezu koju moram ispuniti pod svaku cijenu. Da shvatim kako dobar rezultat na zaslonu ne poništava loš subjektivni osjećaj, baš kao što ni odlična motivacija ne znači nužno da smo fizički na vrhuncu.
I da, kada pokušavamo izgraditi zdraviji odnos prema kretanju, možda nije najvažnije svakoga dana napraviti više, nego s vremenom naučiti bolje razumjeti vlastiti ritam.
Pet mojih satova i dalje mi govori koliko je sati. A šesti me, na svoj način, počeo podsjećati da obratim pozornost i na to kako to vrijeme provodim.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.