Moraš je upoznati: splitska arhitektica zaljubljena u ekstremne sportove

"Nekad mi je dosta mora, pa se poželim oblaka, sjednem u jedrilicu i letim. Onda vidim neki fini vrh, pa se poželim popet na njega...i tako", opisuje svoj životni stil Lidija Lijić, jedna od onih žena koje nemaju jednu definiciju. Diplomirana arhitektica, instruktorica ronjenja na dah, zaljubljenica u fotografiju, alpinizam, avijatičarstvo te - freediving. Kako mu samo ime kaže, ovaj sport namijenjen je svima koji vole morske dubine, ali isključivo uz korištenje vlastitih pluća. Nikako manje bitan podatak je ova Splićanka ponosna vlasnica nekoliko zlatnih medalja, ali i nositeljica Guinnessova rekorda na zaron ispod leda! 

Doista, kad ti ovakva osoba pristane dati intervju, u istom trenu osjećaš i uzbuđenje, i strahopoštovanje, i iščekivanje... Koje prvo pitanje uopće postaviti Lidiji? Kako da ju pitam sve što želim? Hoće li mi htjeti odgovoriti na sva pitanja? Hoću li joj se ispričati ako djelujem djetinjasto fascinirana zbog svega što radi? Ipak, posao je posao, pa sam se skulirala i pustila Lidiju da priča... Marjan Radović

Za one koji ne znaju, možeš li opisati kako točno izgleda jedno iskustvo freedivinga, na primjer meni:)? 

Izgledalo bi ovako: Ležiš na površini obučena u ronilačko odijelo i opuštaš se. Držiš se za bovu za koju je vezan vertikalni konop, duž kojega se uskoro spremaš zaroniti u dubinu. Sve što sad pokušavaš je opustiti se. Udah, zaranjanje i počinje tvoja nova avantura. Plavetnilo oko tebe polako niže nijanse, kako se spuštaš na veću dubinu. S većom dubinom raste i pritisak, pa imaš osjećaj da te more sve jače grli. Uživaš u tišini i bestežinskom stanju. Laganim  pokretima, okrenut ćeš se nazad i krenuti prema površini koja te čeka.

Kada bi netko prvi put pokušao roniti na takav način, što bi mu savjetovala kao instruktorica?

Netko tko bi se želio baviti ronjenjem na dah, svakako bi trebao završiti tečaj ronjenja. Edukacija je nužna kako bi se upoznali sa svim aspektima sigurnog ronjenja, reakcijama svog tijela u morskim uvjetima i naravno naučili roniti :) Polaznike obično pitam što ih je motiviralo da se bave ronjenjem... 

Marjan Radović

Poznaješ li puno ljudi s interesom za ovaj sport? Iz naše zemlje ili svijeta? Kakav je interes prema ovom sportu uopće u našoj zemlji?

Baveći se natjecateljski ovim sportom, upoznala sam jako puno ronioca iz cijeloga svijeta. Interes ljudi za ronjenje, obično je veći u zemljama koje imaju more, ali to nije uvjet. U zadnjih desetak godina ronjenje se populariziralo tako da je sve veći broj natjecatelja na natjecanjima svjetskog ranga. U prilog tome ide i činjenica da će ronjenje na dah biti pokazni sport na sljedećoj Olimpijadi. 
Hrvatska je ronilačka reprezentacija u jednom trenutku bila najtrofejnija reprezetacija po Olimpijskom Odboru. Čak i s obzirom na relativno malen broj ljudi koji se bavi ronjenjem, u posljednjih 10 godina rušili smo svjetske rekorde, osvajali brojne medalje na svjetskim i europskim prvenstvima. Tome su pridonijeli Goran Čolak, Katarina Zubčić, Karla Fabrio, Vanja Peleš i mnogi drugi. damir zurub

Gdje je u Hrvatskoj najbolje roniti?

