Ivana Biliško jedna je od naših najpoznatijih harfistica koja osvaja ne samo svojim talentom, nego i energijom. Uz to je iznimno pristupačna pa će vam, ako je sretnete u kakvom poluformalnom okruženju kao što je otvorenje izložbe ili privatni tulum, rado objasniti zašto je harfa zapravo vrlo moderan instrument. Ivana je inače živjela u Grazu, gdje se i obrazovala, a o razlozima svog povratka te o svim čarima svoje profesije, rado je popričala s nama.
Što ja za tebe toliko očaravajuće u harfi?
To je prvenstveno njen zvuk. Takozvana "boja" tog zvuka i kako se on širi. Svaki instrument ima svoju "boju", svoj specifičan zvuk po kojem ih razlikujemo. Zvuk harfe na mene djeluje umirujuće i blagotvorno više od svih drugih instrumenata koje sam čula.
Često su mi kolege na Akademiji u Grazu govorili da što god se svira na harfi dobro zvuči. To može biti i dvosjekli mač, ponekad, ali svejedno uvijek kad ju sviram pa čak i kad samo vježbam ona djeluje umirujuće na slušatelje.
Što je toliko očaravajuće u klasičnoj glazbi?
Mislim da je ono što je očaravajuće u klasičnoj glazbi njena kompleksnost.Kompleksnost harmonija, melodija, boja, i tehnike izvođenja klasičnih kompozicija. Ta činjenica da su potrebne godine i godine rada, i velika samodisciplina da bi se postigao jedan osnovni nivo izvedbe. Primjerice kad slušate Mozarta, uvijek zvuči jednostavno i lepršavo. Ali potrebne su godine rada i vježbe da bi počeo zvučati tako jednostavno jer zapravo uopće nije lagan za sviranje. Klasična glazba ima određeni red, i pravila izvođenja i zbog toga je tu vrlo teško naći neki svoj "stil" i specifičan zvuk, a da se pravila i dalje poštuju. Ali oni koji to uspiju za mene su pravi umjetnici.
Što misliš o spajanju harfe kao tradicionalnog instrumenta i moderne pop glazbe?
Pa mislim da je to najnormalniji slijed događaja. I mislim da se harfa može izvrsno uklopiti u današnju pop glazbu. Treba ju samo znati iskoristiti. Jer i današnja "klasična glazba" je nekada sama bila popularna glazba, glazba na koju se plesalo, pilo, zabavljalo. Pa se dalje razvijala u smjeru današnje "klasične" i popularne glazbe. I harfa (samo puno manja i jednostavnija od današnje) se koristila kao najnormalniji trubadurski instrument uz koji su se pjevale i vesele i tužne pjesme. Ima nekih genijalnih primjera korištenja harfe kao što je od Poguesa "Summer in Siam" zbog koje sam shvatila da harfa može sve. Čak je i Bijelo Dugme koristilo harfu u jednoj svojoj stvari, a da ne spominjem Bjork, Cinematic Orchestra ili Florence and The Machine.
Na koji način možemo ovaj klasičan instrument približiti mlađoj publici?
Pa zapravo djeca jako vole harfu. Ja sam jedno vrijeme radila u školi i moram priznati da ju vole više od recimo violina ili nekih puhačkih instrumenata. Oni kad ju čuju imaju brojne asocijacije - na vodu, ptičice, vile, princeze i nema djeteta koje ostaje ravnodušno na harfu. Također je super kod harfe što je na njoj laku dobiti ton i na njoj nikada nisi falš, preglasan susjedima pa čak i ukućanima. Problem je više što je harfa skupa, i što ih do nedavno nije ni bilo za kupiti u Hrvatskoj. Sada klinci počinju svirati na malim keltskim harfama pa je to puno praktičnije i jednostavnije.
Kako izgleda radni dan jedne harfistice?
