Ispovijest: Moj život s Hashimotom

Kada u svojoj 25. godini čuješ liječnika kako ti nonšalantno kaže da ćeš do kraja života uz jutarnju kavu piti hormone, sve na trenutak stane. Nema veze što se ne radi o dijagnozi koja je opasna po život ili, kako on kaže, nije nešto što bi me previše trebalo zabrinjavati. Nema veze što se u ovoj istoj situaciji u posljednje vrijeme našao neki nestvaran broj žena i što su te hormonske tablete u torbicama češće od žvakaćih guma. Ništa od toga nije bilo važno u trenutku kad sam prvi put dobila svoju dijagnozu - Hashimotov tireoiditis.

Simptom koji me natjerao da odem doktoru bila je depresija. Da, depresija. Zašto bih ja bila u depresiji?  S mojim je životom sve ok, dapače, ne sjećam se kad sam posljednji put bila ovako sretna. Ali nisam bila sretna. Bilo je ljeto, dane sam provodila na moru, bila sam sretno zaljubljena, redovito sam trenirala i pravilno se hranila. Ipak, sve manje sam se smijala. Odjednom mi se plakalo zbog svega - zbog lošeg vremena, zbog toga što sam se osjećala neugodno u vlastitom tijelu, zbog tužnih reklama, zbog stradalih životinjica na cesti... osjećala sam se kao da prolazim kroz neku super pojačanu verziju PMS-a koja nije odlazila. Rješenje liječnika? Uputnica za psihijatriju.
Nisam otišla. Bila sam uvjerena da nisam u depresiji, da je ovo samo simptom i da za te promjene ponašanja mora postojati neko logično rješenje. Ako sam u nešto bila sigurna, onda je to bilo to da se ni depresija nije mogla dogoditi ničim izazvana. "Možda je riječ o nekim potisnutim osjećajima koji tek sad izlaze na površinu", govorili su mi. Ne, ne, definitivno nije u tome problem. U jednom sam trenutku bila najveselija i najoptimističnija osoba koju znam, u drugom mi se rušio svijet. Ovakvo ponašanje za mene nije bilo normalno i trebala sam uzeti stvar u svoje ruke. Obratila sam se tvojem i mojem najboljem prijatelju - Googleu. privatna arhiva Kristijana Musića
Da, da, znam - upisivanje simptoma u Google najgora je stvar koju možeš učiniti onda kad sumnjaš na zdravstveni problem, no nisam požalila. Vrlo sam brzo naletjela na niz problema sa štitnjačom i čitajući ih, počela sam se prepoznavati u njima. Činilo mi se kao da je netko opisivao moju dnevnu rutinu u proteklih nekoliko mjeseci:

Umor - Nešto što je kod mene bilo toliko učestalo da sam to odlučila pripisati svojem suviše lijenom životnom stilu. Ipak, u nekoliko sam navrata svoj "power nap" nesvjesno pretvorila u 12-satni zimski san iz kojega me ne bi probudila ni pneumatska bušilica.

Ispadanje kose - Šake i šake pune kose pri svakom pranju ili češljanju prate me cijeli život. Imam sreće što je imam više nego ću je ikad moći izgubiti.

Suha koža - I to sam pripisala svojem osjetljivom tipu kože kao i neredovitoj dehidraciji. Ipak, moja je koža plavu Niveinu kremu upijala u sekundi.

Među simptomima sam ubrzo prepoznala i svoj najveći problem - usporen metabolizam - nešto što je neizbježno kod svake osobe koja pati od hipotireoze odnosno usporenog rada štitnjače.

Nije li najgora noćna mora svake žene ona u kojoj će si svakodnevno uskraćivati omiljene namirnice, a brdo vremena provoditi u teretani bez ikakvih rezultata? Nije li to najgora noćna mora svake osobe? Za mene je definitivno bila. Mjesecima sam isprobavala dijete, kupovala posebne namirnice i strogo se pridržavala pravila koje sam si sama postavila. Sve to kako bi se riješila užasnog osjećaja napuhanosti i otečenosti koji me pratio godinama. Ipak, svaki pogled u ogledalo dovodio me je do ludila. Vagu sam odavno izbacila iz stana. Učinila sam sve kako bih se pretvorila u jaču, samopouzdaniju i bolju verziju sebe ni ne znajući kako se odgovor na moje "zašto" nalazio u maloj nabrekloj žlijezdi pri dnu grla.

