Da, imam anksioznost i podijelit ću s vama svoju priču

Da vas pitam da li ste čuli za pojmove anksioznost, tjeskoba, depresija, strah, vjerujem da biste mi rekli da jeste. A da pitam jeste li ih iskusili u vlastitom tijelu, mislim da bi mi većina rekla ne. I lagali biste mi. Sada probajte stati i razmisliti koliko ljudi poznajete i koliko od njih se požalilo da ih muče ove dijagnoze? Ja se ne koristim riječi bolest, jer smatram da one to nisu. I ja sam bila obična 28-godišnja djevojka, koja je tijekom studiranja jednom doživjela napadaj panike, i u strahu kako će reagirati okolina ako pričam o tome javno - jer, tako smo učeni da će te odmah svi proglasiti psihičkim bolesnikom i upirati prstom u tebe; ja sam nastavila živjeti u blagoj anksioznosti. To tada nisam znala, ali shvatila sam ovo ljeto. privatna arhiva Kristijana Musića

Prošle godine sam saznala najljepšu vijest koju žena može čuti, da ću postati majka. Moja sreća nije jenjavala niti kada su krenuli prvi problemi; usporen rad štitnjače, dijagnoza hipotireoza, autoimuna bolest štitnjače Hashimoto, prvo krvarenje i odlazak na hitnu pomoć moleći Boga da vidim na UZV kako mome malenom nije ništa. Preležala sam doma veći dio trudnoće, pila tablete za održavanje... Toliko puta sam od liječnika čula da je velika vjerojatnost da ću pobaciti. No, ja im nisam vjerovala. Moj Vito mi je davao toliku snagu, pa i onoga dana kada je ginekolog ustanovio zastoj u rastu i vjerojatnost da je genetski bolestan. Nalaz je pokazao da je 99,9% sve u redu i da nosim dečkića. Sve što mi je srce i govorilo... No, tu nisu stali šokovi i stresovi. Ginekolog mi je rekao da ću najvjerojatnije roditi dosta ranije, posteljica mi nije dobro "radila". Činila sam sve što sam mogla, od hrane, ležanja na lijevom boku, tableta... Sve samo da Vito duže bude u meni. Obožavala sam njegove udarce, koji su bili najaktivniji noću i rano ujutro. "Mamin sin" govorila sam mu, jer baš takva sam i ja. Čuvali smo se, on mi je udarcima javljao kako je, a ja sam mu uzvraćala najnježnijim maženjem. Imali smo posebnu komunikaciju; kada bih osjetila da je budan, kucnula bi mu dvaput i on bi mi uzvratio.  privatna arhiva Kristijana Musića No, u 29-om tjednu trudnoće, hitno sam hospitalizirana. Skočio mi je tlak, svakodnevno mjeren CTG i UZV rađen, dijagnoze doktora od toga da ću roditi mrtvo dijete do toga da se on bori i da neću još roditi. Četvrti dan sam od svega imala napadaj straha dok mi je mjeren CTG, i onda su me odveli navečer u rađaonu. Nisam znala zašto me tamo vode. I tako sam ležala 4h, dok nije došao doktor i rekao mi da je sve ok, da odem u sobu spavati. Ali, nije bilo. Jutarnji CTG je pokazao da je vrijeme za hitni carski rez. Bila je takva strka oko mene, ali ja sam bila toliko mirna. Jedva sam ga čekala upoznati. Znala sam da je živ i da ću mu čuti plač. Tako je i bilo, moj Vito je zaplakao! Uskoro su mi ga donijeli pokazati, i to je prizor koji ću pamtiti cijeli život. Moje malo crveno klupko, u bijelom pokrivaču. Poljubila sam ga, prvi i posljednji put. On je odvezen na neonatologiju u inkubator, a ja na intenzivnu. Odahnula sam. Znala sam da je mamin borac jak, nikada nisam ni sumnjala u njega.  privatna arhiva Kristijana Musića

