Učenik je drugoga ubo staklom u području srca. Pa što nam se to događa?!

Prošli petak, dva petaša jedne osnovne škole u Pribislavcu su se posvađala nakon što su se gađali kamenjem, i onda je jedan uzeo komad stakla s poda i ubo drugog u područje srca. Drugi dječak nije teže ozlijeđen, jer je, hvala Bogu, zima pa je imao puno slojeva odjeće na sebi. Ali… što bi bilo da je ljeto? Ili da je na cesti maleni našao neku zahrđalu žicu? Je li ovo slučaj kada učimo djecu da se zauzmu za sebe i ne daju na svoja prava? Svako dijete, naravno, mora imati svoja prava, ali kada smo im to govorili, jesmo li im objasnili što znači zauzeti se za sebe? I kako? 

Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL Autobusna stanica u Pribislavcu bila je poprište ovog strašnog događaja
 
Gledam jučer klince u restoranu gdje smo došli na ručak; imaju od dvije pa na gore, a njih ima po cijelom restoranu. Trče, deru se, cendraju, cvile, navlače mamu ili tatu za rukav usred jela da odu gledati s njima nešto, penju se po svemu… a starci, nitko ništa. Svako u svoje zadubljen, da li u priču ili jelo. Klinci me i ne iznenađuju, već oni koji su ih poizbacivali na ovaj svijet. Nitko od roditelja ne trza, niti možda primjećuje da su klinci užasno naporni, par stolova dalje, ljudima koji su došli pojesti obrok u miru. Koju su to roditelji literaturu o odgoju djece pročitali, a mi nismo imali prilike nabaviti? Zašto se više djeci ne smije ništa reći, kada je to što rade krivo? Kada je jedno jasno NE postalo identično šamaru? Nisam za batinjanje djece šibama kako su naše očeve kažnjavali, ali za lijepo ponašanje u restoranu jesam. 
Nedavno sam čula priču kako je klinac od 12 godina, tati rođenom, na zamolbu da makne telefon iz ruku jer je ručak na stolu, hladno odbrusio – ma je*i se. Posljedice izrečenog maleni je pobrao u obliku par pljuski iznerviranog i nemoćnog oca, a onda je tek nastalo sranje. Razvedeni roditelji, mama poludjela kada je čula, razgovor sa socijalnom, i tata je u velikom problemu. Mama će nastaviti živjeti s 'malenim', a mene baš zanima kakav će to pitak život biti kada maleni ode iznad 1,80 m, i kada krene izlaziti, kada krene ne dolaziti kući u dogovoreno vrijeme, kada krenu koketiranja s alkoholom i drogama… kako će mama jednog dana zaustaviti svoje dijete da ne odsrlja u problem! Jer odsrljati u problem, kada imaš 17, je jako lako. Sjetite se. Pubertet je doba bunta, oduvijek bilo, i ako do tog trenutka nismo postavili granice ponašanja onako kako one moraju biti, džabe smo krečili.

Getty/Guliver
Kako je moguće da je maleni od 12 godina shvatio da je sasvim u redu reći tati – ma je*i se? Gdje je nestalo poštovanje, da ne kažem strahopoštovanje, jer se na taj izraz danas gleda s prijezirom i kao da je u pitanju Staljinova metoda odgoja. Pa zar ne želite da vas djeca poštuju jednog dana? Ne morate tući djecu, ne morate ih vrijeđati, ne moraju drhtati pred vama kao graničice jer ste ušli u sobu… ne postoji li sredina između kompletne demokracije i agresije? Što se dogodilo s razgovorom? 
Agresija u klinaca javlja se kao nemoć. Javlja se kao preslika ponašanja roditelja, i kao vapaj za pomoći. Ako dijete od malena gleda agresivno ponašanje u kući u kojoj odrasta, što mislite kako će se ponašati jednom kada izađe van iz nje? Naša dječica su danas izložena silnom izvoru informacija. Te bez obzira koliko to njihove glavice činilo kompleksnijima u odnosu na naše glavice kada smo imali iste godine, barbiku i blato za igru, uz ono dobro što im ulazi u glavu, ulazi i tona informacija koje im kreiraju tijek razmišljanja i kasnije utječu na ponašanje. 
Zeznuto je biti na prekretnici čovječanstva kao što smo mi sada. Gledali smo jedno, a sada moramo prilagodbu baciti na novo i drugačije. Dodamo li u jednadžbu odgoja djece, nesigurnost života u kojem živi većina Hrvata, neimaštinu i opću depresiju, gdje ostaje vremena za razgovor s djecom? Razgovor o njihovim osjećajima? O tome kako oni shvaćaju svijet i što žele od njega? 
Moramo se potruditi više i jače. Bit ću iskrena, nakon što sam prestala raditi za druge, i kada sam napokon udahnula i izdahnula u smjeru ostvarivanja vlastitog mira i egzistencije, jednom tjedno sam ulazila klincu u sobu, iznenada, ponesena tugom u sebi i sklupčala se pored njega na krevet i ispričala mu se.

Ispričala sam mu se za sve što sam krivo rekla dok sam bila u mlinu negativnih emocija koje sam nosila kući s posla. Ispričala sam mu se za sve krive reakcije, koje sam imala i kojih sam danas svjesna - svake od njih, jer je dobio po nosu za nešto za što je realno trebao dobiti po nosu moj tadašnji direktor. Ali direktoru ne smiješ ništa reći. Djetetu smiješ. Ispričala sam mu se za svaki suvišni povišeni ton, za svako lupanje vratima, za sve, sve, sve što mi je palo na pamet, kada je moja reakcija otišla predaleko.
Moja isprika je trajala mjesecima. Toliko me spoznaja o krivoj reakciji smlavila. Samo je dovoljno pogledati iskreno u sebe i znat ćemo dobro gdje griješimo. Odonda ne prođe dan da ne pričamo o tome kako se osjećamo, bez da ga hrabrim da mi kaže što ga muči, jašem ga satima dok mi ne prizna, i dok mu ne postane lakše. Ovo je još moj vapaj za reformom obrazovanja, a samim time i društva. Dok ne krenemo mijenjati i utjecati na sve ono što oblikuje naše klince, nikada nećemo napredovati. A ovakvi primjeri iz Međimurja će nam biti svakodnevnica. Kada krenemo odgajati djecu da poštuju prvo svoju obitelj, a onda sve oko sebe, onda imamo izgleda za napredak društva. Moramo se potruditi više i jače.