- 20 BY MISS7: Predstavljamo 20 najinspirativnijih žena u Hrvatskoj čija djela mogu biti uzor, a njihova životna priča vodilja i motivacija. Odabrali smo ih jer su svojim utjecajem već promijenile društvo. Anamarija Zorović jedna od njih
- Ova mlada mama pričala nam je o najtežoj borbi u svom životu, od trenutka kad je njezinom tada trogodišnjem sinu dijagnosticirana leukemija do ozdravljenja dvije godine kasnije
- Iz tog iskustva i velike zahvalnosti koju osjeća zbog sretnog svršetka, Anamarija je danas na čelu Zaklade dječja onkologija Rebro. Zahvaljujući prikupljenom novcu, radovi na novom onkološkom odjelu od 2500m2 brzo napreduju
"Sve što znam o životu naučila sam na dječjoj hematologiji i onkologiji. Kad misliš da nešto ne možeš ili da ti je u životu teško... Tamo shvatiš da nemaš izbora, nemaš luksuz da budeš loše, da se raspadneš. A raspadaš se. Anti je leukemija dijagnosticirana 28. travnja 2015., imao je tri godine. Ni jednog roditelja ništa ne može pripremiti za taj trenutak. To je najveći strah koji se može iskusiti."
"Kad je obolio, o leukemiji nisam znala puno. Znala sam za slučaj Ane Rukavine i upravo zbog nje sam sačuvala matične stanice za oboje djece. Pratila sam i slučaj male Nore Šitum, točno se sjećam gdje sam bila kad su javili da malena nije preživjela. A sad je moje dijete dobilo istu dijagnozu. "
"O leukemiji nisam znala puno"
Malom Anti, danas zdravom i veselom 8-godišnjaku bolest je dijagnosticirana srećom rano. Što je vrlo važno jer je leukemija u visokom postotku izlječiva dijagnosticira li se na vrijeme. Počelo je tako da je Ante malo šepao na jednu nogicu i prvo se posumnjalo u streptokok koji se spustio na kuk.
"Trči, skače, a onda kaže da ne može hodati jer ga boli noga. Stalno sam ga morala nositi, pa ne znaš je li te zeza. Kasnije me dugo grizla savjest zbog tih misli. Otišli smo liječniku, krvna je slika bila OK pa je dobio kuru brufena pa još jednu kad mu nije prošlo. No, onda mu je počeo oticati gležanj, pa je dobio upalu uha pa dva tjedna antibiotika... Intuicija ti govori da nešto nije u redu. Otišli smo na reumatologiju na Srebrnjak i stvarno imali sreće. Dr. Lana Tambić Bukovac vrlo je rano otkrila o čemu je riječ. Postojala je sumnja na dječji artritis, ali treba više od šest tjedana da se on dijagnosticira, a Antino se stanje pogoršavalo, više nije mogao stati na nogu, bol se širila i u rukice i u drugu nogu. Odlučila je da neće aplicirati kortikosteroid koji bi potencijalno zamaglio i odgodio pravu dijagnozu već nas je uputila na punkciju koštane srži. Nekoliko sati kasnije saznali smo da Ante boluje od akutne limfatične leukemije. Nema ničeg što bi vas moglo pripremiti na takvu dijagnozu."
Stars
"Bili smo optimistični, ali..."
Anamarija kaže kako ona i suprug nikome nisu ni rekli da Ante ide na punkciju, bili su optimistični. Ipak, optimizam je, na žalost, bio samo to optimizam. Antu je čekalo dugo liječenje s neizvjesnim završetkom. U prva dva mjeseca trebalo se vidjeti kako Ante podnosi terapiju, kako reagira, kad će ući u remisiju. Ako se ništa ne zakomplicira ciklus traje 7 do 9 mjeseci, a ukupno liječenje specifično za leukemije još godinu i pol.
"No ulazak na taj odjel bio je strašan, prolazak uz svu tu djecu, sve te ćelave glavice... danas mi je to ništa, da je bar samo do ćelavih glava! Bilo je zastrašujuće, no cijeli medicinski tim je bio sjajan. Sve su nam potanko objasnili. Najbolji savjet koji smo dobili bio je da ne razmišljamo puno i da idemo dan po dan. I tako sam razmišljala. Kad bih se probudila mislila sam, OK, imamo ovaj dan i idemo ga iskoristiti, proživjeti najbolje što možemo. Sutra ćemo razmišljati što će biti dalje. To je i najveća životna lekcija koju sam dobila. "
Ante je sve brzo prihvatio, ali u startu je bilo jako teško. "Teta" je cijelu prvu noć sjedila uz njega, tješila ga da će mama brzo doći jer je plakao za Anamarijom.
"Živiš dan po dan"
"Ta nemogućnost da ostaneš s djetetom, suočiš se s najtežim, a onda ne možeš biti uz njega... Kako su u sobi kamere, rekla sam mu da spavamo na katu iznad njega i da ga cijelu noć gledam, ako se probudi neka mi samo mahne u kameru. Jedna je mama rekla djetetu da spavaju u autu, druga na klupama u hodniku. A ti dođeš kući s osjećajem da si ga ostavio i ne možeš spavati, ne možeš jesti, ne možeš misliti. Pa se onda ujutro vraćaš, on spava, svi aparati rade i sretan si. To je taj dan po dan."
