Life&style 29. lipnja 2021.

Bruno Šimleša: Ljubav je sve. Ali sve nije ljubav!

Pixsell/Sandra Šimunović.

Ovo će valjda biti jedini današnji tekst koji se ne tiče najvažnije sporedne stvari na svijetu. Umjesto lamentiranja o tome zašto je Brekalo ostao na desnom beku i u produžecima kad više nismo morali sve karte baciti u napad ili pitanja što Rebić radi u blizini stadiona, a ne samo u prvih 11, meni bi bilo najzanimljivije analizirati Dalićevu neprihvaćanje kritike nakon prvog kruga što je onda i dovelo do ovakvih grešaka. Jer svi mi griješimo, a jedina je razlika kako se odnosimo prema greškama. Ako ih negiramo ili odgovornost preselimo na druge veća je šansa da ćemo ponoviti greške. I to bi bio jedini kut o kojem bih eventualno mogao pisati, ali neću danas o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu jer mi je zanimljivije i uzbudljivije pisati o istinski najvažnijoj stvari – ljubavi.

Naime, i dalje sam pod dojmom filma Anđele i Davora Rostuhara Ljubav oko svijeta u kojem su istraživali kako ljudi širom svijeta doživljavaju ljubav i odnose. Jednostavan odgovor – svakako! Od onih koji ljubav uopće ne spominju kao vezivno tkivo odnosa do onih koji ljubav doživljavaju sasvim drugačije od ičega što očekujemo u našim zapadnjačkim glavama. Od kirgistanskog para koji se oženio nakon što ju je on oteo do poliamoričnih zajednica ili pak iranskog, lezbijskog para u kojem jedna žena želi imati djecu, a druga ne želi. Zvuči poznato, zar ne? Zaplet je isti, samo su glavni glumci drugačiji od onoga što smo navikli. Ni ljubav ni odnosi ne mogu stati pod jedan, predvidljiv kišobran...

Odmah nakon filma počeo sam gutati i istoimenu knjigu koja mi je, i nakon toliko pročitanog i istraženog u vezi ljubavi, bila interesantna. U svakom slučaju, svakako bacite pogled, a i srce na taj projekt. U ovoj se kolumni želim zadržati na jednom apsektu koji sigurno neće biti dovoljno istaknut jer je projekt višeslojan, a ovo se neće uočiti na prvu – činjenica da su se autori ogolili do kostiju duše. 

Naime, u knjizi su već i pri početku spomenuli kako su se svađali i na svom Medenom mjesecu – tom jednogodišnjem putovanju oko svijeta u kojem su radili kao nikad prije. Ali nije sve ostalo samo na toj generičkoj rečenici. U jednom dijelu knjige Davor opisuje i iznimno žestoku svađu u kojem su skinuli sve verbalne rukavice i srca rezali oštrim jezikom. Ježio sam se kada sam to čitao. 

Bruno Šimleša i Davor Rostuhar | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

I zapravo im želim čestitati na tome. Jer nisu distancirani istraživači koji žele intelektualizirati ljubav. Ljubav nije koncept za istraživanje već spoznajna odiseja. Ljubav je doživljajna odiseja, a ne idejica za promatranje. A da istinski uroniš u nju moraš biti hrabar. A Anđela i Davor su dovoljno zreli i sigurni u sebi da su se odlučili potpuno ogoljeti. Čak i one tamnije dijelove svoje veze koje s javnošću dijelimo tek nakon prekida, ako i tada. Vjerujte mi, u toj svađi nisu korištene baš nikakve rukavice...

Za to je nužna izvanredna doza hrabrosti, sigurnosti u sebe kao osobu, ali i u njih kao par, kao i integritet životnih umjetnika. A to je toliko rijetko u današnjem svijetu da još nije ni izmišljen emoji za tako nešto. Jer u vremenu kad virtualni identitet postaje stvarniji od onog istinskog, kada filterima savršeniziramo odnose, kad i sebe i druge lažemo da nemamo prljavog veša jer nam je teško izdržati taj miris pa se radije lažemo da on uopće ne postoji, fantastično je osvježavajuće vidjeti par koji je dovoljno siguran u sebe da nam uz svoje vrhunce serviraju i najdublje padove. Da nam svoju svjetlost prikažu jednako realnom kao i tamu. Na sreću, vjerujem da je njihova svjetlost osjetno snažnija od tame, i čak štoviše, da imaju veće šanse zadržati tu svjetlost baš zato što se ne skrivaju od tame. Ni pred sobom, ali ni pred nama. 

Zato su i prije dva mjeseca podijelili vijest da idu na psihoterapiju, što je također nešto atipično hrabro. I moje iskustvo, kao i iskustvo drugih terapeuta kaže da parovi na terapiju najčešće krenu godinama prekasno. Da godinama ignoriraju probleme ili se vrte ukrug i da na terapiju obično odu kao zadnji očajnički pokušaj da riješe probleme. Ili će to pomoći ili razvod. A idealno je otići kad vidite da sami ne možete riješiti probleme i da vam treba pomoć. Terapeut ne može donijeti odluke umjesto vas, ne može živjeti umjesto vas, ali može vam pomoći da bolje shvatite u kojem ljubavnom grmu leži problematični zec i dati vam alate da ga istjerate na čistac. Može vam objasniti koje međusobne razlike su fiksne i nepromijenjive, a koje se mogu i trebaju promijeniti. Pa da onda vidite možete li prihvatiti razlike koje su fiksne i eventualno kako mijenjati one navike i uvjerenja koja su promijenjiva. Ma može vam pomoći u mnogočemu, ali ono što sada želim naglasiti jest da je tu pomoć bolje potražiti prije, nego kasnije. Mudro ju je potražiti dok ste još sigurni da je veza vrijedna spašavanja. Dakle, čim vidite da ne možete sami riješiti probleme. Isto kao što biste kod zubara trebali otići čim vas zub zaboli, a ne nakon što vam je već otpao. Isto kao što kod automehaničara trebate otići čim se upali neka lampica. Svakako nije pametno nadati se da će ugasiti sama od sebe, a to nam je najčešća taktika u ljubavnim odnosima.

I zato je cijeli projekt Ljubav oko svijeta toliko dragocjen. Nije samo stvar u tome što nam je pokazao koliko različiti ljudi različito doživljavaju ljubav, ovisno o kulturi u kojoj su odrasli i prijašnjim životnim iskustvima. Pokazuje da se za ljubav treba boriti. Mišićima duše – istinom. Pokazuje da je ljubav alergična na fejkanje. Na plitkoću. Na filtere... Pokazuje da je ljubav sve. Ali sve nije ljubav!

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

Komentari 0