Pita se naša Selma Terlević otkad je vidjela prijedlog Obiteljskog zakona
Današnja potreba za individualnošću i pronalaskom recepta za sretni život u velikom je diskoraku s nekadašnjom potrebom i načinom života. Dok su u vrijeme kada su moji starci bili stari kao ja, skoro svi članovi njihovog društva imali minimalno po dvoje djece, danas kada pogledam svoje društvo, pa i ono prošireno, djece baš nema toliko. Nema ni trećinu.
Tko će o tome misliti jasno kada završiš fakultet? Danas. Tko će se usuditi misliti o djeci kada trebaš naći prvi posao, a poslodavci te plaćaju tisućuinešto kuna za cijeli mjesec. Pa tko se danas uopće može tako lako odlučiti na samostalan život? A i kada se odlučiš na to, tko se normalan ide baviti djecom, treba misliti na sva poskupljenja koja će tek uslijediti. Nedobog da živiš u Zagrebu, gdje još jedino čujem, ima posla. Moji prijatelji, redom svi 33+, žive uglavnom u dvočlanim ili tročlanim zajednicama, s mamom, s mamom i tatom, s mamom i mužem, s partnerom (straight ili gay)… Uglavnom, skoro pa nitko nema djece. Tu i tamo protrči nešto sličnog uzrasta, ali klinci su rijetkost. A rjeđi od djece su oni koji žive sami samcati.
Moramo priznati da je ovo za jednu baku popriličan šok i nevjerica. U tradicionalnim, patrijarhalnim društvima, tradicija se čuva jako i čvrsto. Zna se – obitelj čine mater, otac i dvoje djece. Žive, jasno, u svojoj nekretnini. Na kredit, pa kaj?! Ionako neće nitko nikamo ići narednih 30 godina koliko traje kredit.
Smjena svega što smo poznavali nekada, i onoga što nas tek čeka došla je. Je li ovo vrijeme da se Obiteljskim zakonom bave ljudi koji izgleda ne razumiju o kakvim smjenama mi pričamo? Ne smjenama u saborskoj skupoj stolici, nego smjenama u čovječanstvu? Kada je bitno da dijete bude dijete, zaštićeno i nasmijano – tko će odlučivati o tome tko je tvoja obitelj?
Zašto obitelj u kojoj žive dvije osobe, s psima, biljkama, režijama, kreditom, putovanjima i kazalištima po nacrtu Obiteljskog zakona nije obitelj? Je li manje bila obitelj ona mojih dvoje prijatelja dok su se jako mučili, godinama, da dobiju napokon, svoju malu kraljicu? Godine psihičke i fizičke torture, dvoje mladih ljudi u naponu snage koji daju ogromne komade svojih plaća državi, nazad, prije nego dotaknu svoj zasluženi novac. Koji je onda posljedično ogriznuo o njihovo zdravlje? Pa su na jedva jedvite jade i uz puno odricanja napokon dobili dijete? Ali se ne žele vjenčati. Da, oni definitivno nisu obitelj.
Ako se današnja zajednica ipak odluči na razvod braka, to je sada dodatno onemogućeno i puno skuplje, jer odvjetnici su must have baš poput flamingosa ovog ljeta. Svatko od vas morat će naći svog za pod ruku i to platiti. Razvoditi se nemate što. Pa i pod cijenu premlaćivanja, laži, manipulacija, psihičkih i fizičkih tortura, kako god. Brak je jedino što se prizna i vrijedi.
Da ne odemo predaleko, jer se lako tamo stigne s ovakvim političkim potezima, možda da samo pogledamo Skandinavce. Divi im se cijeli svijet, a oni svi kolektivno i svakodnevno grabe dalje pred sobom, i nikada nisu, pokazuju ankete, bili sretniji. Čitala sam priču o jednoj ženi, koja ima troje djece s trojicom partnera.
Uglavnom, ona živi s tom dječicom, ali svi očevi su upleteni u život svog djeteta. Očevi imaju svoje partnerice. Sigurna sam i još pokoje dijete iz prošlih priča. Možda imaju zaposlenog i menadžera logistike u svojoj obitelji, tko će ga znati tko im slaže rasporede.
Mi to ne možemo ni zamisliti. Zna se što je žena koja ima troje djece s trojicom frajera. A ona još k tome priča o tome, ona se hvali?!
Ona se hvali, da, time kako je sređen život u Švedskoj. Nije bitno tko je s kim i tko nije s kim, dokle god su djeca zaštićena unutar te količine ljubavi koju im pružaju svi ti ljudi u djetetovu životu. To dijete će izrasti u odraslu osobu koja će se moći nositi sa svime što nosi brza budućnost, ne moraš biti lumen da bi shvatio. Toliko ljubavi se ne može izgubiti u prostoru i vremenu.
Moje dijete živi sa mnom. Na papiru. Ono nekad živi i s njegovim tatom i s njegovom partnericom. Živi i s mojim roditeljima i s drugom bakom. U računicu se ubaci i moja sestra i njezin muž bez djece, ali s 35 životinja u vrtu. Brat i njegova životna partnerica (ako to još postoji), imaju dvije kćerkice. Nije ih vidio ni matičar ni svećenik, dakle, oni se ne broje?! E pa mi smo jedna velika obitelj, iz koje izlaze malobrojna, ali nasmiješena djeca. Tko će meni dokazati drugačije?
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.