Stars 15. svibnja 2020.

Emotivna priča Nane Schaps: "Žrtvama nasilja plaćamo stan i režije, dajemo im vjetar u leđa. Neke uspiju, neke ne..."

Pixsell/Emica Elvedji.
Powered by:
  • 20 BY MISS7: Predstavljamo 20 najinspirativnijih žena u Hrvatskoj čija djela mogu biti uzor, a njihova životna priča vodilja i motivacija. Odabrali smo ih jer svojim utjecajem mijenjaju društvo. Humanitarka Nana Schaps jedna je od njih

  • Jedna od osnivačica i predsjednica Udruge Facebook humanitarci Zagreb od 2013. pomaže onima koje život nije mazio, skupljajući donacije u hrani i higijenskim potrepštinama, ali i novcu kojim onda najsiromašnijima plaća režije, najamninu, kupuje ogrijev... nekima rješavajući najosnovnije potrebe, a nekima dajući i vjetar u leđa da ponovno stanu na vlastite noge

  • Činiti dobro i pomagati drugima, u Naninom je DNK ili barem kućnom odgoju, a njihova je sreća njezina sreća, no raditi s potrebitima donese i mnogo tuge. "Emocije variraju i ne može to svatko. Barem tri puta godišnje kažem: E, sada je dosta. Gasim udrugu!" A onda ipak nastavi iz garažice na Laščinskoj pomagati onima koje je društvo zaboravilo 
     

"Ne mogu govoriti o tome. Sjetim se tih nekih tužnih priča i počnem plakati. Zezaju me da sam pravi Plačko, ali ne mogu da se ne rasplačem. Radije ću zato na pitanja odgovoriti pišući" rekla je Nana Schaps kad smo se dogovarale kako ćemo napraviti intervju, razgovarajući ili e-mailom. Većina ljudi koji rade u emocionalno teškim okolnostima, s bolesnim ljudima, siromašnima, žrtvama nasilja i seksualnog nasilja, beskućnicima, žrtvama rata... čak i oni koji spašavaju životinje s vremenom moraju, bar u nekoj mjeri, oguglati na svu tu tugu i nesreću. Kako bi zaštitili sebe i nastavili raditi. Nataschi ili, kako je svi znaju, Nani Schaps to se očito još nije dogodilo. Predsjednica i jedna od osnivačiva Humanitarne udruge Facebook humanitarci Zagreb koja postoji od 2013. i pomaže potrebitima u podmirivanju osnovnih životnih potreba doniranjem hrane, higijenskih potrepština, plaćanjm režija govori o tome kako ovaj rad oplemenjuje čovjeka, ali ga i suočava s emocionalnim izazovima.

"Često ste sretni, često tužni. Ponekad ljuti, često razočarani"

"Ma joj, to me uopće nemojte pitati! Ako pogrebemo malo po površini, to što toliko daješ sebe i pomažeš drugima je vjerojatno i sebično, jer u konačnici se ti osjećaš bolje. Pogledaš se u ogledalo i kažeš da, dobra sam osoba! Na početku! No, kako prolaze godine ti se emotivno potrošiš, iscrpiš, noću budiš. Ne može to svatko i nije to za svakoga. Mislim konkretno na takvo stalno djelovanje, dugogodišnje. Emocije variraju. Često ste sretni, često tužni. Ponekad ljuti, često ste razočarani! S time se treba i pomiriti i znati nositi. Ako si imalo emotivno labilan, to nikako ne ide!"

Da još malo zagrebemo ispod površine onoga što jest pomaganja ljudima - vjerojatno je u određenom postotku slučajeva čovjek bespomoćan. I vjerojatno se nije lako pomiriti s tim da nekome ne možeš pomoći. 

"Neki ljudi ne žele promijeniti način života, unatoč svemu"

"Prije je to bilo tako. Bila bih nemirna, mozgala kako i na koji način, možda ipak nešto... Danas više ne. Ima ljudi koji svoj način života, unatoč svemu ne žele mijenjati. Imali smo slučaj jedne gospođe za koju preseljenje u podstanarstvo, na suho i toplo, nije bilo prihvatljiva opcija. Navikla je lutati, navikla da nema obaveza ni prema kome. Frižider, peć, nešto hrane i pokoja kunica je bila naša jednokratna pomoć. I kreneš dalje. A ponekad je i malo ili samo malo više nego dovoljno.

