Life&style 25. studenoga 2019.

Marija: 'Godinama sam trpila batine i otišla tek kad sam shvatila da će ubiti ne samo mene nego i djecu'

Shutterstock/Instagram.
  • Danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja na ženama
  • U Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena biva pretučena, a godišnje kao žrtve nasilja smrtno strada nekoliko desetaka žena
  • Svoju priču o životu u nasilnom braku, ali i bijegu iz njega nam je ispričala M., (43)

U cijelom svijetu danas se obilježava Međunarodni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Trebamo li još jednom izvući mračne statistike koje govore kako svake godine, prema podacima MUP-a, u Hrvatskoj smrtno strada između 20 i 45 žena, većinom od ruke svojeg partnera, sadašnjeg ili bivšeg i to u postotku 20-65% slučajeva. I da, u Lijepoj Našoj svakih 15 minuta jedna žena biva pretučena? Od 2003. kad je donesen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji svake se godine prijavi 11.500 do 17.500 počinitelja, a broj žrtava je od 14.500 do 22.200 žrtava - 64-71%  su žene, ovisno o godini. Svake se godine prijavi 1400 do 2000 kaznenih djela, a žene su žrtve u 75-80% slučajeva. Na 1 prijavljeni slučaj dolazi 10 neprijavljenih. Ako se pak zbroje slučajevi obiteljskog i seksualnog nasilja, žene su žrtve u 90% slučajeva. Na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15-20 neprijavljenih.

Možda vas zanima... Ovu zimsku sezonu obilježit će tri modna komada - imaš li ih u ormaru? Rubrika Life&style Life&style

Općeniti problem nasilja i u svijetu i u nas je što najviše pogađa žene. I nije uvijek riječ samo o fizičkom nasilju, ono postoji u više oblika: psihičko, ekonomsko, seksualno, a mnogi ove druge oblike ni ne prepoznaju kao nasilje, posebno ako se događa unutar četiri bračna zida. Srećom, sve više žena se ohrabruje nasilnika prijaviti i napustiti - što je tim bolje što broj slučajeva nasilja nad ženama u nas ne pada, mada ni ne raste.. Žene ne vjeruju da će im institucije doista pomoći (često i neće), znaju kakve ih mukotrpne procedure i ispitivanja očekuju, a na kraju ako pravda i stigne nasilnika bit će jako spora, a kazna često neadekvatna. No još se više boje reakcije svog zlostavljača, zarobljenice su straha u kojem žive godinama i iz toga nemaju snage ni hrabrosti same se izvući. S nama je priču podijelila 43-godišnja Marija (ime je promijenjeno) jer sudski postupak se još uvijek vodi.

Jedino me nije lupio šakom u lice jer to se vidi

"Godinama sam živjela u nasilnom braku. Na početku sam bila vrlo naivna, nisam ni znala da postoje ljudi poput njega. Lupio bi me, ošamario, gurnuo, bacao stvari na mene, stao mi na nogu, šutnop me, derao se na mene, vrijeđao me, govorio da sam retardirana, idiot, glupača, koza, krmača. Jedino što nikad napravio je da me lupi šakom posrijed lica. Ne, nije bio tako "dobar". Bio je samo lukav i štitio sebe - to bi se i prejasno vidjelo."

Potpuno me izolirao od obitelji i prijatelja

"S druge je strane svima trubio da ne podnosi nasilnike i grubijane koji maltretiraju žene, da ne želi da se naša djeca druže s djecom iz takvih obitelji jer ti očevi loše utječiu na svoju djecu i s vremenom nas je pod tim izgovorom, a i bezbroj drugih potpuno izolirao od ljudi. Izolirao nas je od obitelji i prijatelja, ljudi koji nas vole, ali i od svih novih ljudi koje bismo upoznali i s kojima bi se eventualno mogli družiti, postati prijatelji. Mnogi bi pobjegli sami jer je bio vrlo neugodan, kasnije bi govorio da su otišli jer nisu ni valjali za nas, da je to dokaz."

 | Autor: Shutterstock/Instagram Shutterstock/Instagram

Koji put bih ga isprovocirala, samo da sve što prije završi

"Život je postupno postao pravi pakao, strah se uvukao u sve što smo radili, a nikad nije on bio krivac za nasilje, uvijek sam to bila ja ili djeca. Ili nas troje zajedno koji smo se "udružili da ga isprovociramo, ljutimo, ne damo mu mira..." Ukratko, naše grozno ponašanje je bilo uzrok nasilja. Nije mi on htio opaliti šamar, ali nije mogao prijeći preko nekih "uvreda" ili "bezobraština" s moje strane. Nisam ni u čemu smjela imati drukčije mišljenje jer sam znala da će pobijesniti ako kažem išta kontra. Ali nije bilo dobro ni kad bih samo klimala glavom. Dapače, bilo je to još i gore. Tako je bijes u njemu samo ključao i ključao i na kraju bi opet sve završilo udarcem, vikanjem, vrijeđanjem samo bi agonija duže trajala, to strašno iščekivanje kad će se to napokon dogoditi. Na kraju sam se koji puta namjerno odmah posvađala s njim, neka me odmah istuče da ne moram čekati. Ili da "iskoristim trenutak" dok djeca nisu kod kuće da to ne moraju gledati. No to je bilo na kraju, kad sam već bila sasvim na rubu živaca, očajna, razmišljala bolje da me ubije."

