Lana Barić o svojoj karijeri i društvu: "Moj novi film preispituje koliko ranjive smijemo biti, a da nas to ne ubije..."

• U našoj rubrici '15 minuta sa...' razgovaramo s uspješnim, zanimljivim i inspirativnim ženama
• Naša poznata glumica Lana Barić upravo radi na svom novom filmu 'Tibidabo', a priliku razvijati ga je dobila na francuskom LIM-u
• Lana nam je otkrila koja pitanja problematizira, ali se dotaknula i našeg društva te budućnosti domaćeg filma

Lana Barić jedna je od naših najuspješnijih kazališnih, televizijskih i filmskih glumica koja se jednako uspješno okušala i u drugim filmaškim rolama pa je tako njezin prvi dugometražni film 'Tereza 37' u kojem nije samo glumila, već je za njega napisala i scenarij,  na Pulskom filmskom festivalu na kojem je bio premijerno prikazan nagrađen sa šest Zlatnih arena, a nakon čega su uslijedila i brojna međunarodna priznanja. Upravo je ovaj film prošle godine bio hrvatski kandidat za Oscara, a kako stvari stoje, svijetla je budućnost i pred njezinim drugim filmom 'Tibidabo'. Lana je dobila priliku razvijati ga na LIM Less is More scenarističkom labu u Francuskoj kroz cijelu ovu godinu, a otkrila nam je nešto više detalja o filmu, ali i pitanjima koja problematizira.

Svoj ćete drugi dugometražni igrani film Tibidabo razvijati na LIM Less is More scenarističkom labu u Francuskoj. Koliko vam znači ova prilika?

- Znači mi jako puno, pogotovo kad sam saznala da je bilo oko 400 prijava, a primili su nas 12 plus 4 iz Ukrajine preko direktne suradnje. LIM se profilirao kao izuzetno važan program za projekte u početnoj fazi razvoja i već nakon prvog modula enormno sam profitirala, što profesionalno, što privatno. Ljudi koje sam tamo upoznala su predivni i već sad znam da sam sklopila prijateljstva za život.

Samir Cerić Kovačević

Poznati ste prvenstveno kao glumica, iako ste se 'Terezom37' dokazali i kao izvrsna scenaristica, a 'Snjeguljicom' i kao redateljica. Koja vam je uloga (naj)draža?

- Nemam se potrebu opredjeljivati, sve je to došlo nekim logičnim slijedom, jedno pa drugo pa treće, i nakon višegodišnjeg rada tako da podjednako uživam u svakoj od tri i radujem im se.

Nerijetko ste, kako osobno, tako i profesionalno kroz svoje radove, aktivistički angažirani i volite progovarati o problemima s kojima se susreću žene u našem društvu. Što smatrate najvećima i vidite li kroz godine (makar i malene) pomake nabolje?

- Pomaci nabolje postoje, makar u percepciji ljudi u odnosu na to što je krivo, a što ne. Te su stvari danas jasnije, baš sam razgovarala s kolegicom i prijateljicom Sanjom Milardović o tome i ona je istaknula da se u tom smislu jesmo pomakli. Međutim, smatram da smo i dalje dubinski zakopani/e u patrijarhatu iz kojeg ćemo se teško izvući, možda hoće generacije iza nas i to je promjena koja slijedi. Te promjene su velik posao i puno je udruga koje se zaista bore dugogodišnjim radom i utječu da se pomaci dogode, ali ono što je do nas osobno je puno teže promijeniti, a moraš početi od sebe. Dolaskom društvenih mreža svatko vrlo lako može stvoriti željenu ili fabriciranu sliku sebe, a s obzirom na ogroman auto fokus koji to iziskuje, ljudi često ne gledaju mimo tog uskog kruga, zadovoljava ih ta slika, uvjerljiva je. Sve više mislim da one promjene u nama, one koje su suštinske za stvarnu, veliku društvenu promjenu, da će se one puno teže dogoditi jer iziskuju dugogodišnji, iscrpan rad s neizvjesnim ishodom. Imam dojam da ćemo puno radije napraviti od sebe fiktivan, lajkabilan projekt nego se ogoliti do stvarne istine.

