Stars 26. listopada 2017.

Evo zašto sam odlučila da više neću tračati

Mario Poje.

Znala sam nasjesti na velike gluposti, iz vlastite naivnosti. Znala sam, dakle, popušiti foru svjetskih razmjera. Znala sam biti prisutna u razgovorima koji su mi iz današnje perspektive nevjerojatni

Trač nije samo neka društvena norma koja je nastala s vremenom. Trač spada u evolucijske kategorije. I u špiljskim plemenima, ljudi su trebali znati koga da se paze i tko je poželjan seksualan partner. Tračanjem i ogovaranjem dobivamo informacije koje su nam potrebne za društveni napredak, za ekonomski napredak, za emotivni napredak… svakakav napredak je moguć uz ovu opasnu disciplinu. Kada onda nastane problem? Kada onda nastanu gnjusne laži koje pojedincu mogu uništiti život? 

Osobna odgovornost nešto je što nema svatko. A u ovom slučaju je presudna. Da bismo bili 'legitimni' u tračanju, moramo valjda mućnuti glavicom i pokušati se staviti u položaj osobe koju tračamo. Pa odvagati što će iz naših usta izaći, a što ne
Nisam ja svetac, Bože. Znala sam nasjesti na velike gluposti, iz vlastite naivnosti. Znala sam, dakle, popušiti foru svjetskih razmjera. Znala sam biti prisutna u razgovorima koji su mi iz današnje perspektive nevjerojatni. Dođe to valjda s odmakom i godinama. Informacija je ultimativna valuta, nije grijeh željeti doći do 'informacije'. No, pogrešno je, ako dopustimo da to činimo, a nismo riješili svoju frustraciju. Na primjer, ako sam ja nekada bila frustrirana svojom plaćom dok sam bila zaposlena, naginjala sam tračevima u kojima se spominjao financijski moment. Kakav god da je došao do mene, ja sam pozorno slušala, i, priznajem, nadodala koju informaciju na tu temu, ako sam imala. Kada nešto želimo, to primijećujemo više nego nešto drugo; ja sam priželjkivala pare, pa sam i priče s kava drugačije slušala.


Danas me boli ona stvar za takve tračeve. Konkretno u takvim tračevima treba sudjelovati samo iz aspekta pomoći, nikako drugačije. Na primjer, ako brineš o nekome koliko ima novaca i da li ima dovoljno za život, nazoveš ga i pitaš to, ne pričaš o tome s drugim polu-osobama. To je konstruktivno rješenje takozvanih briga za druge. Zašto nas toliko brine nečija seksualna orijentacija? Zašto nas toliko brine koliko novaca neka riba troši na tretmane, ali izgleda odlično? Zašto imamo potrebu konstantno promatrati tuđe postupke i umanjivati ih?  Mali centimetri, veliki auto? Da, to je ta jednadžba. 
 


Ako me vratimo u vrijeme nekakvog studiranja na Fakultetu za fizičku kulturu, ja sam na primjer bila predmet najglupljeg mogućeg trača – nisam stalno dolazila u tenisicama i trenirci na faks. Skandalozno. Znala sam obuti čizme, obući suknju i kaput. Na svakoj godini je barem jedna intelektualna grupica u trenirkama pričala o tome. I stvarno sam se loše osjećala zbog toga, u to doba. Glupača s prve godine, danas samo mogu reći. 

 | Autor: PR/WhatsApp PR/WhatsApp

Potrebno je neko vrijeme da bismo shvatili u sebi da je ipak bitno 'tko' priča, nego 'što' priča. A da bismo shvatili, moramo nekad i po svojoj glavi pročačkati. Sami ili uz pomoć. Psihoterapeuta, prijatelja, mame ili psa. Shvatiš da je ustvari lakše. Intenzivnije, ali lakše. Pregrmiš, pregrizeš govno i pogledaš u oči onome što te najviše muči. Dovoljno je samo to. Naša glava će nas sama usmjeriti prema rješavanju problema. Pa ne kažu uzalud – prvi korak je priznavanje. No, nas ljudi ima svakakvih, a frustracija duplo više. Neki su se toliko jako zakukuljili u svoje, da ne znaju više drugačije, nego gledati u tuđa posla. Lakše je. Oslobađajuće istine, spoznaje i olakšanja njima su jako visoko na to do listi. A svi, dakle, tome težimo, tu nema muljanja.  
Nekima je jednostavno potpuno prirodno da svoje frustracije pospreme duboko u najdublji živac i sebi pokušaju dokazati da su nadmoćniji, bitniji i s većom kontrolom u rukama, kada tračaju. A sve je suprotno od toga, znamo i ti i ja i oni.
'Ne gledaj mi u krevet, ne gledaj mi u tanjur i ne gledaj mi u novčanik'. 

 

Komentari 0