Uzrok - stres. Kao da nijedan drugi ne postoji. Jesam li stvarno u svojih 25 godina uspjela proći kroz toliki stres da sam se od njega razboljela? Čini se da jesam. Hashimoto je jako povezan sa stresom upravo zato što prilikom jakog stresa imunološki sustav krivo locira uzročnika stresa u štitnjači pa ju napada. Bila je to samo jedna od milijun informacija koje sam u kratkom vremenu morala upiti ne bi li se bacila na posao i što prije krenula na put prema oporavku. 

OK, možda imam neizlječivu bolest, no to ne znači da ću do kraja života svijetom koračati poluzatvorenih očiju, uplakana i napuhnuta, a da se mene pita, to nije značilo ni da pristajem na doživotno ispijanje hormona.
Ono što je ova dijagnoza za mene značila je to da definitivno moram promijeniti svoj način života. Možda nisam mogla učiniti mnogo, ali bila sam spremna učiniti baš sve što mogu. privatna arhiva Kristijana Musića I jesam. Brzo sam se učlanila u niz grupa za oboljele od bilo kojeg oblika bolesti štitnjače. Osim što su jedni drugima služili kao podrška, bili su odličan izvor informacija za one koji svoju terapiju nisu zaustavili na onoj koja se izdavala na recept. Tako sam doznala da mnogima pomaže izbjegavanje glutena. Za mene, ogromnog obožavatelja tjestenine i palačinki, ovo je zvučalo gore od smrtne kazne, ali odlučila sam probati. Već nakon prvog tjedna, moj se trbuh u potpunosti izravnao, a lice stanjilo. Nakon dugo vremena ponovno sam se osjećala "ispuhano", lakše i ljepše. Prodano! Moja se prehrana u trenutku promijenila. Više nije postojalo to pecivo, buhtla ili burek koji je bio bolji od osjećaja lakoće i ugode u kojoj sam uživala. Da bi stvar bila bolja, moja ljubav prema tjestenini i palačinkama nije morala nestati budući da sam tjesteninu zamijenila onom bezglutenskom, a palačinke radila sa zobenim brašnom što ih je učinilo još boljima.

Sljedeći korak? Izbjegavanje stresa. Nemoguća misija? Poprilično, ali ne i posve. Možda se nisam mogla pretvoriti u robota koji neće osjećati, ali sam mogla raditi na tome da svojedobno počnem "filtrirati" stvari koje će me uzrujavati i one koje više neće. Veliki dio tog stresa bio je povezan sa simptomima s kojima se više nisam morala boriti - fizički sam se osjećala puno bolje, pa se više nisam živcirala zbog toga što su mi, unatoč kruljenju u želucu, hlače i dalje bile preuske. To me pretvorilo u generalno sretniju i zadovoljniju osobu koja je svjesno odlučila kontrolirati svoje živce. Osim svoje redovne tjelovježbe, upisala sam se i na jogu. 

Sada, nešto više od godinu dana nakon prve dijagnoze, osjećam se bolje nego ikad - uživam u novoj liniji koja je uglavnom proizvod novog načina prehrane. Manje se i živciram što je lako jednom kad shvatiš da većina stvari doista nije vrijedna stresa - posebno onda kad se zbog istog razboliš. Narasla mi je i razina energije, a na jogi sam nedavno prvi put napravila stoj na glavi. privatna arhiva Kristijana Musića Na kraju, živimo u društvu koje standarde postavlja toliko visoko da se utapamo u stresu pokušavajući ih zadovoljiti. I za što? Da bi impresionirali nekog drugoga zaboravljajući na jedinu osobu koju ćemo ikad morati impresionirati - samog sebe. Hashimoto je promijenio moj život, ali svakako nije nešto što će njime i upravljati. Možda sam daleko od potpunog oporavka, ali danas sam korak bliže nego što sam bila jučer. Naposljetku, da nije bilo ovog "Japanca", ne bi bilo ni ove nove, poboljšane verzije mene. Još jedan dokaz na mantru koje se vjerno pridržavam: "Sve se događa s razlogom".