Samir Cerić Kovačević

Tereza problematizira položaj žene po pitanjima koja se tiču majčinstva, intime svake žene ili para u koju nitko ne bi trebao zadirati, ali nam nažalost nije strano da u nju zadiru svi oko nas. Jeste li ovo osjetili na vlastitoj koži i vjerujete li da postoji način kako percepciju, a time i djelovanje društva promijeniti po ovom pitanju?

- Meni je generalno nepojmljivo da itko nekom drugom govori što treba raditi, pogotovo kad je taj drugi ili druga nepoznat netko. Ako nešto ne želiš, TI to nemoj radit, don't preach it to somebody else. To petljanje u tuđa posla, to je još uvijek imanentno za ova područja, to neko bazično nepoštovanje koje se u nekim dijelovima naše države njeguje kao 'mentalitet' pa je gotovo 'simpatično'. Da ne govorim o toj patronizirajućoj poziciji prema ženama koja je još uvijek dominantna, javno, medijski, svugdje. Osjetim to na vlastitoj koži, u mikro situacijama pogotovo, a one su najreprezentativnija slika. Pritom, ja živim u Zagrebu okružena ljudima iz svoje branše i nisam neka tiha osoba, tako da vjerujem da je drugim ženama puno gore. Negdje sam pročitala - kad su muškarci potlačeni to je tragedija, a kad su žene potlačene to je tradicija. E, tako je kod nas još uvijek.

Samir Cerić Kovačević

U opisu vašeg najnovijeg projekta, filma Tibidabo kojeg razvijate na LIM-u, stoji da je to egzistencijalna priča o ljubavi, davanju, pažnji i različitim ljudskim stanjima. Teško mi je zamisliti da i ovaj film nije aktivistički obojan. Koja pitanja problematizira?

- Problematizira upravo pitanja koja sam otvorila u jednom od odgovora, pitanja vlastite istine, ogoljenosti i koliko ranjive smijemo biti, a da nas to ne ubije. Problematizira pitanja obrambenih mehanizama koje smo morale razviti da bismo uspjele opstati i ostati koliko toliko zdrave glave.

Dosta radite u inozemstvu i znam da vam ideja o životu izvan Hrvatske nije bila odbojna. Je li takav scenarij danas izgledniji no prije? Je li za žene vani trava zelenija?

- Iako sam za Hrvatsku vezana poslom koji zaista volim, a to je moje matično Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, još uvijek koketiram s idejom odlaska. Nisam sigurna da će se to uistinu i dogoditi jer sam zapravo jako zadovoljna ovom dinamikom koja uključuje i rad u Hrvatskoj i rad vani. Sad imam i agenticu koja me predstavlja, to je Narcisa Cvitanović i FT agencija iz Sarajeva koji će me zastupati svugdje osim u Hrvatskoj.

Samir Cerić Kovačević

Mnogi vjeruju da je predivna zemlja poput Hrvatske svojevrsna garancija za sreću, ili da barem ima mnoge predispozicije za nju, no puno ste puta našu zemlju, a pogotovo suncem okupanu Dalmaciju okarakterizirali kao duboko nesretnu. Što smatrate najvećom preprekom na putu do naše sreće?

- Lijenost, inerciju, komociju, strah od promjene te vjeru u vlastitu nemoć kao izliku za nečinjenje ničega. Suma summarum - strah od života.

I za kraj, kakva je budućnost filma u zemlji gdje nezavisna kina izumiru?

- Stvarno ne znam. Vidjet ćemo. Treba nastaviti raditi. Između rada i odustajanja, nekako ću uvijek izabrati borbu i rad, nevezano za ne obećavajući rezultat ili besmisao istih.