Stars 20. travnja 2020.

Maja Mamula: "Najgore mi je bilo proganjanje koje je trajalo godinu i pol s 36 brojeva telefona i užasnim prijetnjama"

Pixsell/Matija Habljak.
Powered by:
  • 20 BY MISS7: Predstavljamo 20 najinspirativnijih žena u Hrvatskoj čija djela mogu biti uzor, a njihova životna priča vodilja i motivacija. Odabrali smo ih jer svojim utjecajem mijenjaju društvo. Psihologinja Maja Mamula jedna je od njih
  • Osnivačica i voditeljica Ženske sobe, centra za žrtve seksualnog nasilja, unutar koje se već 20 godina bori za ženska prava, pruža svu moguću podršku žrtvama, ali i mijenja percepciju društva pa čak i zakone o seksualnom nasilju
  • Ova neustrašiva borkinja tome je posvetila svoj život, još od rada u logorima, sa žrtvama ratnih silovanja u devedesetima do danas kad njen rad jedna od svijetlih točaka našeg društva

Posljednji veliki projekt iza kojeg stoji psihologinja Maja Mamula jest SNEP (Seksualno nasilje - edukacijski i preventivni program) koji će se provoditi na nacionalnoj razini u srednjim školama, a djecu će educirati o prepoznavanju seksualnog nasilja i kako se od njega zaštiti. No, to je samo još jedan od uspjeha koji stoji iza Maje i Ženske sobe, udruge kojoj je osnivačica i koja se gotovo 20 godina bavi svim aspektima seksualnog nasilja. Od psihološke pomoći žrtvama silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, pružanja pravne pomoći i podrške tijekom postupka (odluči li se žrtva na prijavu što nije nužno, a ni tako često) do velike energije koju ulažu u mijenjanje neadekvatne legislative i sasvim pogrešne i nazadnjačke percepcije društva o tome što je seksualno nasilje i kako se prema njemu odnositi. Unatoč osobnim prijetnjama koje je više puta doživjela od nasilnika odnosno počinitelja, traumama koje se sa žrtve prenose i na one koji im pomažu, ona je uvjerena da je ovo njezin put. Još od 90-ih kad je radila sa žrtvama ratnih silovanja. I jedini kojim želi kročiti.

Kad vidite pet žena, znajte što se jednoj od njih dogodilo

"Uvijek mi netko ima potrebu ispričati vic na temu seksualnog nasilja, ne znam zašto. Dogodilo se to i na jednom treningu prije desetak godina. Netko je mislio da će takvim vicem razbiti nelagodu. Oštro sam reagirala. Poslije mi je došla jedna od prisutnih žena da mi kaže "Vi ste prva osoba koja je to napravila za mene". Doživjela je silovanje kao djevojka, bio je to tata njezine prijateljice i nikad nikome to nije rekla. "Ja sam jedna od onih koja se najglasnije smije na te viceve" ispričala je, "tako da nitko nikad ne bi posumnjao da se to dogodilo i meni". Uvijek navodim taj primjer. Statistika je neumoljiva. 1 od 5 žena doživjela je silovanje ili pokušaj silovanja. Kažem ljudima da se pokušaju toga prisjetiti kad vide pet žena zajedno."

 | Autor: Pixsell/Matija Habljak Pixsell/Matija Habljak

Životni put Maje Mamule, točnije misija borkinje protiv seksualnog nasilja, bio je na neki način obrnut. Rano za vrijeme studija počelo ju je zanimati područje ljudske seksualnosti, već na 2. godini osmislila je diplomski rad o stavovima i ponašanjima studenata vezanim za seksualnost. No, kako to obično biva, život ima svoje planove koji se često ne preklapaju s našima. Tako je tih ratnih godina kao volonterka završila u našem najvećem izbjegličkom kampu Gašinci. Tamo je konstantno bilo nekoliko tisuća ljudi iz BiH, netko je trebao raditi s mladima, Maja se javila i to je odredilo njezin današnji put.

Silovanje je najveća nepravda na svijetu

"Na mojim je vratima pisalo "Psihosocijalni program seksualnosti mladih", no spontano su počele dolaziti žene koje su proživjele silovanje, videći u meni osobu koja će im pomoći. Sa 23 godine i znanjem s fakulteta bila sam potpuno nespremna za rad s takvim traumama, ali mislila sam: ovo je strašno, ovim ženama netko treba pomoći. Dobila sam tako jasnu ideju što ću raditi, da će to nekako postati moja životna misija, ne samo ratno nego silovanje općenito. Jer to je najveća nepravda na svijetu. Ne samo zbog traumatičnog iskustva nego zbog svega što se kasnije događa tim osobama. Tu je krenula moja borba i osobni put."

