Zašto nam djecu NE SMIJU odgajati forumi i mame s Interneta

Nekako od svega što možemo pronaći na Internetu, najviše me se dojmio rapidan proces koji je pretvorio roditelje u pedagoge/pedijatre/stručnjake. Tako sam naletjela neki dan na članak u kojem neki doktor, stručnjak objašnjava kako 'dresura' djece u dobi između 7. i 14. godine života u djeci blokira razvoj mozga. I doktor stručnjak je u stvari mislio dobro, i logično, jasno. Piše o samostalnosti djece, piše o tome da sami pronalaze rješenja… i slično i slično. Kad pročitam članak, a maknem naslov sa strane, sve mi uglavnom pije vodu. Već sam se bojala, evo još jednog koji zastupa kompletnu demokraciju u odgoju djece.  
Ono što me uvijek raspali jest kad vidim kako roditelji interpretiraju rečeno. I kako sve gledaju kroz vlastitu prizmu, bez doze objektivnosti ili čitanja onoga što piše. 

Getty/Guliver
Tako i ovdje, demokracija je iz raja izašla, individualnost je top prioritet pa i pod prijetnjom snobizma u kojoj god kategoriji, a djeca smiju sve. Barem je to zaključak koji ja vadim iz komentara na ovu temu. Dresura je loša jer klinci ne razvijaju svoju osobnost. 
Prokleta ta stvar, komentiranje na Internetu. 'Em smo svi hrabriji, a pogotovo pseudonimi, 'em možemo pisati što hoćemo bez ikakvih provjera, dok drugi, naivci čitaju napisano i vjeruju u to. Ne samo što vjeruju, već to onda i primjenjuju u odgoju svoje djece. Prokleta stvar. 
U periodu sam života kada mogu gledati i prisustvovati odgojima djece od 4 mjeseca života do onih koji su već po srednjim školama. O Bože, čega ima. Jasno, ja gledam kroz vlastitu subjektivnost i vlastite vrijednosti koje su mi usađene davnih dana osamdesetih godina. U drugim vremenima. Odem, na primjer, po klinca u školu i imam čast prisustvovati svemu i svačemu. Klinci se razgovaraju odvratno. Možda ja generaliziram, ali gledam to na svoje oči. Ružno se razgovaraju, vrijeđaju, psuju s 10 godina, prema starijima ne pokazuju nikakvo poštovanje. 

I ne mogu, a da dok to gledam, sebe ne stavim u neko prošlo vrijeme, i zamišljam kako bih ja prošla tada, da sam izvela samo desetinu komunikacije koju danas klinci imaju. Ne svi, jasno. Ima još danas par pravih malih biserčića, koji jako lijepo pozdrave starije od sebe na ulici. Koji za sobom počiste, i koji slušaju kada im kažeš da nešto naprave i  koji ne odgovaraju bezobrazno vlastitim roditeljima, na primjer. 
Gledam posljednjih 10 godina, koliko i sama sudjelujem i kreiram svoju vrstu 'dresure' nad klincem, kako sa svakom novom generacijom beba, se širi taj krug stručnjaka roditelja. Da se moje starce pita, vjerojatno i ja mudrujem negdje gdje ne treba u njihovim očima, ali znate što? U konačnici, to nije bitno. Nije bitno jer kada pogledaju klinca, on je na mjestu. Kako smo došli do toga, to je bio samo proces. Onda kada se treba preispitati odluka odgoja, to je onda kada vaše dijete psuje, vrijeđa i/ili ne pokazuje osnovno poštovanje prema drugim bićima, kada ima 10. True story. Za dokaze prošećite do najbliže osnovne škole.

