- Nacionalni dan borbe protiv raka dojke obilježavamo danas, 7. listopada
- Marina Zubak jedna je od približno 2500 žena koje u Hrvatskoj godišnje obole od raka dojke. Njezina borba još traje, a zbog drugih je žena odlučila ispričati svoju priču
- "Gospođo, vi imate tumor, rekao je liječnik. Kad sam izašla iz ordinacije, svijet više nije izgledao isto"
- Najteže mi je bilo čekati nalaz punkcije, ali kad sam pročitala "maligne stanice", pao mi je kamen sa srca. Sad sam znala s čime se borim"
- „Jedno je vjera u medicinu, što potpuno imam. Što se tiče pozitive i „sve će biti dobro“ stava, ne volim čuti to „ma, sve će biti dobro“. To ne znam ja, to ne zna moj liječnik, to ne zna nitko. Danas može biti jedna priča, za mjesec dana sasvim druga
Marina Zubak ima 47 godina, živi u Sesvetama i - boluje od raka dojke. Otkriven joj je u proljeće 2019. godine i njezina borba još traje. Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke, no o ovom problemu valja stalno govoriti pa je između ostalih hrabrih žena javno o svojoj bolesti za miss7 progovorila i Marina. Učinila je to zbog drugih žena, želeći podići svjesnost o karcinomu dojke i, još više, o važnosti odlaska na redovite preventivne preglede. Naime, godišnje u Hrvatskoj skoro 2500 žena oboli od ove zloćudne bolesti, on je ujedno i najčešće sijelo raka u ženskoj populaciji, a godišnje umre približno 1000 žena što je vrlo loš omjer. Posebno kada znamo da je karcinom dojke izlječiv u vrlo visokom postotku ako se rano otkrije. Evo Marinine priče:
"Svaki je rak priča za sebe, nema dvije iste sudbine"
„Svaki je rak priča za sebe, svaka je žena slučaj za sebe, nema dvije iste priče. A kako se osjećaš, kroz što sve prolaziš, te su stvari „neispričive“ nekome tko nije u tome. Prihvaćam svoje stanje, ali dopuštam si da padnem kad je neki nalaz loš, kad zbog jedne uputnice dobijem još deset i iz tog se nešto loše izrodi. I onda se sabereš i ideš dalje.“
Ovako govori Marina Zubak koja se s rakom dojke bori već duže vrijeme. Saznala je pretprošle godine u proljeće, na redovitom pregledu na koje ide od dvadesete godine kad je prvi puta napipala kvržicu, tada je to bila cista. „Nakon ultrazvuka liječnik je samo rekao: Gospođo, vi imate tumor. Bez dodatnog objašnjavanja, empatije, ljudskosti. Bio je to užasan šok.“
"Ova mi je fotografija na neki način posebna: odlazak na terapije, prazno Rebro, dva dana nakon potresa"
„Bila sam potpuno izgubljena. Izađete iz te ordinacije i svijet izgleda potpuno drukčije, razmišljate o raku, smrti, što će biti s djecom? Primarni tumor dojke veličine 10 milimetara, samo je to pisalo. Mužu sam odmah rekla, čim sam došla kući. Zagrlio me. „Sve ćemo mi to zajedno izgurati“ rekao je. Djeci i roditeljima nisam, ne dok ne znam sigurno."
"Čovjek si mora dopustiti da padne da bi krenuo prema gore"
„Taj prvi tjedan bio je najgori. Malo si gore, malo dolje, ali to si čovjek mora dozvoliti, da jednostavno padne, lupi nosom o pod da bi mogao krenuti gore i nastaviti. Ironično, ali samo nekoliko tjedana prije pregleda, taman je krenula „sezona balkona“, muž i ja pijemo kavicu poslije posla, pričamo. I ja kažem kako nakon toliko godina borbe, ja više ne bih mogla. Što god da je, pustila bih. Ali onda, kad se dogodilo, nikad ne bih pustila, nađeš snagu u sebi. Imaš osjećaj da si dotakao dno, a onda… ipak ne. Ne možeš pustiti zbog sebe, svoje obitelji, prijatelja, svega. Želim ja još svašta u životu.“
U bolnici...
Dva dana nakon ultrazvuka, Marina je otišla na mamografiju – i bila je "čista“. To ju je umirilo, no to nije potrajalo dugo. Unutarnji crvić počeo ju je kopkati. Otišla je na još jedan ultrazvuk, kod drugog liječnika. Tad se sve, kako kaže, prilično brzo zakotrljalo. Poslana je na punkciju.
"Tad sam rekla i djeci..."
„Taj mi je nalaz bilo najteže čekati, ali kad sam ga dobila i pročitala „maligne stanice“, čudno, ali u tom mi je času pao kamen sa srca. To je konačno to, konačno znam s čim se borim, nakon svog tog čekanja. Lakše je kad znaš. Najgore je čekanje.“
Tad je rekla i djeci, kćeri koja je tada imala 22 godine i sinu, 12-godišnjaku te roditeljima. „Ja sam bila pozitivna, dobro sam se držala, bila sam okupirana traženjem onkologa, kirurga kod kojeg ću na operaciju. Bila sam OK pa su i oni bili, pomirili su se. Imala sam veliku podršku i obitelji i prijatelja, što je jako bitno. Nažalost, nemaju to sve žene.“
"Mjesec dana nakon druge operacije, tu sam još imala puno snage neuništena terapijama"
Kod Marine sve je bilo kompliciranije, zbog moždanog udara koji je davno imala ne može piti sve lijekove, operacija je prošla dobro, ali je drugi dan došlo do unutarnjeg krvarenja u dojci, na što nitko nije mogao utjecati zbog ranije hematološke bolesti. Također, zbog svega nije bilo preporučljivo ići na kemoterapiju.