Tada su uslijedili teški dani, izuzev toga što sam rodila carskim rezom i jedva sam se kretala od bolova, uz Vitu sam mogla biti samo jedan sat dnevno. Jedva stojiš na nogama od bolova, inkubator do inkubatora. Htio bi ga uzeti, a ne smiješ. Čekaš doktora kao Boga da ti kaže informaciju o tvome djetetu. Naš Vito je imao dobrih i loših dana na neonatologiji, više dobrih nego loših. Ja sam svakodnevno izdajala mlijeko, svaka dva sata. Budila sam se i bez budilice. Nosili smo mu mlijeko, dolazili svaki dan. Pričali mu, a on se smijao, udarao rukicama i nogicama na naše zvukove. Ponekad je i vrištao, i to je bilo tako slatko vidjeti. A kada je plakao, srce mi je pucalo jer ga nisam smjela primiti i umiriti. Staviti na moje srce, isto ono pod kojim je rastao. Širio je nožne prstiće baš kao i ja, imao je svijetlosmeđu kosicu i prvi uvojci su se već nazirali. Sve je lijepo išlo, dok nije jedan dan, moj Vito postao anđeo. Oprostit ćete mi što ne mogu o tome pisati, bolno mi je. Bolnička bakterija mu je izazvala upalu pluća koju nije uspio pobijediti, koliko god jak bio. Za mene, moj Vito je borac, najveći, kao i svi Palčići koji prolaze isto u inkubatorima. Ono što sam mu obećala zadnji put kad sam ga vidjela je da ću se boriti dok sam živa da pomažem Palčićima. privatna arhiva Kristijana Musića

U početku sam bila u šoku. Nisam čak toliko ni plakala. Nisam bila svjesna. Osjećala sam kao da je dignuta kočnica od zadnjih 9 mjeseci života u strahovima i trčanju, i da sam jako umorna. Da mogu malo odmoriti. Prvih mjesec dana sam imala još nadnaravnu snagu; radila sam već, vozila, otišla sa suprugom na putovanje. Sve u tuzi, ali snage je bilo. Dok, odjednom ta snaga nije pala. Tada sam se primirila i na površinu su počele izlaziti posljedice od proživljene traume. Sve je krenulo sa strahom da sama ostanem kod kuće, iako kat ispod mene žive muževi roditelji. Povlačila sam se od ljudi u svoj svijet, prestala odlaziti na kave u kafiće, šetati napućenim mjestima... Na kraju mi je jedina šetnja bila dva puta dnevno kratko prošetati psa. Odlučila sam krenuti kod psihologice jer sam znala da trebam pomoć. I ona i kognitivno bihevioralna terapija su me spasile. Ali i antidepresiv. Ovako, moje mišljenje o tabletama je bilo da mi nisu potrebne, i prije ove situacije. Općenito, bilo koje tablete sam izbjegavala.  privatna arhiva Kristijana Musića

Kada je bila jako teška situacija, počela sam se bojati doslovce biti s ljudima u istoj prostoriji, ići na wc zatvorenih vrata, šetati čak sa psom ispred kuće, voziti... Shvatila sam da moram potražiti pomoć i psihijatra. Na seansu sam otišla s mamom, i na kraju mi je psihijatrica rekla da je moj najveći problem što nisam izbacila svoje emocije i da meni ne treba antidepresiv. Sretna što ne moram uzimati lijekove, došla sam kući, uzela Vitinu sliku i plakala. Plakala sam danima. Ali, nije bilo poboljšanja. Štoviše, doživjela sam užasan napadaj panike dok sam vozila i stala na semaforu, tako da sam prestala i voziti. Nisam nigdje izlazila bez Helexa, vode i mobitela. To je postala moja prva pomoć bez koje nigdje nisam mogla. Tada sam si rekla: "Gotovo je, ti nemaš snage za ići dalje. U tebi tinja želja, ali nivo serotonina je ispod nule. Zovi psihijatricu i traži antidepresiv." privatna arhiva Kristijana Musića

Prema mome iskustvu, nakon svega što sam prošla, najveći problem zašto postajemo anksiozni i panični je što ne iskazujemo emocije. Ja konkretno nisam odradila proces tugovanja, nisam plakala, vikala, razbijala oko sebe. U sebi sam se grčila i potajno tražila krivce. Ljutnja i bol su me razdirale. Od svega toga sam imala napadaje panike i razvijala fobije, od stvari koje su mi sada smiješne kada se sjetim. Nisam se mogla pribrati i racionalno razmišljati. Borila sam se sama sa sobom, ne znajući i ne želeći si priznati da je vrijeme da prestanem i potražim pomoć, stručnih osoba i prijatelja. A najviše od same sebe. Jer, to je prvi i najvažniji korak. Priznati samome sebi kako stvari stoje i reći si "ok, tako je kako je, idemo korak po korak.". Jer, ja sam kao i većina, htjela biti bolje u jedan dan. privatna arhiva Kristijana Musića