Uvjerio me da je sve moja greška

"No, dugo, dugo vremena sam mu pokušavala udovoljiti, odobrovoljiti, samo da bi vladao mir. I stvarno sam dugo vjerovala da su to moje greške. Uvjerio me u to. Plakala sam kad ga ne bi bilo kod kuće, potpuno izgubila samopouzdanje. Bila sam izolirana, jedva da sam s kim razgovarala, a kamoli da bih nekome rekla što mi se događa. Nisam znala načina kako da riješim tu situaciju osim da od svih to skrivam. Bilo mi je na neki način lakše da drugi ne znaju. Kao da onda nije "službeno potvrđeno", ne moram sama sebi priznati što se događa, što je moj muž, što sam ja."

Možda vas zanima... Priča je gotova kad ON kaže da je gotova, a žena završi na sudskoj medicini Rubrika Život Život

Odlazila sam u mislima, ali nikad za stvarno, strah je bio jači

"Kad su se stvari napokon promijenile? Kad je postao još nasilniji i kad je postao nasilan prema djeci. Prvo sam sve ispričala prijateljici, svojoj najboljoj prijateljici s kojom jedva da sam se družila posljednjih godina - zbog njega. Mnogo smo puta razgovarale prije nego što sam se konačno odlučila nešto konkretno i poduzeti. Ona mi je pomogla da shvatim što se stvarno događa, kakav je moj život i u kakvom paklu živim. S njom sam to uspjela priznati i sebi. No unatoč tome, puno sam puta odustajala da ga prijavim, da pobjegnem, odselim iako bismo nas dvije zaključile da je to jedini način, da to moram napraviti. No ja bih se prepala i odustala, opet i opet. Hvala joj što ona nije odustala od mene. Ali nitko sa strane ne može znati kakav je to strah, koliko snage treba da ga se prevlada. To je strah koji je godinama usađivao u mene i koji je samo rastao i rastao. Na kraju se žena usudi pobjeći tek kad shvati,  stvarno shvati da će umrijeti AKO OSTANE, a ne ako otiđe. Barem je tako bilo sa mnom."

Krenuo je autom na mene i djecu

"Jednom se na ulici zaletio autom na mene i djecu. Mislim, stao je na vrijeme, smijao se kao da je to samo dobra šala, ali ja sam u njegovim očima vidjela nešto drugo. Nije to bila nikakva šala. Umalo nas nije ubio, jedva se obuzdao to je bila istina. Ne Bih se čudila ni da sam ostala čekati da vidim što će biti sljedeći put. Ali nisam, konačno se nešto prelomilo u meni. Nek me ubije dok bježim, bolje je nego da čekam da se to dogodi bilo koji dan, bilo kad, mislila sam, možda će barem djeca biti na sigurnom."

Pravi se dobar, pokušava mi oteti djecu

"Danas živim sa djecom daleko od njega. Mislim da smo napokon sigurni mada nisam sasvim spokojna i mislim da nikad neću ni biti. Neko smo vrijeme živjeli u sigurnoj kući, sad pokušavamo izgraditi vlastiti dom. Moj muž nije preko noći postao milo janje. Bilo je tu još mnogo uvreda, prijetnji, zastrašivanja, a onda je promijenio taktiku. U procesu rastave smo, pravi se da se promijenio, pokušava glumiti brižnog oca, a mene prikazati kao neadekvatnu majku. Ali ja znam da bijes u njemu još tinja i da može buknuti bilo kad. Ne znam ni kako će to sve završiti. Nadam se da će istina pobijediti, makar ima noći kad ne mogu spavati od brige. No, i to je bolje nego da sam ostala. Možda bih bila mrtva da sam ostala. Možda bih bila crtica u crnoj kronici. Još jedna."

Možda vas zanima... #spasi me: Kako i gdje prijaviti nasilje u obitelji - jer ne smijemo više šutjeti Rubrika Život Život

Tek kad odeš, shvatiš da si to odavno morala napraviti

"Ma kakav bio naš pravosudni sustav, ma kako pravda spora, ma koliko se činilo da je više na strani nasilnika, a manje na strani žene, treba otići. Na žalost to shvatiš tek kad odeš. A mnoge žene se ne usude otići ne samo ih straha da će je tada biti još brutalniji, još je jače prebiti već i iz straha da će izgubiti djecu, iz straha od toga gdje će živjeti, kako će živjeti s jednom plaćom ili i bez nje... Ali jedino što je bitno je ŽIVJET ĆE. To znam sada. Trebale su mi godine da progledam, da skupim snage."

Ljudi će pomoći, ali odluku moraš donijeti sama

"Što bih rekla drugim ženama koje se nađu u sličnoj situaciji? Rado bih svakoj od njih pomogla, došla do nje, uvjerila je ali to je nešto što nitko ne može, moraju onaj konačni korak napraviti same. Jedinii način da nešto promjeniš je otići. Možeš čekati godinama da on postane bolji, truditi se godinama da ga još manje izazivaš, da budeš još "bolja", da te prestane mlatiti. Nikad neće biti bolje, bolje će jedino biti bez njega. I ništa nije tvoja greška, njegova je. On nije loš zbog tebe, jednostavno je loš i jedini odgovoran. Zaslužuješ bolje. I tvoja djeca."

 

 

Komentari 0