Organizirane i konkretne pomoći za žrtve ratnih silovanja tada nije bilo, postojale su velike rupe u zakonu... I tako se javila ideja da se napravi organizacija koja će se specijalizirano baviti time - Ženska soba čija je Maja osnivačica, nastala je spajanjem Ženske kuće i Centra za žene žrtve rata u kojem je psihologinja tada radila. Priča o tome kako je pomagati žrtvama seksualnog nasilja, boriti se za njihova prava i, također, da se donesu odgovarajući zakoni i promijeni percepcija društva:

 | Autor: Pixsell/Matija Habljak Pixsell/Matija Habljak

Maja Mamula i tim Ženske sobe

"To je duga samotnjačka borba jer riječ je o temi koja nije u žarištu interesa, koja je stigmatizirana, svi radije začepe uši. Najčešće ste sami tako da je potrebna velika posvećenost i predanost da se ovim bavite. Izolirani ste, čak i u odnosu na druge udruge civilnog društva. Svi su više okrenuti nasilju i obitelji što je apsurdno jer je činjenica da se najviše seksualnog nasilja događa upravo u obitelji, u slučaju djece počinitelj je najčešće član obitelji, u slučaju žena, bivši ili sadašnji partner. "

U ovom poslu ne možete ostati neokrznuti

Pomalo naivno je vjerovati da rad s duboko traumatiziranim osobama, stalno suočavanje s nepravdama u ovom našem patrijarhalnom i po mnogim drugim aspektima nazadnjačkim društvom neće ostaviti traga. Naša sugovornica to potvrđuje:

"Vjerovanje da ćete raditi s teškim traumama i ostati neokrznuti jednako je vjerovanju da ćete proći kroz duboku vodu i ostati suhi. Svi koji ovo radimo vidmo svijet bitno drukčijim. Ne vidimo ga ružnijim, nego onakvim kakav je. Vidimo stvari koje drugi neće primjetiti, neće zagledati, od teških ljudskih priča do životinja koje pate. Muž mi je rekao koliko mu je bilo lakše dok nije bio sa mnom, sad sve vidi. Ovaj me posao promijenio na puno načina, od upoznavanja vlastite snage i mogućnosti što sve mogu do empatije, dubljeg razumijevanja."

 | Autor: Pixsell/Matija Habljak Pixsell/Matija Habljak

S terapiskim psom, labradorom Darkom

I pomagači doživljavaju postraumatski rast

"Da bi radio u civilnom sektoru moraš biti prilično lud, jako posvećen i s nekom jakom motivacijom. Sve smo došle ovdje, u Žensku sobu, s nekim razlogom. Mijenjale bismo svijet, pomagale. Ne možete ostvariti ovakve rezultate bez krajnje posvećenosti, prekovremenih sati, zagriženosti za temu. I u startu postoje neke razlike, ali s vremenom očvrsnete, naučite se nositi sa svim tim. Posljednjih 10 godina uočeno je da i pomagači, jednako kao i žrtve, doživljavaju postraumatski rast. Rad s takvim traumama vas ošteti, no naučite se nositi s tim i idete dalje. Radimo na tome da smo što bolje, i kao tim i same sa sobom. Bitna je i međusobna povezanost, da se možemo osloniti jedna na drugu."

Logično se nameće pitanje njihove vlastite sigurnosti. U Ženskoj sobi pomažu ženama nad kojima je počinjeno brutalno nasilje čime im glavni protivnici postaju baš ti nasilnici. Maja Mamula priča kako nema ni jedne braniteljice ženskih prava koja i sama nije doživjela neki oblik nasilja.

Najgore je bilo proganjanje s otvorenim prijetnjama

"Imala sam različita iskustva, a najgore je bilo proganjanje koje je trajalo godinu i pol, s 36 različitih telefonskih brojeva i užasnim, direktnim prijetnjima. Policija nije nešto naročito reagirala. Što da radimo ako zove s s prepaid brojeva, govornica, bio je njihov stav. U starom prostoru nam je netko napola odvrnuo osigurač tako da se polako zagrijavao, napravio kratak spoj i spalio svu opremu, kompjutore, printere. Najgore je što mi naše počinitelje ne znamo, ni kako izgledaju, katkad ni ime - ne kažu nam sve klijentice ni vlastito ime."

 | Autor: Pixsell/Davorin Višnjić Pixsell/Davorin Višnjić

U Mimari na predstavljanju preventivnog programa protiv seksualnog nasilja SNEP

Silovat ću te, rasporit ću te...

