Koliko puta ste pristali da posao, zadatak ili neka sporedna obaveza postane važnija od vašeg odnosa? Kako ste odredili granicu do koje je to u redu? Koliko ste puta isto nastojali promijeniti prije nego je bilo prekasno!?
“Honey, neću danas stići doma na ručak. Još samo da mi prođe ova ludnica na poslu, pa ćemo za vikend zajedno uživati. Vidimo se večeras.” Ovo je poruka koju je Zrinka opet i po tko zna koji put, od svog muža Kreše pročitala na zaslonu svog mobitela. U trenu ju je uhvatila muka i nagon za povraćanjem i shvatila je da joj je odavno dosta ponavljanja ovog lošeg doživljaja. Još samo danas, još ovaj mjesec, kvartal, projekat, godina... Osjećala se kao da je već godinama na čekanju. Pri pomisli da opet treba ručati sama izgubila je apetit i umjesto ručka uzela pogledati njihove zajedničke slike. Album sa slikama s ljetovanja od prije 9 godina. Tada su se upoznali i prvi put zajedno išli na more. Sjeća se, išli su poluraspadnutim Renaultom 4. Fotografija je bilo mnogo i sve su bile pretrpane osmjesima. Album od prošle godine je tanak, fotografija je sve manji broj, a osmijesi su nestali. Umjesto osmijeha, grljenja i radosti, na fotografije se uselio mobitel kao stalni rekvizit u njegovim rukama. Umjesto “Renolčeka”, njihov novi pratilac je fancy džip, kupljen na lizing, za koji duguju još 68 rata. Osjećala se kao da joj život curi kroz prste.
Za vikend su njegovi pripremali proslavu djedovog sedamdesetog rođendana na selu van grada. Uvijek se radovala svakom odlasku k njima, jer su njegovi djed i baka bili primjer sretnog para. Ovog puta bilo je drugačije. Upravo ju je odlazak k njima rastuživao. Isticao je sve ono što njoj nedostaje u njenom odnosu s Krešom. I to ju je frustriralo. Koliko dugo još može čekati? Želi li čekati? Odlučila je kako nakon te proslave, više ništa neće biti isto. Nije mogla niti naslutiti, koliko....
Velika obitelj, pa i proslava velika. Puno djece, unučadi, rodbine i prijatelja. Veselje i sreća. Domaćin, Krešin djed, kako je već prikladno, je ustao s čela stola i podigao čašu. Svi okupljeni uprli su svoje poglede ka njemu. Djed je značajno pročistio grlo i progovorio:
Sreli se jednom njih dvoje. Zaljubili i vjenčali. Kako je to obično bivalo tih ’80-ih, on je potezao više na poslu, ona se bavila djecom i kućom. Jedno vrijeme su nalazili zadovoljstvo u tome. On je izbivao sve više, ona ga je sve više čekala. Imanje je raslo i na privid, bili su idealna obitelj. Samo povremeno bi se tek za ručkom dotakli onog što “ne štima”. Nju je žuljalo što joj je on prestao davati komplimente, a on oprhvan teškim poslovima nije mogao vjerovati svojim ušima koliko ta žena ima malo razumijevanja za njega. Znao bi joj reći: A ne vidiš da je sve ovo što radim, zbog nas!?
Kada je razgovor poprimao neugodan ton, ona bi zašutjela i po običaju bi prestajali pričati, sve do sljedeće, makar malo bliske prilike za ručkom. On je radio. Ona ga je čekala. On je bio umoran. Ona je bivala zbunjena. Nije znala dal’ ga voli. Iako je na prvi pogled sve je bilo u redu, više nije znala da li ga uistinu želi čekati. Vrijeme je prolazilo.
A onda jednog dana, on zbog bolova u grudima nije otišao na posao. Na hitnom su mu pregledu ustanovili predinfarktno stanje i iako je bio tek u ranim četrdesetima, liječnički su mu nalazi najavljivali najgore. Bio je slomljen. Razmišljao je. Iako je sve ove godine računao svojim radom steći status i financijsku slobodu za svoju obitelj, taj mu je cilj uvijek nekako izmicao. Gledao je u nalaz i ponavaljao riječi svog liječnika: Smrt vam je brza izvjesnost, ako nastavite ovako. Svijet mu se raspao. Po prvi puta od svoje petnaeste godine plakao je. Plakao je u njenom naručju. A začudo, ona kao da je osjećala mješavinu zadovoljstva time što su u tom momentu bliski i krivnje zbog toga što u ovom momentu razmišlja o svom zadovoljstvu. Svejedno, nije mogla poreći osjećanje bliskosti uzrokovano time što on plače u njenom naručju.
-Danas je moj sedamdeseti rođendan, nastavio je djed, -i moja draga žena i ja napravili smo ovo veliko slavlje. Drago mi je da smo se okupili upravo ovdje. Djeco, unuci, prijatelji... Primio je svoju ženu za ruku i tad se žamor utišao. Sve je utihnulo i kao da su ostali samo njih dvoje. Držao ju je, gledajući u njene oči i nakon stanke izgovorio kako mu je onaj nagovještaj infarkta kojeg je imao prije trideset godina, bilo najbolje što mu se u životu dogodilo. Rekao joj je da je tek tad i u godinama koje su uslijedile nakon toga razumio što mu je govorila godinama prije toga... Život nije nešto što će se dogoditi nekad! Život je ono što nam se događa sad! Od tad nije propuštao prilike da je zagrli, pomiluje, nazove dragom. Nikada više. Djed je završio tako što je svojoj supruzi zahvalio na zagrljaju pod kojim žive već toliko dugo sretnih zajednih godina. Onda su zaplesali.
Kad su se te večeri Zrinka i Krešo vozili kući načas su zaustavili automobil. Krešo ju je uhvatio za ruke i zaplakao. Priznao joj je da ga već neko vrijeme tu i tamo probode u grudnoj kosti, ali joj to nije mogao reći. Slušajući djeda shvatio je da i njemu njegova žena već godinama govori kako ga nema i kako joj nedostaje. Shvatio je da ne treba, veći stan, bolji auto, ili skuplje ljetovanje. Shvatio je da ne treba niti “zalihe sigurnosti” za sigurnu budućnost njihove djece ovog tipa. Ne ako ta djeca nemaju oba roditelja sretna.
“Želim tvoj dodir, tvoj zagrljaj i tebe u svakom trenutku, jer znam da je to jedini pravi zalog koji zajedno stvaramo, a za budućnost kakvu želimo dočekati. Upravo onakvu kakvu smo imali prilike doživjeti danas na djedovoj i bakinoj proslavi.”
Uistinu više ništa nije isto nakon ove proslave, pomislila je Zrinka. A onda, prije nego što su krenuli, tražila je Krešu njegov mobitel. Zagrlili su se, dodirnuli obrazima, razvukli osmjeh i uslikali. Od tog dana njihova fotka zauzimala je najvažnije mjesto u njegovom mobitelu.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.