Tarik El Kawam mladi je zagrebački fotograf osebujnog karaktera i jednako takvog fotografskog izričaja. Crno bijele fotografije ovog zanimljivog mladića, Libanonskog podrijetla, pričaju priču. Iako fotografira tek obične prizore našeg grada, oni zapravo govore puno više. Stoga, pustimo Tarika da nam sam objasni svoj rad i djelo.
Odakle ljubav prema crno bijeloj uličnoj fotografiji?
Tarik: Ljubav. Kao i kod ljubavi dvoje ljudi, ona se razvije sama od sebe, ona njih pronađe. A ako si pašu, oni se slože s tom idejom ljubavi. Pa je tako onda i crno bijela ulična fotografija pronašla mene, a ja sam se s tom njenom idejom složio. I drago mi je. Odlično funkcioniramo, nismo se još niti jednom posvađali, jedino se preko zime malo manje družimo jer oboje volimo Sunce, a kako je ono trenutno u odsutnosti, "ona" me uči i drugačijem stilu. Nešto više o tome, niže u tekstu.
Obožavaš zagrebačke ulice! Što je toliko fascinantno u njima?
Tarik: Obožavam ih preko ljeta isključivo, iako ne nužno, zbog jedne druge ljubavi. Sunce. Toplina, sjene, cvrljenje asfalta, minimalno odjeće, minimalno odjeće na djevojkama, mogućnost vožnje na prijevoznim sredstvima na vlastiti pogon bez da ćeš pokisnuti, druženje ljudi po ulicama, parkovima, hrana, glazba.. Sve to pridonosi mojem opusu fotografija. Zbog toga ih volim, ulice, jel. Tada sam najproduktivniji što se tiče ulične fotografije. Fotografije su to bez mnogo ljudi, ali uvijek s pojedincem.
Kojom granom fotografije bi se u budućnosti najviše volio baviti?
Tarik: Sada, gledajući dugoročnije, zadovoljan sam ovim stilom što njegujem. Ubacim se tu i tamo u neke vlastite projekte na kojima radim preko zime. U tekstu više, kako sam i najavio, to je onaj „drugačiji stil“ kojemu me fotografija uči. Trenutno radim na jednom zanimljivom mi projektu naziva „From Afar“ gdje preispitujem poglede Zagrepčana od netipičnih Zagrepčana kako ih Zagrepčani doživljavaju. Ukratko, jesmo li ksenofobi i kako gledamo na drugačije, pritom se ovdje koncentriram samo na ljude. U projektu mi se nalaze stranci, homoseksualne osobe, Hrvati s dijalektom u Zagrebu te rođeni Zagrepčani sa stranim korijenima.
Reci nam nešto o svojoj izložbi „From Afar“ koja propituje život stranaca u našoj državi. Što nam možeš reći o toj izložbi i na kakva iskustva si naišao? Na kakve identitete, svjetonazore ili sukobe u istima si se susreo?
Tarik: "From Afar" je druga serija fotografija koja mi je nevjerojatno draga s obzirom na to kako je nastala, kao i sam proces, ali prije svega, to je veoma osobna serija. Ona se bazira na ljude koji nisu Zagrepčani, odnosno jedan dio serije. Ona uključuje rođene zagrepčane s roditeljima strancima, homoseksualno orijentirane ljude, Dalmatince, Slavonce, Istrijane i strance koji žive u Zagrebu. Kroz nju, naišao sam na ljude istih situacija verbalnog nasilja. A ono je na neki čudan način, gore nego fizičko. Osoba ne može udarati drugu osobu cijeli život, jer u nekom dijelu života fizički onemoća, dok psihički to može raditi od svoje svjesnosti do svoje nesvjesnosti. Da ne brljam previše, priložio sam nekoliko fotografija da znate o čemu se točno radi.
Kako ti doživljavaš život u Hrvatskoj? Naime, i ti sam sin si roditelja rođenih u drugoj državi.
Tarik: Prilično sam zadovoljan. Ili sam prilično nesvjestan ogovaranja, sad kad sam stariji, jer tad ljudi imaju tendenciju iskrivljavati istinu, za razliku od djece koja ne iskrivljavaju istinu i kažu što vas ide, pa me to čini prilično zadovoljnim sada. To što mi je otac iz Libanona, a majka iz Bosne me sada čini drugačijim na način da je to "kul", ali kao klinac u osnovnoj svakako nisam bio "kul". Predmet ismijavanja na temelju drugačijeg imena, podrijetla, svjetnazora i, po mojim roditeljima želja, vjere, prva polovica osnovnjaka je bila lekcija koju sam pretočio u "From Afar".
Koliko ti je moda bitna?
Tarik: Puno. Njome ističem sebe i na neki način, svoj rad.
Imaš li neki svoj stil što se tiče odijevanja i kako ga njeguješ?
Tarik: Ako je to što nosim stil, onda mi je bitan. Volim biti lijepo obučen, pritom ne misleći na odijela. Copy/paste odjeća s nijansama boja. Moram priznati, ne volim zimu, hladnoću, zbog slojevitog oblačenja. Ja sam dijete Sunca. Kratkih hlača ili dugih, ali podfrknutim s mokasinama, košulja s cvjetnim uzorcima s dugim podfrknutim rukavima i Vansicama. Neće radnik u Zagrepčanci u sivom uredu koji ažurira prispjele podatke cisterni, nositi košulju s cvijetićima. Odjeću pronalazim u klasičnim odjevnim dućanima, ali se ažuriram i na našem najvećem otvorenom tržištu tamo kod spalionice i tik uz Savu svake nedjelje. Ima ta jedna košulja za koju sam podosta puta dobio ponuda. Draga mi je. Ne dam ju. Osim svojem tijelu. A tijelo dam. Djevojkama. Sa ili bez košulje.
Kako bi opisao modni stil Zagrepčana i Zagrepčanki?
Tarik: Za jedan Zagreb, ima ih odličnih. Stvarno. Ali sitniš. Zato i jesu odlični. Posebno uočavam frajere, gledam što nosi, stil, kako je iskombinirao nešto taj dan, neću se dobro obući gledajući ženske, jel.. Ženske su ipak drugačija priča. Posebice ljeti. Evo, zazubice mi rastu. Tako se oblače.
Bi li mogao navesti neke uzore u fotografiji?
Tarik: Apsolutno. To su Zoran Đorđević, Zoran Kulušić Neral, Stanko Abadžić, i ima taj jedan Njemac, a kojem se ne mogu i dan danas sjetiti imena, premda ima odlične minimalističko arhitektonske crno bijele ulične fotografije. Uglavnom, ima puno domaćih koji znaju znanje, a ja ih smatram ne uzorima, nego .. .još uvijek razrađujem završetak ove rečenice. Ali su mi dragi ti ljudi. Odveć.
Što nam u budućnosti pripremaš?
Tarik: Falafel, baba ganoush i gustu juhu od krumpira i brokule.
Više slika pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.