Kada sam počela uzimati antidepresiv, osjetila sam nakon 2 tjedna kako napokon mogu sjesti za stol u miru i nešto raditi. Po prirodi sam osoba koja stalno ima nove ideje, kreativna, i započela sam se izražavati slikanjem. Slikala sam anđele i razmišljala što ću s tim slikama. Palo mi je na pamet moje obećanje koje sam dala Viti; kako ću pomagati malenim Palčićima. I tako sam dobila priliku da organiziram zajedno s splitskim trgovačkim centrom Mall of Split i Klubom roditelja nedonoščadi "Palčići" donacijsku akciju "Vito za Palčiće". Tada je krenulo moje ozdravljenje. Tada sam dobila nadnaravnu snagu. Zbog sastanaka sam uspjela uči u shopping centar, sjesti u kafić, počela sam se više družiti s ljudima. Čak tražiti pomoć od ljudi!  Da, ono najbitnije je da imate cilj. A bitan je i trening. Koliko mentalni (kod mene KBT sa psihologicom i sama sa sobom) toliko i fizički. privatna arhiva Kristijana Musića

Ono što želim reći je da trebate pomoć ljudi. Svi koji patite od depresije i anksioznosti i napadaja panike unutar svoja 4 zida; prestanite to raditi! Nije sramota priznati što vas muči, niti imate razloga razmišljati da će vas smatrati ludima i staviti u umobolnicu. Znam sve, i ja sam to isto prošla. Ono što mi je rekla žena kojoj danas dugujem više od pola svoga napretka je da zaboravim druge. Ne gledam što će mi tko reći, niti razmišljam o njima. Ako imam osjećaj da ću se onesvijestiti, netko će mi pomoći. Vjerujte mi, i to sam doživjela. I susjed mi je pomogao. Tako da, nema straha. Sigurni ste! Samo se otvorite, nađite uzrok svome problemu i radite na njemu. Uz pomoć psihologa, prijatelja, obitelji... Priznajte što vas muči i ne sramite se. Više si štetite ako o tome šutite. Meni su svi govorili: "Misli pozitivno.". Lako je reći, a tvoj cijeli svijet se srušio i nemaš snage razmišljati o ičemu osim o tome da ti je loše, i jedva smogneš snage ujutro izaći iz kreveta. Za to smatram da je potreban antidepresiv. Da vam da snage i volje za dalje. Kada krene djelovati, krenut će i pozitivne misli, a pozitivne misli se lijepe jedna na drugu. Nisam ni ja vjerovala dok nisam doživjela. privatna arhiva Kristijana Musića

Ali evo me, tu sam. Živa i dosta bolje. Ne mogu reći da sam se 100% riješila anksioznosti i strahova, ali ih držim pod kontrolom i jednog po jednog rješavam. Tako da ne bježim od njega, već se suočavam s njime. Teško se suočiti s neprijateljem, ali ga je još teže imati po cijele dane uza sebe. Svatko ima svoju priču. Moja je da sam imala traumatičnu trudnoću i sin mi je umro, i vjerujte mi, izgubiti dijete je najveća bol koju možete osjetiti. Dio mene je zauvijek otišao i velika je to praznina. Nema osobe koja će je ikada moći popuniti, pa ni drugo dijete. Ali misao na pozitivne stvari i činjenje istih me gura naprijed. Pomoć dobrih ljudi oko mene, spoznaja da nisam sama... 

Pričanje o problemima koje imam, vjerujte, dosta mi je pomoglo. Tako da, molim vas, ovoga trena učinite dobro sebi. Ako vas muče napadaji panike i bojite se to podijeliti s nekime, uzmite mobitel u ruke i nazovite najbolju prijateljicu, otiđite do majke i sve joj ispričajte i zatražite da vas zagrli. Priznanje je veliki korak ozdravljenju, ali morate znati da sami sebi uvijek najviše možete pomoći. Ali za sve treba odskočna daska, a ona je ruka okoline.  Sretno vam i otvorite svoja srca i dušu. Samoća nije lijek, neizrečene emocije također. Plačite jer ste tužni i prestrašeni, vrištite ako vas boli. Izbacite sve osjećaje, jer mi smo emocionalna bića. Nismo krpene lutke. privatna arhiva Kristijana Musića

Želite li pomoći akciji "Vito za palčiće", donaciju uplatite na: 

Primatelj: Klub roditelja nedonoščadi Palčići, Slavka Batušića 7, 10000 Zagreb / IBAN: HR51 2330 0031 1004 3963 2 uz opis uplate "vito za palcice".