 | Autor: Pixsell/Emica Elvedji Pixsell/Emica Elvedji

"Tuđa me sreća čini sretnom"

Imamo jednu gospođu, udovicu za koju vjerujem da joj se ništa u životu neće egzistencijalno promijeniti. Da će uvijek biti “iz mjeseca u mjesec”. Raditi više ne može zbog bolesti. Na malu mirovinu ima ovrhu. Kada smo je Vesna i ja upoznale, trošna kućica u kojoj stanuje nije imala ni struje ni vode niti sanitarnog čvora. Ali gdje ima volje ima i načina. Žena na Elektri je bila vrlo susretljiva, puna empatije, uplatili smo trećinu duga kako bi joj ukopčali struju, a gospođa se potrudila naći radnika koji će joj još taj dan prikopčati struju. Njena sreća zbog slike na televiziji je bila i moja sreća! Isto je bilo godinu dvije kasnije s vodom. Našli smo dobrog vodoisntalatera, kupili smo sve potrebno i dobila je tekuću, i to toplu vodu. Kupili smo joj perilicu, peć na drva. Tako da, bez obzira što se njen način života neće promijeniti, ipak smo joj promijenili uvjete života. I to je ono što mene čini sretnom!"

Udruga funkcionira iz unajmljene, kako je zovu, "garažice" na Laščinskoj cesti gdje oni koji žele donose donacije, prvenstveno hranu i higijenske potrepštine - dva puta tjedno je „dežurstvo za donatore“. Još jedno sabirno mjesto je u Dubravi, u kafiću dopredsjednice Udruge i jedno u centru grada, u kafiću Naninog supruga. A volonteri, tko želi pomoći, pomogne kako može, kaže Nana. Jedini su uvjeti da ima vozilo da razvozi stvari i slobodnog vremena. Volonteri i voditelji se mijenjaju. Neki se zasite prije, neki kasnije, često im se promijeni obiteljska ili poslovna situacija. Nekad ih je šest, nekad dvije, tri.

 | Autor: Pixsell/Emica Elvedji Pixsell/Emica Elvedji

"Dugo radimo, ljudi nam vjeruju"

"Na donatore se stvarno ne možemo požaliti. Nije nam se još desilo da nešto što smo trebali nismo prikupili, ako je zaškripilo ili smo ostali praznog računa, da ga nisu vrlo brzo opet napunili. Dugo smo aktivni, imamo stalne donatore. Ljudi nam vjeruju, a i oproste ako krivo procijenimo situaciju. Jako smo sretni sa našim donatorima!" kaže ona.

Hrvatska je stvarnost, a i situacija u Zagrebu (Facebook humnitarci rade samo na području Zagreba) da je puno više siromašnih ili potrebitih na neki drugi način nego što Udruga može pokriti. Ljudi im se mogu sami javiti na njihov Facebook, a neke priče dođu i okolnim putem i treba odlučiti kome pomoći.

"Ne procijenimo uvijek dobro. I to se događa"

"Puno je onih koji pomoć potražuju, teško je i na prvu procijeniti tko je doista treba, a tko je naviknut živjeti od tuđe pomoći. Zato idemo ljudima u domove, upoznajemo ih, vidimo kako i na koji način je došlo do takve socijalne i financijske situacije, procijenimo sami. Što ne znači da baš svaki puta i dobro procijenimo. I to se događa. Ponekad ljude na nas usmjeri i njihova socijalna radnica. Pogotovo mame izašle iz sigurnih kuća. Zadnje nam se, recimo, obratila učiteljica jednog đaka nakon što je vidjela u kakvim uvjetima obitelj stanuje i živi. Ukazati na slučajeve nam znaju i ljudi koji nekome privatno povremeno pomažu, a čuli su za nas."

Vjerojatno nije lako podvući crtu, odlučiti kome je pomoć potrebn(ij)a, za koga više nema dovoljno.

"Radno sposobne i mlađe smo maknuli s popisa"

"Prije mi je stvarno bilo teško ikoga odbiti. Sada sam uvidjela da moram drugačije. Ponekad kućanstvo ima samo dva člana, ponekad ih je šestero. Ali ponekad ta dva člana trebaju više pomoći nego njih šestero, ako su ono dvoje stari, bolesni i nemoćni. U zadnje smo vrijeme i puno obitelji skinuli s popisa korisnika. Do prije korone je bilo stvarno poslova na biranje, poslovi su tražili tebe, a ne ti njih. Tako da smo one radno sposobne i mlađe, a kojima smo i više nego dovoljno bili pomagali, maknuli sa popisa korisnika." 

