Life&style 15. listopada 2020.

Gordana Banović: Lijepo mi je na selu, ništa od gradskog života mi ne nedostaje

Privatni album.
  • Svjetski dan žena na selu obilježava se 15. listopada, posvećen je svim seoskim ženama i njihovim problemima
  • Tim povodom donosimo vrlo pozitivnu priču Gordane Banović, Zagrepčanke koja je prije skoro 10 godina gradski asfalt zamijenila selom Vinkovec i u šumi gotovo doslovno svojim rukama izgradila imanje na kojem danas živi
  • O seoskim poslovima nije znala baš ništa, sadnji povrtnjaka, košnji trave, kozama i kokama nije znala ništa. Sve je učila u hodu
  • "Ništa od gradskog života mi ne nedostaje, sve ovo je meni lijepo. Volim fizički rad, moj mozak je uvijek zaokupljen nečim, s svakom savladanom preprekom i ja rastem" kaže Goga

Dok hrvatsko selo polako umire i ljudi sa sela masovno sele u grad, mi smo pronašli sasvim suprotan primjer. Gordana Banović (43) posljednjih je skoro 10 godina stanovnica Vinkovca (nikad čuli, zar ne?), malog sela između Križevaca i Svetog Ivana Zeline. Ma, dobro bi bilo i da jest riječ o selu - Goga zapravo živi na imanju usred šume i podaleko od sela, ceste i prvih susjeda. Život zagrebačke gradske cure zamijenila je blatom (doslovno), diže se u šest da nahrani konje, koze, pusti koke iz kokošinjca... I kaže da joj baš ništa od gradskog života ne nedostaje. I u Zagrebu joj je slobodno vrijeme bilo uvijek vezano uz prirodu, planinarenje, Sljeme, Maksimir, konje... Ali odluci i odlasku iz grada kumovalo je više faktora.

Kud ćeš u to blato?

"Prijateljica koja ima cerebralnu paralizu jahala u Krilima pa sam tamo počela pomagati, čistiti bokseve. Shvatila sam da se dobro osjećam zbog toga, a i konji su odradili svoje. Zaljubila sam se u njih pa sam počela i jahati, postala sam vodič u terapiji. Otkrio mi se sasvim novi svijet, bilo je famozno jer sam se prije bojala konja. Na kraju sam i kupila jednoga, a imati konja u Zagrebu je jako skupo. Tako je počelo moje razmišljanje o selu."

 | Autor: Privatni album Privatni album

Paralelno s tim, krajem svojih dvadesetih Goga, inače frizerka po struci, upisala je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i tako je počelo razmišljanje o poludnevnom kampu u u prirodi u koji bi dolazila djeca s poteškoćama. Tada je to zamišljala kao neku dodatnu aktivnost, ne definitivni odlazak na selo. No, otkuda baš Vinkovec?  

"Mama je rodom od tamo, ali je s 15 godina došla u Zagreb. Imala je tu zapuštenu šumu koju nitko nije taknuo 30 godina, ali mi ju ona dvije godine nije htjela dati. Govorila je "ja sam otišla iz blata, a ti sad u blato ideš". No kad je vidjela da sam odlučna, da namjeravam kupiti imanje ako ne mogu dobiti ovo, onda je popustila." 

 | Autor: Goga je tako došla u šumu koju je trebalo iskrčiti, nije bilo vode, nije bilo struje, trebalo je riješiti put jer se do imanja dolazi kroz šumu i preko polja, pa izgraditi jednu štalu, pa drugu, pa kuću... Sve to ona rješava usput, malo po malo. I danas se još radi… Sve je učila putem:

Gdje je šuma, tu trava ne raste...

"Preko HZZ-a uzela sam dečke koji su to raskrčili, ali bio je to dvosjekli mač. Kad nešto raskrčite, za godinu dana sve opet zaraste ako ne održavate. I to ne raste trava nego šikara, to nisam znala. Treba sedam, osam godina da tamo gdje je bila šuma naraste trava. I tako počne jedno "rolanje", borba. Nakon krčenja šume ostalo je mnogo panjeva pa se nije moglo kositi s traktorom nego sam kosila ručno. Nije bilo vode pa mi je jedan čovjek napravio bunar, bila sam presretna, ali nisam ga pokrila pa su unutra popadali puhovi i zagadili vodu. Morala sam konjima vući vodu sa susjedovog 200 metara udaljenog bunara, a svoj sam na ruke praznila da ga očistimo. Te godine nisam imala vode."

 | Autor:

Hm, ne kaže li se da je svaki početak težak? Raditi imanje u šumi, Bogu iza nogu i vlastitim nježnim gradskim rukama, još je i teže. Ipak, za radoholičarku prema vlastitom priznanju Gogu, problemi nisu nepremostivi.

