14. srpnja 2012.

Veliko plavetnilo

Vruće, vruće, mhmm - jaaaako vruće!!! Teško je ponekad i disati ali vrućinu nekako volimo, zimi jedva čekamo, a onda ljeti stalno ronjamo kontra nje, kako se ne može živit', kako je se treba pazit…

Ma tko bi nama ugodio, taj se nije rodio! Volim ljeto, vrućine, sparinu, noćna kupanja, samo par krpica na sebi, svoje Adidas borolete, osamljene uvale, skidanje priljepaka, pecanje, ljetne večeri i djevojke u ljetnim haljinama volim, al' povrh svega volim ronjenje i to ono na bocu.

 | Autor: O ovoj sam temi zapravo htio pisati već prošli put kad sam spominjao ronjenje na otoku Visu. Kroz posljednje tri godine, u školi ronjenja u Resniku pored Trogira, došao sam do dozvole za ronjenje do 40 metara dubine što je, vjerujte mi, sasvim dovoljno jer sve dublje je u vječnoj tami, nema nit' sunca, nit' miseca…

Svako ljeto čekam ko' ozeblo sunce da bih zaronio i u dubinama mislima odlutao. Oduvijek sam bio sanjar kojeg je teško nagovoriti da čvrsto hoda s dvije noge na zemlji. Nisam ljubitelj lova pod morem, vađenja školjki, niti ičeg sličnog. Zaljubljenik sam u podmorje kao takvo. Dovoljno je samo zaroniti, isključiti se iz svega i kao u bestežinskom stanju razgledavati veliko plavetnilo, besplatni muzej u koji je svatko dobrodošao. Stoga ne čudi sto je jedan od mojih omiljenih filmova Big Blue, Luca Bessona. Pogledao sam ga više desetaka puta. U njemu je jako lijepo opisana strast glavnog junaka prema moru koja ga je, nažalost, na kraju odvela u "vječna lovišta".

Moji doma vole reći: "Hvali more, drž' se kraja!". Opasno je i fizički zahtjevno, ali ima nešto uzbudljivo u tom prkošenju ljudskom habitusu i odlaženju u sfere gdje nam možda genetski i nije mjesto. Izgubiti se u velikom plavetnilu, promatrati ritam jednog potpuno drugog svijeta koji, ne možete pobjeći od te ideje, kao da ne pripada nama, jedan je od najfascinantnijih doživljaja, kako vizualno tako i adrenalinski.

Neki ljudi se boje zaroniti na te dubine iz ovog ili onog razloga i realno, neki od njih su opravdani. Recimo, jednom me uhvatila panika klaustrofobije i u tom trenutku više nisam mogao disati, zapravo mogao sam udahnuti, ali nisam mogao izdahnuti. Užasan osjećaj. Gestikulirao sam svojoj partnerici da me katapultira van, panično mahao rukama, ludio, htio iskočiti iz vlastite kože međutim kontakt oči u oči, koji pod morem najbolje djeluje u takvim situacijama, napravio je svoje, uspjela su me smiriti i prikačiti na svoj regulator jer sam ostao na minimumu zraka. Zvuči jezivo, ali istina je ta da se ovakva situacija dogodila samo jednom i bila je izazvana autosugestijom. Kad jednom to proživiš, shvatiš da je takva vrsta straha iracionalna i meni se nikad nije ništa slično ponovilo. Pod morem nema mjesta panici! Glavno pravilo je - Opusti se i uživaj. 

 | Autor: Kako sam ljubitelj fotografije i ne odvajam se od svog Canona volio bih ga povesti da vidi i to čudesno podmorje, no još mu nisam nabavio kućište kako bih mogao bilježiti svaki korak, odnosno, zamah perajom. Sve te stvarčice, em su skupe ko' Svetog Petra kajgana, em moram naučiti rukovati s tim čudom pod morem. Do tada, oči ce mi biti sasvim dovoljne! Na prošlom sam se zaronu susreo s velikom murinom. Samo nas je promatrala iz rupe, izgledala je kao kakva instalacija, nije se ni milimetra pomakla. No, nisam joj se previše približavao, ipak je to bila prva morska "neman" s kojom sam se susreo. Kad sam već kod nemani, imam još jednu suludu zelju na svom popisu, roniti s bijelim psinama. Naravno, ja sam u kavezu i samo promatram. Joj ako mi ovo majka pročita, kolpat će je! (Inače moja majka traži da se nakon svakog izrona javim na telefon i kažem: "Izronija sam")

 | Autor:

Fasciniran sam bijelim psinama još od kada sam prvi put pogledao film Ralje, Stevena Spielberga iz 1975. (na lijevom gležnju imam istetoviranu "ajkulu"). Dok su se nakon krvavih prizora iz filma druga djeca bojala ući u more, ja bih navukao masku i peraje te otišao tražiti "velikog bijelog". Jednom sam se susreo s njegovim rođakom. Kada sam bio mali, ljetovali smo na Visu kad na jednoj od plaža, eto ti mali modrulj. Kružio je oko mene, ja sam s ogromnim oduševljenjem zaronio s maskom oko glave i pokušao mu se približiti što bliže no on je vrlo brzo pobjegao. Bio sam vidno razočaran! :) Prijatelj mi je jednom prilikom rekao da bi i on htio roniti s bijelim psinama, ali bez kaveza, na što sam se ja potpuno izbezumio, zar to uopće postoji. "O daa!", kaže on meni. "Ma joj Luka, kavezi su za slabiće". Hm... za slabiće? Mislim da ću rađe ostati vječni slabić nego nečiji loš ručak, jer naime, psinama se ljudsko meso uopće ne sviđa, oni samo misle da smo tuljani! Možda ću se ipak držati samo koraljnih grebena, a "bijelog" ako sretnem putem, slučajno, bit ću uzbuđen! :) To ce biti sudbina!

Sutra idem na zaron, ne znam gdje ce nas brodica odvesti, ali jedva čekam. Dragi moji, uživajte u ljetu, moru i u svim blagodatima koje ono nudi. Plivajte, skačite, ronite ili se samo bućkajte u plićaku, jer ipak, nikad se ne zna za kojim je kruzerom doplivao i "veliki bijeli" da vas pozdravi. Živili!

Komentari 0