Marijela i Josip Osredečki: "Ti si moja ljubav za cijeli život i ništa drugo nije mi važno"

• U mjesecu zaljubljenih sve je u znaku emocija, a cijeli niz emocija prikupili smo u jedinstvom specijalu prepunom ljubavi i sada ga prenosimo tebi
• miss7 ti predstavlja 77 najljepših ljubavnih priča koje će te dirnuti direktno u srce
• U posebnom serijalu tekstova otkrivamo ti najljepše ljubavne priče iz Hrvatske, svijeta, glazbe, filma, povijesti...
• Kažu da život 'običnih ljudi' piše najljepše priče, a upravo su jednu takvu napisali Josip i Marijela. Njihov susret bio je "baš poput iz filma" - sudbinski

Iako su vršnjaci i išli su u istu osnovnu školu, oni se uopće nisu poznavali sve dok jednog proljetnog dana grafički student Josip nije krvavog čela ušao u ordinaciju medicinske sestre Marijele. Ona mu je zašila ranu i otad se nisu razdvajali pune 33 godine.

"Marijelu sam upoznao dok je radila kao viša medicinska sestra u Samoboru", dobro se tog proljetnog dana u ožujku 1989. sjeća Josip Osredečki. Tada 20-godišnji student grafičkog fakulteta koji je honorarno radio za magazin Sam svoj majstor precijenio je vlastite sposobnosti i popravljajući nešto po kući, raskrvario čelo. Krvi je bilo na sve strane pa ga je susjed posjeo u auto i odveo na hitnu. "Bit će dobro, ne moramo vas voziti u Vinogradsku, možemo vas zašiti i ovdje", čuo je kako mu govore. "Šivanje?", prepao se no pogled na zgodnu sestru donekle ga je smirio. No onda ju je čuo kako pita liječnicu: "sedmica ili devetka?"

"Joj, nemojte s tak' debelim koncem, molim vas", zavapio je, a one prasnuše u smijeh: "Ma   to je broj rukavica... zašit ćemo vas dječjim koncem!"

Joža je bio toliko ustrašen da je sestru primio za ruku i držao je tako dok mu nije rekla da je pusti jer mora doktorici dodati instrumente. I tako su ga zakrpale i dale mu broj na koji će nazvati za previjanje; on im se zahvalio i otišao. Na putu prema kući shvatio je da mu se dogodilo nešto posebno: izgleda da se zaljubio u medicinsku sestru.

"Oboje smo išli u osnovnu školu Bogumila Tonija, bili smo ista generacija, ali se nikad nismo vidjeli jer smo išli u suprotne turnuse", kaže Josip. Mislio ju je pozvati na kavu, ali kad je došao na previjanje napustila ga je sva hrabrost pa nije rekao ništa. Nova prilika ukazala mu se dva tjedna kasnije. Sreo je Marijelu na ulici i prišao... pala je i prva kava, a tjedan dana kasnije otišli su i u kino.

Koji su film gledali, više se ne sjećaju, ali otad su puno puta bili u kinu. Zapravo, nisu se više razdvajali, a Samoborom već 33 godine kruži priča o čovjeku koji je otišao na šivanje i na hitnoj upoznao ženu svog života. No u proljeće 1994. Josip je otišao na tromjesečnu specijalizaciju u London. Tamo se dopao vlasniku izdavačke kuće Intra Press koji mu je ponudio stalni posao, dobru plaću i pomoć pri ishođenju radne dozvole. Josip je odmah pohitao na telefon kako bi radosnu vijest javio Marijeli u Samobor. Mobitela tad nije bilo pa ju je, kao i sve dane dotad, nazvao iz crvene telefonske govornice. "Hajde, dođi, znaš koliko bismo tu mogli zaraditi. Tu se možemo i oženiti", rekao joj je, ali ona ni da čuje.

Privatna arhiva

"Nisam mogla ostaviti roditelje i prijatelje. Imala sam posao i uopće mi nije padalo na pamet da egzistenciju tražim negdje drugdje", objašnjava Marijela. Ni Josip nije vjerovao u ljubav na daljinu pa se zahvalio na poslovnoj ponudi i vratio kući u Samobor.

Ubrzo je našao posao u Auto klubu, a nisu zaboravljene ni njegove riječi, izgovorene u londonskoj govornici, pa su Marijela i Josip već početkom studenog te 1994. uplovili u bračnu luku. Zapravo luku u kojoj bi se skrasili i nisu imali pa su im Josipovi roditelji ponudili da raskrče suteren obiteljske kuće i tamo si urede stan u kojem su ostali sve do danas.

Sljedeće proljeće rodila se i kći Iva. Prve dane života provela je s majkom u podrumu rodilišta u Petrovoj, gdje su ih sklonili zbog raketiranja Zagreba. Ni kući ih nije uspio dovesti u miru.

"Krenem, upalim auto, nisam prošao ni pet metara, pukne mi guma. Promijenim je i pokupim ih iz rodilišta kad li kod Španskog zatuli uzbuna", prisjeća se Josip. I dok je razmišljao kud s bebicom, začuo je Marijelin glas: "Joža, mi smo na par minuta od doma, nemoj stati, samo vozi..."

Medicinska sestra s hitne koja radi cjelodnevne, noćne i vikend smjene, grafičar u novinama koje probijaju rokove i mala beba koja nema razumijevanja za obaveze odraslih; trebalo je dosta vještine da se sve uskladi. Prve dvije godine pomagala je baka, a poslije su se držali rasporeda. Joža se junački držao, a pomogle bi i ceduljice koja bi mu Marijela ostavila po stanu: zagrij bočicu, promjeni pelene, pazi na vrijeme za spavanje...

No s godinama je stradalo zdravlje. Jožu su zbog teških srčanih aritmija hitnom više puta vozili u bolnicu, zbog svega je ostao i bez posla. Živjeli su od jedne plaće i podizali kćer. I nisu se žalili. Dapače, Josip se dobro sjeća kad mu je Marijela prvi put rekla: "Ti si moja ljubav za cijeli život i nije važno imaš li posao ili ne. Bitno je da smo zdravi i da smo skupa." S vremenom ga je ohrabrila i da ode pod nož i operacijom riješi tegoba koje su ga godinama toliko mučile.

Privatna arhiva

Josip danas opet radi; pomoćnik je nastave u školi Vladimir Deščak u Rakitju i pomaže djeci s posebnim potrebama. Obožava, kaže, posao koji sada radi, svoje učenike, krasne kolegice i kolege, i veseli se svakom ponedjeljku. Marijela je nakon 24 godine rada u hitnoj službi zaključila da joj je dosta adrenalina i rada u vječnim smjenama pa se zaposlila u školskoj medicini i sad radi samo s djecom, s kojom je ipak najljepše.

Nemaju ništa na moru, ali si ponekad priušte neki vikend na Opatijskoj rivijeri. Veže ih i ljubav prema glazbi, antikvitetima i umjetničkim djelima, obožavaju vožnje skuterom po Samoborskom gorju. Svađa nema, tek tu i tamo plane i brzo ugasne poneka iskrica, uglavnom zbog Ive. On vječno brine i soli joj pamet mada je ona već odrasla djevojka, s motorom -  jesi se toplo obukla?, jesi jela?, kako ćeš izdržati noćnu smjenu?... - a Marijela ga smiruje.

Zato će ona svako malo u torbi pronaći čokoladicu, da joj se nađe kad se poželi zasladiti na poslu i gotovo da ne prođe dan da joj ne ubere neku ružu iz obiteljskog vrta iznad Samobora.