U posljednjih tjedan dana, ja osobno, dobila sam čestitku, s tri adrese. Pričamo li u prenesenom značenju, naravno. Znaš da neću pisati o pravim čestitkama...
Ah, gdje je nestalo ono vrijeme kada smo za Božić dobivali prave pravcate čestitke? Sjetite se onih remek-djela, božićnih ilustracija na tvrdim, reljefnim papirima. Nekad je to netko stvarno crtao i radio. Dobio si nečiju emociju u ruke. A danas… tko će misliti o čestitkama kada one online dolaze sa svih strana… Nekima online – kao meni. A nekima u real timeu na A4 papiru. Kao što je došla ona iz Porezne na adresu obrtnice koja je učinila tipfeler. Što si mislila, da ću pisati o pravim čestitkama?
Ja se samo zahvaljujem Bogu što nisam otvorila paušalni obrt, jer ni ja ne bih vjerojatno imala zaposlenog lektora kao žena koja je pokušala nešto po-du-ze-ti u poslovnom smislu, i vjerojatno bih napravila koji tipfeler. Samo da napomenem da sam sigurna u stopostotnu gramatičku izvrsnost svih zaposlenih u Poreznoj upravi.
U posljednjih tjedan dana, ja osobno, dobila sam čestitku, s tri adrese. Pričamo li u prenesenom značenju. Hvala Bogu, zasad su one na neopipljivoj razini, ponavljam. Da ne bi krivo shvatili, pa mi počeli slati sranja doma. Dosta mi je i jednog kredita, koji k tome nije stambeni.
Prva čestitka - otkud već iz Hrvatske pošte?! Čitam kako je Hrvatska pošta nekim super-manevrom, zvan hrvatski zakon i rupe po njemu, uspjela izvući par milijunčića naših novaca i mimo natječaja javne nabave (jer to što oni traže ne spada u kategoriju obaveze postupka javne nabave) dala posao tvrtki po izboru. Nemamo što razgovarati. Hrvatska pošta je institucija van svih okvira i oni ne trebaju objašnjavati kome su odlučili dati u ruke posao vrijedan puno milijuna kuna.
Druga čestitka - jedan javni prostor u Splitu sada umjesto dogovorenih stanovnika - udruga, među kojima je i Udruga roditelja za djecu najteže tjelesne invalide i djecu s teškoćama u razvoju "Anđeli" - dobio za stanovnika diskač. Čovjeku srušili prostor u kojem je držao zabave, i umjesto da upregnu sive stanice mrvicu jače, gradska uprava mu je dala na korištenje gore spomenuti prostor za čuvanje stvari. Da napomenem, sigurna sam da je stvar bila toliko jednostavne prirode poput one, da je to vjerojatno bio najgornji file u kartonskoj košuljici. Sila ne pita, i čovjek otvorio disko. Sama kralježnica našeg društva, mali čovjek, odigrao je baš onako kako igra kolo i sam vrh države. Umjesto korištenja prostora za čuvanje stvari, pokrenuo svoj posao nanovo. Udruge, vi ćete malo čekati.
Treća čestitka… nekako najosobnija. Ona pristigla od dama iz visoke politike, koje su pokazale svoje umijeće trčanja u štiklama po privatnom katoličkom vrtiću. Kriva trka, gospođe! Ta koju tražite održava se na Trgu bana Josipa Jelačića, krajem ljeta. Potrčale su jer…nisu ništa krive. Sjećam se i ja, kada bi me neki direktorčić prozvao radi nečega što sam zeznula na poslu, pa bi ja pogledala oko sebe, i dala se u trk! Sjećam se i u školi. Pitala bi me nešto na latinskom, a ja bi pobjegla kroz vrata, glavom bez obzira. I kada bi sestru i mene mama postrojila radi nekog sranja kojeg bi izvele. Nas dvije bjež'! wrooooooong.
Ali, što ako postoje ljudi koji to rade i ne vide u tome ništa loše?! Što ako postoje ljudi zaslijepljeni politikom, moći i parama (pa jeste vi vidjeli kako se da lijepo uštedjeti kada si odan član političkoj stranci!) i idu preko dječjih sudbina do svojih ostvarenja?! Kakva god ona bila.
Privatni vrtić. Paketići su financirani europskim novcima namijenjenim siromašnima, iz dva smjera; Fond europske pomoći za najpotrebitije i Europskog socijalnog fonda. Grozno mi je što uopće znam da su djeca u tom vrtiću djeca, i da nemaju veze ni sa čim osim igrom i poklonima, ali postoje i druga djeca u ovoj zemlji. Ona, čiji roditelji mogu sanjati da imaju dovoljno novaca da prehrane obitelj taj mjesec, a kamoli upišu dijete u privatni vrtić.
Evo, drage dame političarke, ako ste se zabunili u preraspodjeli paketića. Znam kako je u prosincu, tko će to pratiti više, svi žicaju nešto. Imam ja prijedlog - šansu za popravak. Ako već ne vidite ispred nosa, i ne čujete za svu silnu hrvatsku dječicu kojoj je pomoć potrebna, a igračke predstavljaju luksuz, postoje ona djeca koja baš ništa više nemaju svoje. Ništa. Dječica izbjeglice. Prijateljica volontira u hotelu Porin u svoje slobodno vrijeme, juri u hotel i pomaže ljudima koji su ostali bez svega. Organiziraju božićnu proslavu za te ljude, i sigurna sam da joj trebaju poklončići za one najmanje – koji nemaju ništa. Ali baš ništa svoje. Trebaju cuge, hrane, svega… to bi bila uspješna reklamica, ha?! Ova me čestitka boli najviše jer su mi je žene potpisale.
I onda za kraj vidim da na nekom bankomatu u Saboru, najmanja cifra keša koja se može podići - 800 kuna. Dakle nedobog da se penzić nađe u blizini bez kuna u novčaniku. Penzić ima samo jednu šansu za tu transakciju. Kad se sjetim, koliko puta mi je opcija 50 kuna na bankomatu jedne banke spasila dupe taj dan, i kako sam zahvalna što danas nisam jedna od onih koji žale što te opcije na bankomatu više nema. Možda da ove godine preskočite neke spektakularne čestitke koje se emitiraju na javnoj televiziji, što kažete političari i političarke? Mislim na one čestitke nastale u kontroliranim uvjetima studija i rasvjete, pod puno make-upa i s pripremljenim govorom? Ove koje dobivamo kroz cijelu godinu su čist' dosta. Sretan Božić, političari! Da smijem, napisala bih vam jednu čestitku iz srca… iz ustiju kočijaša.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.