Dan jedne freelance harfistice ovisi o tome da li je razdoblje "gaža" ili nije. Razdoblja kad najviše sviram su Advent i ljeto. Dakle harfistice, kao i u ostalom većina glazbenika rade onda kada se drugi odmaraju. To su onda naj dinamičnija razdoblja, s puno fizičkog rada (nošenja harfe) i vrlo mao vremena za vježbanje i slobodnog vremena uopće. A ako spremam neki veliki koncert pa cijeli dan doma vježbam, onda obavezno na večer, moram van, među ljude. To je vrlo bitno, jer čovjek kad je cijele dane sam sa svojim instrumentom i u svom filmu, fali mu druženja i komunikacije s drugima. Ako nemam koncerte, onda manje vježbam, a više surfam po netu, telefoniram i sama "tražim" gaže. Bitno je da se i puno krećem, pa kad spremam neke koncerte i puno sjedim, onda u toku vježbanja izađem više puta van i jednostavno hodam.
Organizatorica si jednog festivala na Zrču, možeš li nam reći nešto o tome?
Jako smo ponosni na naš festival koji je upravo ove godine imao svoje prvo izdanje. Imali smo osam koncerata i tri okrugla stola u četiri dana uz vrlo mali budget, a organiziramo ga moj kolega i prijatelj kompozitor Davor B. Vincze, koji živi u Parizu i ja. Radi se o festivalu suvremene glazbe, ali i ostalih umjetnosti. Tako smo ove godine imali francuski Komorni orkestar Secession Orchestra koji je uz koncerte suvremenih priznatih autora (u klubu Kalypso!) imao i koncerte mladih kompozitora uz video projekcije. Bili su tu i duo Leise Dröhnung iz Njemačke. Njihovi su instrumenti električna gitara i električno violončelo, a svirali su između ostalog i na jednom od party brodova, nakon čega smo imali i degustaciju Juicy sokova i famoznih sireva iz paške sirane Gligora. Gost na koncertima Secession Orchestre bio je i izvrsni udaraljkaš Simone Beneventi iz Italije, koji je svojim čudesnim i nesvakidašnjim instrumentima izvukao i dosta spontanih reakcija iz publike, i to pogotovo djece. Na okruglim stolovima na terasi Hotela Loža raspravljali smo o suvremenim umjetnostima, načinu približavanja istih široj publici, saznali kako žive mladi kompozitori, što ih inspirira i potiče, učili o novim tehnikama sviranja od glazbenika iz ansambala itd. U glavnom jedan zanimljivi i nesvakidašnji festival, koji je zbog svoje kvalitete i originalnosti bio i dio Randez-vous festivala Francuske u Hrvatskoj. Imali smo i dosta veliki interes medija, a i poneke sponzore i partnere. Više o svemu, da ne nabrajam možete vidjeti na www.novalisfestival.com.
Koje je najzanimljivije mjesto na kojem si svirala?
Zanimljivo je bilo na jednoj rođendanskoj zabavi u Svetoj Nedjelji, u vrtu, iza mene je bilo polje kukuruza, oko mene su trčala djeca i psi. Gošće su bile vrlo sređene, sve do jedne u štiklama i slikale su se uz harfu dok sam svirala. Ja sam svirala klasični repertoar, a nakon mene je bio tulum uz Severinu i slične izvođače. Vjenčanja, eventi, ili domjenci ili klasični recitali- sve su to situacije koje ovise i o ljudima, pa se tu svašta zna dogoditi. Na onim službenijim događanjima, kao primjerice kod Gradonačelnika Graza bila sam dočekana i tretirana kao i bilo tko od njegovih gostiju, a opet sve je bilo strogo određeno protokolom i sve se znalo tko kamo ide i što radi. Svirala sam na jednom vjenčanju u Opatiji gdje su se gošće uredno naslanjale na harfu da bi se fotografirale, pa sam ih morala opominjati. Ali ponekad, baš kada uvjeti nisu idealni, nastupi budu bolji. I budući da se u Hrvatskoj rjeđe viđa harfa, ljudi redovno bolje reagiraju na nju. Jedna od najboljih gaža mi je bila upravo kad sam svirala na reviji Ivane Popović- frizerka mi je napravila frizuru, šminkerica našminkala a Ivana obukla. Idealno- morala sam razmišljati samo o notama!
Završila si glazbenu akademiju u Grazu, gdje si provela osam godina života. Kako to da nisi ostala živjeti vani?