"U samo tri tjedna sam uklizala u menopauzu"
„Čovjek na početku misli: operacija, pa terapija, pa to prođe. Nije to samo tako. "Moj karcinom je hormonski ovisan pa dobivam terapiju koja sprječava stvaranje estrogena u tijelu od kojih je jedna aplikacija malog implantata u trbuh svakih 28 dana, kojeg loše podnosim. Jedan hormon mi je u menopauzi, drugi se još ne da i zato me još čeka vađenje jajnika."
U tri tjedna od prve hormonske injekcije uklizala sam u menopauzu pa nakon uvođenja tableta u postmenopauzu. To nije bilo ugodno ni meni ni obitelji, bile su to nevjerojatne promjene raspoloženja. Ja inače nisam takva. Uvijek sam vedra, puna energije, sad ni sama više nisam bila sigurna jesam li to ja?“
Ilustracija koju je Marinina kći Dijana, studentica na umjetničkoj akademiji u Rijeci napravila u znak podrške mami i svim ženama koje se bore ili su se borile s karcinomom dojke
Život se dakako promijenio. Marinu su boljele kosti, zglobovi, ponekad se teško pokrenuti, a godinu ranije dana još je trčala. Tada se sve svelo na šetnju po kvartu, koji puta prijeđe 100, koji puta 500 metara pa se vrati. Kukovi ne slušaju, koljena klecaju, nožni prsti bole.
"Naučila sam reći "ne". Nakon 44 godine"
„Ljubomorna sam na sve trkače koji prođu, jako mi to fali,“ kaže. Nedostaju joj izlasci, no ova fizička ograničenja tek su dio promjene. Marina priča: „Nakon 44 godine sam sebe stavila na prvo mjesto. Makar, ne mogu reći, kći je uvijek sve radila po kući, i sin je imao dio obaveza, i muž, ali ipak sam najviše ja potezala, jer ja to bolje radim, ja ću to brže. Onda sam shvatila da nije važno hoće li nešto biti malo brže ili sporije, glavno da se napravi. Vidim prašinu, ali znam da neće ništa biti ako bude još dva dana tu, obrisat će netko drugi. Veliko iznenađenje bio je moj muž, koji nikad nije imao veze s kuhanjem. Kad sam bila u bolnici, svaki dan mi je donosio hranu koju je sam skuhao, naučio je čak palačinke raditi.“
„I naučila sam jednostavno reći „ne“. To prije nisam znala, sad znam reći ne, ne mogu, ne da mi se, neću. Vrlo bitna lekcija. Prije bih sto puta napravila ono što ne želim. Sad si mislim, zašto? Ne moram, to je moj život. Druga važna stvar je: treba ići na preglede, i kad jesi u priči s karcinomom i kad nisi. Znam žene koje koči strah, strah da će im nešto naći. Ako se treba riješiti, neka se riješi odmah. I mene je strah kad idem na neki pregled, ali odem. Gdje bih bila danas da nisam otišla?“
Fotka snimljena za akciju Nisi sama, ideš s nama udruge Nismo same
Gotovo uvijek kad se govori o teškim bolestima kakva je Marinina, čuje se kako je za oporavak, ishod bolesti bitno da čovjek zadrži pozitivan stav, ne preda se. Začudo, nju to pomalo iritira.
"Kako će ovo završiti ne zna nitko"
Objašnjava zašto: „Jedno je vjera u medicinu, što potpuno imam. Što se tiče pozitive i „sve će biti dobro“ stava, ja kao i većina onkoloških pacijenata, ne volim čuti to „ma, sve će biti dobro“. To ne znam ja, to ne zna moj liječnik, to ne zna nitko. Danas može biti jedna priča, za mjesec dana sasvim druga. U krugu sam ljudi koji imaju karcinom i kojima se vraća karcinom. Ima primjera gdje žene odu brzo i primjera gdje se bore 20 godina i žive su. Tako da neku sliku hoće li biti u redu ili neće ne možete dobiti na osnovu ičega. Karcinom dojke je izlječiv i moj ima dobro prognozu, ali hoće li sve biti dobro, to nitko ne može znati. Zato ne volim tu rečenicu. A ne volim ni kad mi netko kaže „budi pozitivna!“ Da nisam pozitivna, ne bih danas bila sad tu gdje jesam. Sama bolest te tjera u pozitivu, inače potoneš. Znam da ljudi ne misle ništa loše, ali grebe me po mozgu kad to čujem.“
Kao što je i sama spomenula, karcinom ju je povezao s drugim oboljelim ženama. Iz loše je stvari proizašlo i nešto dobro.
Marina s Ivankom Nikolić, jednom od "lavica", također oboljelom od karcinoma dojke
"Moje nevjerojatne prijateljice"
„Stekla sam hrpu dobrih prijateljica. Imam prijatelje koji su uz mene 10, 20 godina, a ova ekipa je to postala u godini dana. To su žene iz različitih regija, različitih profila, godina, a tako smo si dobre. To su žene koje vas razumiju, koje su prošle isto. Ja sam s karcinomom još u povojima. Znam i žene koje su jednom prošle karcinom, i koje su se borile, i koje imaju metastaze, i koje imaju iza sebe masu operacija i kemoterapija. Kad spomeneš nešto, one kažu znam, to je tako. Jednostavno vas razumiju. Puno to pomaže. Nekad vas pogodi kad se nekome bolest vrati, kad netko drag ode. Bude to veliki pad. A onda opet, tu sam, živa sam, dišem, moram ići dalje. Želim ići dalje, na kraju krajeva.“
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.