Getty/Guliver
'Dresura' koja je izvedena nad mojim djetetom, i koja se još uvijek aktivno provodi, stvarno se u usporedbi s metodama odgoja velikog broja roditelja, može, a i vjerojatno smatra fašizmom. Barem je to moj doživljaj njihovih reakcija na pojam granica u odgoju. 
Odgovornost koju stavljamo na našu djecu, onu prema društvu, osnova je društva u kojem živimo. On mora pozdraviti susjede, on mora odnijeti smeće, on mora prošetati psa, on mora pospremiti za sobom, on mora znati što smije i što ne smije. On ne smije biti bezobrazan prema nikome, a pogotovo ne prema roditeljima, djedama, bakama, tetama krvnim ili onima na kiosku. On mora poštivati, on mora cijeniti, on mora misliti na tuđe osjećaje. 
Odgovornost koju stavljamo na našu djecu, kada je u pitanju njihovo biće, ona osobna odgovornost  je nešto drugo. To su svi oni trenuci, kada mi njima pokazujemo da cijenimo njihove osjećaje, da ih razumijemo i da ih poštujemo. Ja ću igrati s njim njegovu omiljenu društvenu igru kada završi sve svoje obaveze. Ja ću s njim otići šetati ako želi. Bit će u kazni ako je lagao ili muljao. 
Promatrat ćemo dijete, slušati ga i osluškivati njegove interese, aspiracije i želje, i gledati kako da ga usmjerimo u tom smjeru. Samo pogurnuti. Osobna odgovornost je osnova malenog bića koje će jednog dana odrasti s time. Jedno bez drugog ne idu. 

Getty/Guliver Kompleksna je ovo tema, koja ima korijene na više strana. Internet je jedan od tih korijena. Onome tko vjeruje u to. Moram priznati da kada danas slušam mlade mame, bome, mislim si, dobro da mi je dijete živo. Ne smije se više ništa, jer je svemu neki stručnjak u nekom kutku interneta presudio… Kad čujem roditelje da su rješenje za neku psiho dramu djeteta pronašlo na nekom internetskom forumu, dobijem mlade. Ili bi se opalila smijati. Ili plakati možda. Danas se na forumima može saznati sve, od toga zašto dijete plače u 14h, zašto dijete ne spava/spava, što će se dogoditi djetetovom mozgu ako ne dobije u ruke baš tu igračku za kojom se dernja, ili kako dijete shvaća nešto, zašto to tako shvaća i što će mu se dogoditi nekada u životu jer to tako shvaća. Ja nisam znala kako će moje dijete shvatiti nešto kada je imalo 3 mjeseca života. Sama sam jedva shvaćala što moram raditi, da bi još znala, kako će nešto utjecati na njega samo zato jer ga nisam uspavala na rukama ili je svjetlo u sobi raspršivalo svjetlo pod krivim kutom. 

Getty/Guliver Zašto nitko nema odgovore za odrasle, ako smijem primijetiti? Odgovore u koje ćemo tako slijepo vjerovati? Možda sam ja luda, ali ja vjerujem samo stručnjacima kada su te stvari u pitanju, a vi? Onima koji su pozavršavali svakojake škole, interesirali se malo više od svih nas zajedno, za medicinsku stranu cijele priče. Marica_zg , ponosnitata2, mamita33 i slični, mogu samo napisati neki subjektivni stav po tom pitanju. A svaki će  roditelj osluškivati svoje dijete, primjenjivati znanja koja ima, i odgoj kakvom je i sam bio izložen… miks je to svega. Ponovo, pitanje za stručnjaka, ne za komentatora s interneta. Nisam za kompletni bojkot naravno. Ali možda, za dozu objektivnosti kada odlučimo potražiti odgovor na internetu? Samo to. Nema ništa loše u usmjeravanju djece i ukazivanjem na dobre i loše stvari. Na dobro ili loše ponašanje. Na razmišljanje i proaktivnost. 
Izmišljamo toplu vodu dok nam djeca rastu, tražimo odgovore na internetu umjesto kod stručnjaka, u srcu i glavi, ne gledamo gdje trebamo, dajemo krive primjere i uzore i ne bavimo se njima. A sve iz najbolje namjere. Kao metoda odgoja, vrlo opasan pristup. Ponavljam, za dokaz, posjetite obližnju osnovnu školu ili vrtić.