Jadran je bogat fantastičnim lako dostupnim lokacijama. Zbog bistrine mora i bogatstva podmorja, svakako su poželjniji što udaljeniji otoci. Dakle Vis, Lastovo, Kornati, Elafiti...Od konkretnih lokacija tu je Zelena Spilja na otoku Ravniku zbog fantastične igre svjetla, južna strana gotovo svakog  dalmatinskog otoka zbog vertikalnih stijena koje se nastavljaju u more, Brusnik radi brojnih ribica koje te dočekaju dolje. Općenito na Jadranu, čim se makneš s prepunih plaža, dobiješ priliku za interesantno istraživanje. 

Kroz malo istraživanje o ovom sportu vidjela sam nekoliko puta strogu uputu: nikad ne roni sam. Ipak, priznaj, jesi li kao osoba koja živi za adrenalin, ipak išla samostalno u osvajanje morskih dubina?

Pa prvo i svakako najbitnije pravilo u ronjenju je ne roniti sam, tj .roniti u limitima svog partnera. Ronjenje je samo po sebi prekrasan sport, ali isto tako može postati opasan, zbog načina na koji mu se pristupa. Svako pomicanje osobnih granica, samo je rezultat dugotrajnih treninga, a ne adrenaliski ispad. Tako da se do svakog sljedećeg metra stiže malo po malo. Što ne znači da se ne zaputim sama u lagane “šetnje” podmorjem :) Ponekad izgubim sate pokušavajući se neprimjetno kamuflirati u jato gavuna, tražeći sklad boja i oblika po morskom dnu, puštajući mjehuriće s dna. 

Osim Freedivinga,  biviš se i ekstremnim planinarstvom. Koje si sve planinske vrhove do sad osvojila i što je došlo prije: ljubav prema osvajanju visina ili dubina?

Teško mi je to razlučiti. Rekla bih da se sve razvijalo paralelno. Volim provoditi vrijeme u moru, a isto tako volim se približiti oblacima. Mislim da sam se prvo počela baviti slobodnim penjanjem, pa ronjenjem na boce, pa je planinarenje preraslo u alpinizam, a ronjenje na boce u freediving, pa je došlo i letenje. Sve se te aktivnosti isprepliću i rekla bih nadopunjavaju. Nekad mi je dosta mora, pa se poželim oblaka, sjednem u jedrilicu i letim. Onda vidim neki fini vrh, pa se poželim popeti na njega...i tako:) Od značajnijh vrhova popela sam se na neke alpske vrhove, Mt Blanc, Gran Paradiso, Grossglockner, zatim Kilimanjaro i Annapurna Base Camp u Himalaji.  nikola vulić

Znam da se ljudi obično dijele na one kojima su draži sportovi kojima osvajaju morske dubine ili oni koji vole ekstremne visine. Kako to da je kod tebe došlo do ljubavi prema tim dvijema krajnostima?

Rekla bih da volim vertikalno kretanje :)  Zapravo, sve te aktivnosti imaju jako puno zajedničkoga. Boravak u prirodi, kretanje, mir, tišinu, boje. Bilo da si u moru ili na vrhu planine, u zraku, ostavljena ste u tišini i ljepoti prirode koja ta okružuje. Kada pričamo o ekstremnim planinarskim pothvatima, onda i tu mogu povući paralelu uvjeta smanjenog kisika, jednako kao i u moru. Rekla bih da je to više do ljubavi prema istome. 

Je li te ikad bilo strah? Kako se rješavaš potencijalnih strahova koji se u ovim sportovima događaju?

Strahovi su sastavni dio života i mislim da ih svi imamo, samo se možda razlikujemo po načinu na koji se nosimo s njima. Kad zamislim neki projekt kao, recimo, zaron ispod leda, zaintrigira me nepoznato i ne razmišljam o strahu. Kad krenem u realizaciju, uvalim se u hrpu problema i ne stignem razmišljati o strahu, međutim kad se nađem na licu mjesta, sustignu me svi strahovi. Obično se borim protiv njih na način da se fokusiram na zaron, uspon, let... I sve ono što je bitno da se to i realizira. Što ne znači da mi se srce ne uzlupa, ruke ne tresu, misli lutaju svakakvim smjerovima. To je neka konstantna borba iz koje izađeš još malo hrabrija :)
Rekla bih da su strahovi bitni, jer nas upozoravaju na nepoznato i tjeraju da razmišljamo, dajemo sve od sebe. damir zurub

A što kažu tvoji bližnji na te tvoje ljubavi? I kako se oni nose sa tvojim avanturističkim duhom?