Ovo je pitanje na koje bi mogla odgovoriti u obliku eseja. Ili čak romana! Puno je faktora zbog kojih sam se htjela vratiti, a puno ih je i zbog kojih nisam. Jedno vrijeme sam još nakon povratka u Zagreb radila par dana tjedno u Austriji, pa sam bila malo tamo, malo tu. I to mi je bilo idealno, voljela bih da mogu tako živjeti, ali bilo je dosta naporno. Ja sam u Grazu svirala, bila sam savjetnik za strane studente i organizator koncerata. Znači radila sam na pozicijama gdje sam puno surađivala s Austrijancima, ali i svim ostalim kulturama. Na glazbenoj akademiji u Grazu studira više od 60 posto stranaca. Jedan od razloga je i taj da mi je već pomalo bilo dosta tog osjećaja da si stranac. Htjela sam opet živjeti u Hrvatskoj, gdje ne moraš svake godine čekati vizu, dokazivati svoj status, objašnjavati svoj smisao za humor, način gledanja na stvari i tako. I osim toga, tamo je konkurencija ogromna i vrlo teško bih dobila priliku da sviram u Nacionalnoj operi, što sam ovdje dobila čim sam se vratila! Ali s druge strane, u Austriji je općenito više manjih kulturnih događanja, a i bolje su plaćena od ovih u Hrvatskoj. Dakle i sama još ne znam reći gdje mi je bolje...
Često sviraš i na privatnim tulumima, otvaranjima izložbi i slično. Kakav je osjećaj svirati tako negdje, a kakav u pravoj koncertnoj dvorani?
Sviranje na eventima i izložbama i sviranje recitala u dvoranama su dva totalno različita pojma. Na eventima i izložbama, si kao izvođač, samo jedan dio cijelog tog događanja. A na svojim vlastitim koncertima si centar. I zbog toga su eventi jednostavniji i manje stresni. Tu je bitnije da odabir glazbe prilagodiš događanju, da se podružiš sa svima, da si dostupan i pristupačan. A na solističkim koncertima, je bitnije tvoje znanje, umijeće, vještina i umjetnički dojam. Također, ja nikada ne volim svirati programe koji su tipični za harfu. Volim raditi koncerte s pjevačima, jer je tu uvijek i tekst u igri koji onda lakše približava glazbu slušateljima.Kada sam imala prvi recital u Zagrebu, baš sa Ivanom Srbljan, izvodile smo većinu kompozicija koje smo same prilagodile našoj kombinaciji. Znači svirala sam čak i neke kompozicije za orgulje! Bili su to dosta zahtjevni programi koje smo dugo pripremale, i zbog kojih sam zapravo na dan koncerta bila u jednom posebnom "filmu". Mogu reći da sam se cijeli dan koncentrirala i pripremala. To je jedno posebno "stanje", slično onom u kojem si i kad si na pozornici.
Kako određuješ što ćeš obući za nastup? Imaš li neke omiljene komade i utječe li prigoda na odabir?
Naravno da prigoda utječe. Kada se svira u orkestru, onda je obavezna odjeća crna i to je nekada najpraktičnije. Zato i imam gomilu crnih topova, sakoa i hlača. Također je drukčiji odabir kada sviram sama ili s još nekim. Kada sam još s nekim, volim da si bar donekle prilagodimo izgled. Za solističke nastupe, pogotovo kada su neke malo "popularnije" prigode ili eventi, mora biti nešto specijalno i nesvakidašnje! Za to imam haljine od Ivane Popović.U njenim haljinama se osjećam kao umjetničko djelo i to mi izvrsno ide uz harfu. Imam par vintage komada od moje mame- dugine boje, narodni vezovi i slično. I one su mi vrlo drage i uvijek svi reagiraju na njih. Nezgodno je što se na nekim gažama zbog prijevoza harfe i putovanja jednostavno ne stignem presvući u nešto ludo i neponovljivo, pa onda opet završim na crnim hlačama i topu. To se trudim izbjeći, ali ne uspijevam uvijek.
Budući planovi?
Prvi i najbitniji za mene trenutno je odlazak u Beč na Magisterij iz muzikologije. Semestar mi počinje već za tjedan dana! Međutim planiram nastaviti sa festivalom i održavati i dalje neke nastupe u Hrvatskoj, tako da ću opet biti malo u Hrvatskoj, a malo u Austriji!
Slike detaljnije pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.