Pomaganje nije samo donijeti nekome hranu, potrepštine, odjeću. Sve se to potroši, pa opet ponestane. Nana Schaps i volonteri Udruge iza sebe imaju još i ljepših priča o tome kako nisu samo nekoga nahranili nego mu pomogli da ponovno stane na noge, pronađe posao, vrati se u normalan život. 

 | Autor: Pixsell/Emica Elvedji Pixsell/Emica Elvedji

"Ponekad nam se jave i ljudi koji kažu je, divno je sve to što radite, ali ne treba čovjeku dati ribu, već ga treba naučiti pecati! Pa ono, kao da ja za to nisam čula! Ali ako imate korisnike koji su starije životne dobi, bolesni, nemoćni... njima je najvažnije da im se jednom mjesečno donese hrane, higijenskih potrepština, poneka nova dekica i koja kunica. Ili plati Holding, struja. 

"Neki ne uspiju svojom krivicom, neki baš imaju peh"

Kod onih mlađih je to ipak malo drugačije. Na neke smo baš posebno ponosni, ali ima i onih koji se godinama vrte u krug, imaju mnoštvo ideja, no nikada ništa od toga ne ostvare. Neki potpuno svojom krivicom, neki doista imaju peh. Imamo mamu s dvoje djece, vrtičko i školsko, koja je vrlo vrijedna, čisti u jednoj tvrtki, ali djeca su joj boležljiva i vrlo često zbog njih mora ostati kod kuće, a plaća joj se po obavljenom poslu. Podstanarstvo i režije je pojedu.

No ono s čime se volonteri Udruge Facebook humanitarci Zagreb susreću tako nije samo neimaština, tu su i slučajevi obiteljskog nasilja, seksualnog nasilja, bolesnii ljudi, "oštećeni".

"Samohranim majkama izišlima iz sigurnih kuća posebno pomažemo"

"To je apsolutno uvijek ono najteže. I najčešće kombinacija svega. Oni koji su pretpili obiteljsko ili seksualno nasilje su kroz čin osamostaljenja i odlaska od nasilnika postali i potrebiti. Uz to imaju i “civilni PTSP”. Teško im je uopće ući u svakodnevnicu, teško im se bilo gdje uklopiti. Samohranim majkama izišlima iz sigurnih kuća pomažemo puno opsežnije. Tu volimo reći da im dajemo vjetar u leđa. Šest mjeseci im plaćamo najam i režije, pomažemo im prikupiti sve što im treba za “novi život”. Želimo ih rasteretiti koliko je to moguće kako bi u tom periodu organizirale sve potrebno, obišle institucije koje trebaju, upisale djecu u vrtić/školu, našle posao. Bez one knedle u grlu ako sada platim najam neću imati ni kune za hranu! Puno njih ni ne funkcionira uopće nakon izlaska iz Kuća. Puno njih je psihički “oštećeno”, a mi nismo socijalni radnici, pedagozi, psiholozi... Na svu sreću imam jednu poznanicu koja je socijalni radnik i baš radi na odjelu nasilja u obitelji, tako da nju često kontaktiram i pitam za savjet. Ali to je sve vrlo vrlo teško i emotivno vas vrlo iscrpi. Neke uspiju, neke ne."

 | Autor:

"Ni obitelj im nije pomogla kad su trebali"

Znamo da nije pomoć samo ono materijalno što ljudi dobiju. Puno znači da vide da je nekome do njih stalo, da mogu dobiti utjehu, razumijevanje. Da mogu s nekim popričati. Neke posjet volontera razveseli i više od onog što dobiju. Nana Schaps o tome priča:

"Nedavno mi je jedna gospođa poslala ovu poruku: 'Nisam se pošteno ni zahvalila na donaciji za Uskrs osim u internoj fb grupi i stvarno nisam očekivala ikakvu donaciju obzirom da ste nam puno dali, a sad vidim uplatu na Lukin račun. Hvala je premalo za reći jer moji najbliži nikad mi nisu pomagali kao vi. Riješiti ću još s ovim dug za drva da mogu najesen i zimu opet na rate uzimati. Hvala vam što i pored potrebnijih i u još goroj situaciji od mene pomažete i kad ne tražim ništa i ne očekujem jer za Uskrs ste nas baš puno darivali.' To je odgovor. Često nam to znaju reći. Da im ni njihove obitelji, brat, sestra, roditelji nisu pomogli kada im je pomoć trebala. Ili nam napišu 'ne mogu vjerovati da ima ljudi koji me uopće ne poznaju, a toliko su mi voljni pomoći'. Takve poruke proslijedim i našim donatorima, da vide koliko toga dobroga čine."

"Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina"

Siromaštvo je poprilično stigmatizirano u našem društvu. Za neke se podrazumijeva da će podijeliti, pomoći onima manje sretnijma, dok će drugi, kaže Nana, s visoka gledati na podrapanu jaknu, potrgane ili prevelike tenisice ili u lice čovjeka iz kojeg je itekako iščitljivo koliko mu je teško u životu. Pitamo je jesmo li danas sve više usmjereni na sebe i nedostaje li nam empatije? Ili mi se to samo čini...

"Podijeljeno smo društvo su svemu, pa tako vjerujem i u tome; kakav smo odgoj kod kuće dobili, što su nas život i sazrijevanje naučilo o empatiji? Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina! Ona je sve ono što povezujemo sa dobrotom, izvorom požrtvovanja i odricanja u korist drugog. Naravno, postoji i ona duboka empatija. Ona je više od toga da samo zamišljamo kako se netko drugi osjeća, dubokom empatijom doista osjećamo što netko drugi doživljava. Samom tom definicijom je vrlo vjerojatno da je manje onih sa empatijom nego onih bez. No, ja osobno poznajem puno ljudi za koje mogu reći da im ne nedostaje empatije!"

 | Autor: Pixsell/Emica Elvedji Pixsell/Emica Elvedji

Za osnivačicu ove hvalevrijedne humanitarne udruge, to očito nikad nije bila dvojba. U udruzi ona je ta koja organizira i koordinira, slaže donacije, brine o tome koliko čega ima, što treba, brinem o njihovom prostoru, razvozi donacije, vodim veći dio korespondencije s donatorima i korisnicima, vodi dokumentaciju. Ostali volontiraju tko koliko može i želi. Velik dio njezinog slobodnog vremena odlazi na to, no jednom humanitarka, uvijek humanitarka, prepostavljam...

"U mojoj se obitelji pomaganje manje sretnima podrazumijevalo"

"S takvim sam načinom života odrasla. Iako sam jedno vrijeme, s 20-ak godina bila podosta orijentirana na sebe, puno izlazila, putovala, disala punim plućima. Ali kako se u mojoj obitelji pomaganje onim manje sretnima podrazumjevalo, brzo sam se vratila „u normalu“. Mama kaže da je i moja baka, poslije 2. svjetskog rata obilazila ljude i gledala kako kome i na koji način može pomoći. Kako dugo ću to još raditi, ne znam. Više je faktora koji na to utječu, i meni privatno su se stvari promijenile. Imam mamu sa Alzheimerom i puno manje slobodnog vremena. A ponekad kada me stisnu i kombinacija ljudske gluposti i nezahvalnost pa kažem: E, sada je dosta. Gasim udrugu!" Bude tako barem tri puta godišnje! Također sam si obećala da ću se više posvetiti sebi, što nisam jedno pet godina u komadu. Sada dva puta tjedno idem na plivanje, odvozim koju rundu na biciklu, maljam i radim druge stvari koje me smiruju!"

Nema premale donacije, samo je ništa premalo

Za zaključak, riječi naše sugovornice Nane Schaps koje je ponovila u više prilika prije ovog razgovora: nijedna pomoć nije premala, samo ništa je premalo. Šteta što cijelo društvo ne razmišlja na taj način i nije koncipirano tako da prva briga bude pomoć siromašnima...

"John Lennon je imao ideju o idealnom društvu, no takvo nešto je utopija. Fantazija nečeg idealnog, a neostvarivog. Stvarno ne znam kako na to odgovoriti, ali doista je samo ništa premalo. Društvo kao takvo bi prvenstveno trebalo misliti da je pružanje pomoći nešto što se podrazumijeva, da nije “svatko kovač svoje sreće” i da siromašni ljudi nisu građani drugog reda! Da svisoka na nikoga ne smiješ gledati. Mislim da je to osnova svega."

Komentari 0