Majstor mora raditi barem koliko i ja

"Preko Njuškala sam tražila majstore, pogađala se za nadnice. Znala sam koliko ja mogu napraviti, taj netko koga uzmem mora barem isto toliko. Neka ekipa mi je izgradila daščaru 4x4 m, tek toliko da imam za stvari, ali nisam nikad tamo prespavala. Bilo me strah, to je baš šuma, nigdje ni žive duše, mrtva tišina. Trebao je neki period da se priviknem, stalno sam čekala da nešto iskoči iz grma. Prve dvije godine nije bilo ni struje pa sam svaki dan išla u Vinkovec, a vraćala se navečer u Zagreb."

 | Autor:

Baš su prasice, te svinje!

U međuvremenu je Goga: kupila još dva konja, udomila nekoliko pasa, nabavila koze jer voli kozji sir (nije znala da se koza mora ojariti da daje mlijeko pa sad ima još i tri jarca jer njezina koza voli jariti samo muškiće), naučila je saditi povrtnjak, riješila se fobije od svega pernatog pa ima koke i purane, dobila dvije mace koje se razmnožavaju progresivnom brzinom, izgradila je kuću i dvije staje (puno toga svojim rukama), nebrojeno puta pokosila travu, kupila vijetnamske svinje pa ih se riješila jer su rovale po susjedovoj livadi ("baš su prasice!", veli Goga). Na tom je primjeru naučila da je na selu pametno biti dobar sa susjedima, a na selu je pronašla i ljubav, dečka Danijela. Eh, da, pomirila se i s lijom koja joj krade kokoši: "Samo moram imati dovoljnu količinu, pa nek i ona jede, i neka ostane za mene," smije se.

Volim fizički rad

Radi od jutra do mraka i sretna je. "Jesam osoba kojoj paše fizički rad, kroz to puno dobijete. Meni je besmisleno ići u zagušljivu teretanu, ja svoj trening napravim na imanju, uvijek ima nešto za raditi. I imate motivaciju, životinje treba nahraniti, bez obzira je li snijeg ili blato, treba sakupiti sijeno. Ne znam zašto ljudi tako zaziru od fizičkog rada. Povezuju ga s neimaštinom, nepoželjnim životom. Čovjek misli da je "više" od toga, no to vas prizemlji, radi vas jednostavno čovjekom. Dobro se osjećate, tu enregiju iskoristite u neku pametnu svrhu, radite i nešto za svoje zdravlje. Grad ne može pružiti takvu fizičku aktivnost."

 | Autor:

Tipičan dan?

"Dignem se ujutro, nahranim životinje, skuham ručak, pospremim kuću - ako to ne napravim ujutro, više ne stignem. Uvijek se nešto radi do ručka, uvijek i poslije ručka, puno vremena ode na hladni pogon, održavanje, čišćenje, a puno jer stalno nešto i gradimo, obnavljamo staru kuću koju smo kupili. Dečko radi ugljen, imamo vuglenicu. Imamo piceke za prodaju, vrt, a nekad nisam znala ni kako se luk okrene kad se sadi, radim zimnicu... Jašim, trčim, šećem, imam neki svoj krug od 6 kilometara do obližnjeg jezera, to je sat i 20 minuta, za to u danu nađete vremena ma što god radili. Lijepo je sve to meni..."

S imanjem rastem i ja kao osoba

"Bilo je i loših trenutaka, na primjer kad nam je voda ulazila u kuću jer nismo napravili drenažu, kad je krov podlijevao jer smo napravili premali nagib, kad nije bilo puta pa ništa niste mogli prenijeti do kuće, ali ne žalim se jer sam sama to htjela. Sve se uči i sve ovo ovdje povezujem s nekim svojim rastom."

 | Autor:

Ideja o terapijskom kampu nije do kraja zaživjela, u međuvremenu su Gogi napamet pale i mnoge druge. "Ovo je prekrasan kraj od Zeline do Križevaca, za bicikliranje, šetnju, a nadomak Zagreba. Obišla sam nekoliko farmi oko Manchestera, usred ničega, tamo vikend turizam cvate. Ljudi, posebno stariji šeću, dobiju domaći ručak i sretni odu kući. Ne mora to uvijek biti Velebit ili nešto tako senzacionalno. Zašto ne jedan Vinkovec?" 

Nikad nisam požalila

Više ništa ne forsira, kako ide ide, ali nikad nije požalila što živi na selu. "Samo još da riješim financije. Ako ja to uspijem, hrvatsko selo će ići uzletom gore. Mogu otići u Ministarstvo i reći: Evo, ovako uspjeti na selu. Ljudi na selu nemaju asfalt, kanalizaciju, vodu. Jesu li oni koji bi trebali rješavati takve stvari ikad otišli negdje na selo? Selo može puno ponuditi, ali ne može se bez tih stvari. Ja sam iz nekog svog poriva iz komfora otišla u nešto takvo, ali da se riješe te stvari, ljudi bi više ostajali."

Komentari 0