'Sretni ljudi čitaju i piju kavu' novi je bestseler koji ćeš obožavati

Svi smo mi ponekad sretni, a ponekad nesretni. No neki od nas sretni su većinu vremena. Protagonistica ovog velikog francuskog hita, bila je jedna od njih. Imala je sjajnog muža punog ljubavi, prekrasnu kćer i savršen posao, knjižaru-kafić u Parizu. San mnogih od nas. Ali jednoga dana saznala je užasnu vijest.
Diane upoznajemo godinu dana nakon velikog gubitka koji je proživjela. Muž i dijete poginuli su joj u automobilskoj nesreći i svijet joj se srušio. Nikako da preboli, tih je godinu dana provela u kući i samoći, a jedini čovjek s kojim je bila u kontaktu je njezin najbolji prijatelj, vedri i veseli Felix.

Diane nekako skupi snagu te odluči zatvoriti ova vrata, a otvoriti neka druga, nova. Zaputi se sama u Irsku, unajmljujući ondje brvnaru na zabačenoj i vjetrovitoj obali oceana. I dalje nastavlja tugovati, udišući hladni morski zrak, ali u život joj pomalo ulaze novi, zanimljivi ljudi puni podrške. Počinje se zbližavati sa svojim susjedom, mrkim i pomalo neugodnim Ircem. Je li to na pomolu nova ljubav koja znači novi početak? To ti ne smijemo otkriti, ali sigurno ćeš se iznenaditi. Na kraju romana, ona će napraviti neku vrstu punog kruga i pokazati ti da nada uvijek postoji, samo je treba pronaći i uhvatiti.
Iako je tema knjige dosta mračna, stil pisanja i autoričin duh sasvim su drugačiji. Agnes Martin-Lugand mlada je psihologinja čiji je ovo prvi roman, ali njezino iskustvo rada s ljudima osjeća se na svakoj stranici. Knjiga je prepuna emocija, od tuge do iskrenog veselja, a likovi su živopisni i realistični. Pročitat ćeš je u dahu, ali ostat će u tebi kao stalan vodič u nestalnosti života.

Kako bi upoznala autoricu ovog fascinantnog romana, donosimo ti ekskluzivni intervju s njom koji nam je ustupio izdavač. Ako imaš neku priču u sebi, njezin put bit će ti inspiracija.

miss7: Po obrazovanju ste klinički psiholog, radili ste s ljudima, pa jesu li vas njihove priče navele da napišete ovaj roman? Je li Diane, žena koja nakon tragične smrti muža i kćeri pokušava ponovno izgraditi svoj život stvaran lik?

Agnes Martin-Lugand: Već sam dvije godine bila mama i jednog dana sam se pitala: što bih učinila da izgubim ono što mi je najdraže? U to sam vrijeme na televiziji vidjela prilog o jednom malom zabačenom mjestu na obali Škotske. Pomislila sam da bih, da mi život oduzme muža i kćer, otišla na jedno takvo mjesto. To je bilo nadahnuće za roman. A Diane, glavna junakinja, odrasla je u Parizu i imala roditelje koji su je i pretjerano štitili i željeli upravljati njenim životom čemu se ona odupirala i na svoj način bunila. Udala se za voljenog muškarca, dobili su dijete, otvorila je u Parizu kafić-knjižaru, ostvarenje sna. Živjela je sretan život s mužem koji se brinuo o svim bitnim stvarima. No jednog dana, sve se promijenilo, ostala je sama i nije znala kako nastaviti. Ne odlazi više na posao, živi osamljeno u svom stanu. No nagon za životom natjera je da nešto učini i ona odlazi u Irsku, u malo mjesto, želeći se spasiti. Čak se čini da bi se mogla ponovno zaljubiti, no na kraju shvaća da se mora, želi li stati na noge, odreći dijela sebe, svoje prošlosti i sama se uhvatiti ukoštac sa životom.

miss7: Svaki početak je težak, a o pisanju da se ne govori. Kako ste vi počeli pisati?

Agnes Martin-Lugand: Želja, bolje rečeno poriv za pisanjem, javila se još dok sam studirala psihologiju. Za vrijeme studija provodila sam mnoga istraživanja, pisala oglede i na kraju diplomski rad. Volim razmišljati, graditi priče, analizirati, pretvoriti to u riječi. No nisam željela objavljivati stručne radove, htjela sam pričati priče. Kad sam postala majkom, to me oslobodilo i upustila sam se u pisanje. Jednog jutra sam otvorila svoje računalo i jednostavno napisala prvu rečenicu. Dalje je sve išlo samo po sebi, ali sam htjela da moje pisanje pogleda netko izvana pa sam tako godinu dana radila s jednim voditeljem radionica kreativnog pisanja.
 

miss7: Niste uspjeli naći izdavača, pa ste odlučili sami izdati 'Sretne ljude koji čitaju i piju kavu'?

Agnes Martin-Lugand: Da, poslala sam roman na adrese četiri izdavača, dvoje mi je čak i odgovorilo dajući mi neke sugestije. Tada sam sjela i ponovno proradila tekst i odlučila ga objaviti sama. Uostalom, mnogo drugih ljudi je to radilo pa sam i ja odlučila upustiti se u tu pustolovinu. Stavila sam knjigu na Internet 26. prosinca 2012., na Amazonu, po cijeni manjoj od eura. Nakon tri tjedna, ona je postala najprodavanija na Kindleu. Tri tisuće ljudi je preuzelo moju knjigu i tada mi se preko Facebooka javio jedan poznati izdavač knjiga on-line. Nakon petnaest dana, izdavačka kuća mi je ponudila ugovor. Potpisala sam ga pod uvjetom da se ne mijenja ni izgled naslovnice, ni naslov, ni tekst. Roman je već imao svoj život i nisam htjela da se netko u njega upliće i mijenja ga. On-line čitatelji romana su mi pomogli, davali podršku da ne idem uobičajenim putem. Nije izdavač taj koji mi je dao osjećao da sam spisateljica, nego upravo čitatelji na čemu sam im beskrajno zahvalna.