"Bilo je grozno kad je samo ležao i gledao kroz mene"
"Žene izgledaju krhko, i same ne vjerujemo što sve možemo, ali smo zapravo jake. Kad ti se dogodi ovako nešto, ti si kao lavica. Sve imamo to u sebi i izvučemo kad se treba boriti, spasiti svoju obitelj. A ta su djeca sama po sebi posebna, nevjerojatna. S kojom oni lakoćom prihvate te stvari. Imaju, naravno, svoje faze, no meni je bilo lakše kad bi se Ante izvikao nego kad bi samo ležao u krevetu, onako izobličen od lijekova gledao kroz mene, u jednu točku, depresivan. To se događalo u zadnjem ciklusu kad je primao kortikosteroide."
Stars
Kako je liječenje srećom išlo bez većih komplikacija i kako je postajalo izgledno da će se Ante izliječiti, Anamarija kaže da se počela javljati želja da napravi više za djecu i roditelje s odjela, kako za one koje je tamo upoznala i s kojima je danas veže prijateljstvo tako i za sve male pacijente koji su na odjel dječje hematologije i onkologije došli poslije.
Danas je Ante veseli 8-godišnjak
"Ta zahvalnost, blagoslov kad sve to proživiš... Ne želiš da se to više ikome ne dogodi - kroz naše dijete javila se želja da pomognemo drugima, ali i da se zahvalimo liječnicima, sestrama, tetama, cijelom timu. Plakali su s nama kad je bilo najteže, najglasnije se smijali kad je bilo dobro. To nije klasičan odnos pacijent - liječnik. Atmosfera je drukčija, obiteljska jer ste tamo dugo. Ljudi se zbliže, mi roditelji smo postali ekipa. Čak nam je bilo teško kad smo odlazili - bojala sam se kako ću sama doma, nema te sigurnosti, ne možeš pokucati i odmah dobiti odgovor.
Ante sa starijom sestrom Laurom
"Želja da pomognemo drugima, zahvalimo se liječnicima..."
Iz želje da bude bolje drugoj djeci i roditeljima, ali i da se stvore bolji uvjeti za osoblje nastala je Zaklada dječja onkologija Rebro, čija upraviteljica je Anamarija Zorović. Cilj je prikupiti sredstva za izgradnju i opremanja novog odjela dječje hematologije i onkologije u sastavu KBC-a Zagreb. S radom je Zaklada počela prije godinu dana, davno su već nadmašili polovicu od 32 milijuna kuna koliko projekt vrijedi te je novi, najviši kat zgrade gdje je dječja onkologija već dobio oblik, u tijeku su radovi na fasadi. Ima 2500m2 (stari tek 600-injak). Oko donacija angažirali su se sami roditelji, skupljajući novac među prijateljima, na radnom mjestu, a s vremenom su se na upite koje Zaklada šalje odazvale i neke velike kompanije. Svi na projektu volontiraju, od Anamarije preko računovotkinje do arhitekta koji je potpisao projekt.
"Djeca koja se bore za život trebaju najbolje uvjete"
"Želimo da svako dijete ima jednake uvjete u borbi za život, a Rebro je referentni centar, jedino mjesto u RH gdje se radi transplatacija koštane srži. Svi najteži slučajevi pa čak i oni iz okolnih zemalja dolaze ovdje. Procjenjuje se da će se zbog boljih uvjeta i smanjene mogućnosti od infekcije spasiti godišnje četiri života više. Sad na odjelu nema WC-a za roditelje, moraju ići unutra-van, mnogo ljudi uđe slučajno jer je odjel je u prizemlju, a sve treba biti dezinficirano, u sobama je 3, 4 djece pa još i toliko roditelja... Sad će se napraviti 6 sterilnih jedinica koje su najvažnije kod transplatacije, sala za manje zahvate s anesteziološkim stupom, većinom će sobe biti jednokrevetne, samo neke dvokrevetne i svaka će imati svoj sanitarni čvor, a dosad su bila tri na cijelom odjelu. Roditelji će moći 24 sata biti uz dijete, bit će za njih napravljena i čajna kuhinja, postojat će učionica, igraonica, terase na koje mali pacijenti mogu izaći..."
"To je Antin život, dio njegove priče"
Anamarija priča kako se s odjela može otići, ali on ostaje zauvijek dio ljudi koji su bili tamo. "Ante je u prosincu proslavio 8. rođendan, napravila sam video o njegovom životu, ima i prizora kad je bio na liječenju. Svi su rekli kako je to tužno, zašto sam i to stavila? Ali meni to nije tužno, to je njegov život, to je dio naše priče. U neku ruku je to kao ponovno rođenje. Ante je veliki borac. On voli i danas tamo otići, ja ne. Većina roditelja koji prođu kroz to obole od neke vrste PTSP-ja; djeca dožive posttraumatski rast, osjećaju se snažnijima kad prožive tako nešto. Od dijagnoze je prošlo pet godina. Zaista vjerujem da će on biti dobro."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
sandra1967
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.