"Također, svjesna sam da će nam svako moje pojavljivanje u medijima donijeti nove osobe koje su proživjele seksualno nasilje, nove osobe koje nisu sasvim dobro, nisu psihički zdrave i nove nasilnike, počinitelje koji će prijetiti. Uvijek su to prijetnje iz spektra silovat ću te, ubit ću te, rasporit ću te, sad silujem ženu, žao mi je što ne čuješ kako vrišti... No to nas nije posebno odvratilo od ovoga što radimo, no ako se ikako mogu izvući da me se posebno ne vidi i ne prepozna, dobro. Zezam se da pola života živim inkognito, nemam Facebook profil, nemam masu toga što si neko drugi može priuštiti. Imam kćer od 5 godina i uvijek postoji ta nelagoda hoće li me netko prepoznati i nakačiti se na mene što mi pred njom ne treba."

Mukotrpan rad, traume koje se prenose i na one koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja, otvorene prijetnje i strah, sporo i teško mijenjanje legislative, borba s predrasudama... Ipak, ipak se sve to isplati uvjerena je voditeljica Ženske sobe. Jer stvari su se tijekom godina ipak promijenile nabolje.

Vjerujem u prijavu, ali žrtva mora to odlučiti sama

"U početku su nam dolazile žene tek godinu i više nakon što se silovanje dogodilo, kad bi postraumatski stres već uzeo maha i kad počeli problemi s funkcioniranjem na drugim razinama. Sad se taj omjer mijenja, a sve je više i onih koje se odluče prijaviti djelo. Neke zbog svojih životnih okolnosti procijene da nemaju kapaciteta proći kroz cijeli taj postupak, ne mogu podnijeti da svi saznaju što im se dogodilo. Ne vidim kao problem, niti iskaz osobne snage ili slabosti. Ovdje dobiju pomoć, pomogne im se da prorade traumatsko iskustvo i vrate se u svoj život, normalno funkcioniraju. Mada, osobno vjerujem u prijavu. Vjerujem da donosi nešto. Ipak ta kazna na kraju nešto govori i sam postupak je značajan za njih. Odluče li se za to, mi ih pripremimo za svaki korak, idemo s njima na policiju, u bolnicu, na sud."

 | Autor: Pixsell/Matija Habljak Pixsell/Matija Habljak

Naravno, znamo da se pravo i pravda uvijek ne poklope. Postupci dugo traju, često se vraćaju na početak, ispitivanja su žrtvi mukotrpna, a na kraju, i dođe li do presude, kazna često preblaga i neprimjerena počinjenom djelu. Maja Mamula govori:

Kazne bi trebale slati poruku koju sad ne šalju

"Dolazak do pravde jedno je ogromno i tužno područje. Kad i dođemo do okončanja postupka, veliko je pitanje kako to osoba vidi, je li to pravda? Postupak prijave je traumatizirajući, sudski postpak traje nekoliko godina, izriču se minimalne zapriječene kazne, do godinu dana, a nakon 2/3 odsluženja počinitelj ima pravo izići iz zatvora. Omjer je neshvatljiv, možda je riječ o nasilju koje je počelo još u djetinjistvu i trajalo sedam, osam godina, a kazna je kraća od jedne godine. Kad bi kazne bile ozbiljnije, kad bi imale osnovnu funkciju da budu odvraćajuće s jedne strane i da šalju jasnu poruku društvu, da je ovo nešto što nećemo tolerirati, mislim da bi i broj prijava bio veći. Ipak, prijava i postupak na neki su način ipak dobri za žrtve jer dio agresije, ljutnje prema instutucijama koje ih tako tretiraju, ne okreću prema sebi. Te žene imaju osjećaj da će počinitelj ipak dobiti nekakvu kaznu i da su na neki način zaštitile druge potencijalne žrtve. Znat ćemo da smo nešto napravili ne kad bude trend da se seksualno nasilje sve više prijavljuje nego kad kad grafikon poludi. Kad kao društvo pošaljemo poruku da je to oblik nasilja koje treba prijaviti i da će žrtva dobiti svu podršku i sve što treba i da će biti pravda biti izvršena."

Komentari 0