- Kao i u svakoj nesreći, i u ovom potresu se čini da je najgore pogodio one koje život ni inače ne štedi
- Jedan od njih je Dušan Golubović iz sela Zrin kojeg pamtimo iz Ljubavi na selu. A još više pamtimo kako su se natjecateljice zgražale nad derutnom kućicom u kojoj živi
- Srećom, Dušan je nakon showa pronašao ljubav i oženio se; mladi par živi u istoj kućici, ali sada i stradaloj od potresa
- Hladno je, ne mogu je zagrijati, sa svakim podrhtavanjem nastanu nove pukotine. Statičari još nisu bili. "Ma, neka pomoć dobiju ovi ljudi kojima je potrebnije" skromno kaže
Skromnog i dragog dečka Dušana Golubovca pamte svi koji su pratili sezonu Ljubavi na selu 2019. u kojoj je nastupio. Dobrota i osjećajnost vidjela se i preko kamera. Kad je djevojke doveo u svoju skromnu, napola drvenu, staru kuću u Zrinu (da, u jednom od sela sada pogođenih potresom) neke su se otvoreno zgražale gdje živi, u kakvim uvjetima, a Dušana su svojim riječima ne jednom povrijedile tako da smo vidjeli i suze na njegovom licu. Da, nemaju svi za bolje i priča ovog mladića još je jedna od tipičnih za ovaj siromašni kraj, sad i razrušen. Kad nekog neće sreća, onda ga neće, mogli bismo pesimistično zaključiti.
Ovog ljeta drago nam je bilo čuti vijest da je Dušan, nakon showa ipak pronašao ljubav. Devet godina mlađu Ana-Mariju iz Fojnice u BiH upoznao je preko Facebooka. Dopisivali se nekoliko mjeseci, a čim je bilo moguće, otputovao je po nju, doveo je u Zrin i vjenčali su se krajem lipnja u općini u Dvoru, a Dušanu je kum bio prijatelj iz sela. Ana-Mariji nije smetala derutna kućica ni farmerski život. "Ja sad puno radim, Ana čuva kuću i čeka me" ispričao je nedugo nakon toga.
No sada ovo dvoje osim u staroj, žive u kući raspucaloj nakon potresa - statičari do njih još nisu došli, kaže Dušan. U neke rupe na zidovima zagurao je - maske, no smrzavaju se, jednom peći na drva teško je kuću zagrijati. Posebno je ledeno po noći kad se peć ugasi. Da se griju na struju, bilo bi im preskupo, kaže.
Priču o njima na svom je Facebook profilu, zajedno s fotografijama i razgovorom s Dušanom donio Sisčanin Daniel Pavlić koji obilazi i ta najzabačenija potresom pogođena sela pokušavajući pomoći njihovim stanovnicima, donoseći stvari koje prikupi. A Zrin je svakako zabačen. Do prvog dućana je pola sata autom, a mladih ljudi nema, ispričao je jednom Dušan, prvi su na 20 kilometara udaljenosti i to u Bosni. Evo dijela priče o tome kako danas žive Dušan i njegova mlada supruga iz Fb objave Daniela Pavlića:
"Dušanova "drvenjara" se nalazi s lijeve strane ceste kada ulazite u Zrin, tik uz novu crkvu. Ta nova crkva je izgrađena prije nekoliko godina i poznata je kao crkva koja nema niti jednog župljanina. Uvodi nas Dušan u svoju trošnu kuću kroz vanjski ganjak preko pragova od letvi koje se pod nama njišu. Upoznajemo njegovu mladu suprugu, koja stavlja džezvu na peć kako bi zakuhala voda za kavu. Sjedamo za stol i osvrćem se prema zidovima. Sve je ispucalo, vidi se kroz pukotine van. Dušan mi pokazuje kako mu se stvorila rupa na zidu pa ju je popunio maskom za lice. Fotografiram taj prizor jer u kadru imam oznake covid-19 virusa i potresa. Dva u jednom.
"Pitam ga jesu li bili statičari, jer zaista je sve ispucalo i hvata me nelagoda. Moju majku također. Nisu bili statičari, a svakim novim podrhtavanjem događa se nova pukotina. Dušan nam sipa soka, dok čekamo da zakipi voda. Velika peć zagrijava prostor, no rupe i pukotine u zidu hlade sobu. Vani je živa na termometru ispod nule.
- Najgore je u noći kada se sve ohladi. Ne možemo mi to ni ovom peći zagrijati, a ako ću grijalicom grijati, rata struje će mi biti 100 kuna viša, pa otkud to da platim?! - priča mi Dušan. Dušana sam viđao u serijalu Ljubav je na selu. Sjećam se da su ga neke cure u toj reality seriji i ogovarale čudeći se njegovom životu u toj trošnoj staroj kući. Ovaj mladić je vrijedan, priča nam o svojim kravama, ovcama, radu s kojim prehranjuje sebe i ženu. U braku su pola godine, a ona je iz Bosne. Još nema državljanstvo. Teško je, jer kada živiš sa stranim državljaninom, država ti nameće poreze, osiguranja. Sve sam to prošao s mojom Marinom, pa se prisjećam tog života. Nameti su kao da živite u Švicarskoj, a u realnosti znate i sami gdje živimo.
Dok mi Dušan pokazuje piliće koji su se neki dan izlegli, razmišljam o ovom kraju u kojem živi ta nekolicina ljudi. Hrvatska verzija ruskog gulaga. Surovi uvjeti, egzistencija na kocki. Pitam ga jel trebaju neke prihrane za blago, a on mi skromno sliježe ramenima. Ima sijena i to je sve. Pitam ga zašto mi nije prije pokazao te pukotine, jer njegov dom nije ništa bolje prošao u potresu. - Ma neka dobiju ovi ljudi kojima je potrebnije. Drago mi je da je brat dobio dom zbog djece. Barem neće strahovati od novih potresa. - kaže mi Dušan, a meni se srce raspada zbog ovakvih skromnih izjava. Vrijedan mladi čovjek koji se bori za život u mjestu koje baš po lokalnim vlastima, pa i onim županijskim nema neku budućnost. Jednom godišnje se pohodi na utvrdu Zrin, a ostalih 364 dana, ovaj kraj je prepušten sebi."
Pogledaj video: Znaš li da si genijalna?
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.