Jako teško :) Vjerovatno je puno teže čekati nekoga, nego sam biti u zadatoj situaciji. Ali ipak, kad nekog voliš, voliš ga sa svim njegovim karakteristikama. Roditeljima je to uvijek teško, a suprug Nikola je sudionik u većini mojih avantura, ako ne, onda je uvijek podrška. 

Velika avanturistica i uz to arhitektica. Je li teško spojiti sport s poslom arhitektice, koji je isto, ruku na srce, dosta nepredvidljiv. Kako se mogu spojiti ta dva posla? 

Trenutno sam sve manje u uredu. Pokušavam izbalansirati neke nove poslovne izazove vezane uz ronjenje. Teško je naći vrijeme za sve, ali nije teško izbalansirati poslove. Volim zamijeniti ured morem i obratno. Hoću li u tome svemu uspijeti, ne znam. Vidjet ćemo :) 

Lidija, pa ti se ponosna vlasnica Guinnessova rekorda. Točnije, srušila si rekord na ronjenju na dah ispod leda. Pitanje: vjeruješ li da se i dalje možeš natjecati sa sobom, točnije pobjeđivati samu sebe?

Zajedno s  Vitomirom Maričićem, planiram ponovo pokušati postaviti novi rekord krajem godine. Vjerujem da mogu postaviti ciljeve i trenirati za njihovo ostvarenje, a hoće li me neki limit zaustaviti, ne znam. Za sad još ne, mislim da u meni i u sportu još ima potencijala za pomake.  Vitomir Maričić

Možeš li zamisliti jedan dan bez ekstremnog sporta? Ako da, kakav bi on bio? Kako bi ga provela?

Jako teško mogu stajati na mjestu. Ali recimo da mi je zabranjeno taj dan baviti se nekom fizičkom aktivnosti, provela bih ga sa prijateljima ploveći na nekoj jedrilici, uz neku dobru knjigu, dobru muziku i dobar vitar. Na jedrilici smo :) 

Pročitala sam da si i putnica. Koje zemlje su te najviše očarale?

Svaka zemlja me očara na svoj način. Volim istok radi mira kojim odiše, Nepal zbog kaosa i Himalaje, Maleziju radi odlične hrane, Kambodžu radi neke tuge kojom odiše, Tajland jer je Tajland. Južnu Ameriku radi beskrajno nasmijanih ljudi, Ekvador radi tuljana na Galapagosu, Boliviju zbog načina na koji oblaci sjede na Andama i zelenih prostanstava, Peru zbog najljepših boja. Afriku jednostavno moraš voljeti, jel je to majka Afrika. Prekrasna, posebna i teška. Svaki kutak svijeta je poseban, drugačiji, svaki me naučio nešto novo I inspirirao za daljnje putovanje.  arhiva

Gdje bi se preselila ovog trena da to netko kaže da možeš bilo gdje? Gdje bi za tebe bio savršen omjer morskih dubina i nadmorskih visina?

Na Mars. Samo radi leta u Svemir. Šalim se. Mislim da bi išla na Tongu, roniti s kitovima i trenirati. Na koju godinu. Svijet je prepun prekrasnih mjesta za život, bilo bi idealno imati Svijet za adresu. Bazu ću uvijek imati u Hrvatskoj jer stvarno živimo u prekrasnoj zemlji. 

I za kraj, možda pitanje koje svi već pomalo mrze, ali gdje se vidiš u budućnosti? Jesi li krojačica svoje sudbine, ili se želiš itekako pobrinuti za ono što sijedi?

Pomalo učim da je ljepota i u nepoznatome. Voljela bih imati mogućnost ukazati ljudima na ljepote koje ih okružuju kroz kratke dokumentarace. Pokazati što se sve može u jednom dahu i šta nas sve može ostaviti bez daha. 

miss7 retro: Jesi li već poslala razglednicu ovog ljeta?