Stars 05. ožujka 2015.

Krešimir Ketz Dujmović: "Dom je psihološka kategorija"

Privatno.
1/12

Krešimir Ketz Dujmović je mnogo toga. Teško bi mu mogli prilijepiti neku konkretnu etiketu, makar bi onu poput „glazbenik“, „novinar“ ili „svjetski putnik“ to svakako mogli. Međutim, ovaj mladi umjetnik, toliko je osebujan i životan da su etikete u njegovom slučaju sasvim nebitna stvar. Ono što će vas osvojiti kod njega su njegova energija, životni stav i činjenica da posjeduje mudar odgovor na baš svako pitanje koje mu postavite. Što o ljubavi, glazbi i svijetu ima za reći neobični Ketz, pročitajte u intervjuu koji slijedi.

Tko je Krešimir Ketz Dujmović? Glazbenik? Novinar? Putnik?

Ja sam onaj tip koji kad izađe van, onda mu redovito netko ima potrebu reći kako ga podsjećam na frenda ili ćukunstrinu iz sedmog koljena. Osim što sam, očito, neka vrst svehrvatskog fenotipa, mislim da je navedeni redoslijed ok. Glazba mi je daleko najvažnija i najbeskorisnija stvar u životu. To uostalom, savršeno ide jedno s drugim. No, ne znam koliko me definira. Uvijek sam nekim svojim ekstremitetom izvan stvari kojima se bavim. A tamo je prilično maglovito i kaotično.

 | Autor: Privatno Privatno

Kako bi opisao svoj glazbeni izričaj?

Gle, kao druželjubivi autist uvijek sam na pola puta između EKV-ove "Budi sam na ulici" i Lauperičine "Girls just wanna have fun". Glazba mi je više na melankolično - ekstatičnoj strani. Kroz pisanje se zabavljam. Kradem pomfrit s tanjura Radioheada, starog U2-a, Cavea, pa sve do guilty pleasure dosadnjakovića poput Coldplayja. Zapravo ganjam savršenu pop pjesmu s gravitacijom Cohena i minimalnim aranžmanom. Nije mi do sada uspjelo, previše sam ovisan o suludim orkestracijama. Vjerojatno sam trebao komponirati klasiku, ali sam se toplo pozdravio sa srednjom muzičkom školom negdje na pola puta.   

 | Autor: Privatno Privatno

Možeš li nam dati pregled svoje glazbene karijere?

Dugo sam bio prvo grlo davnog benda Demode a onda smo se frendovski razišli. Otišao sam na postdiplomski u Amsterdam i tamo napravio prvi solo album "Walkthrough" pod imenom Ketz, što mi je kvartovski nadimak iz djetinjstva. Naravno, zeznuo sam studij, posvađao se sa stanodavcem i kraljevski poentirao s tim da su me deportirali iz Nizozemske. Zbog male pive u parku. Znači, vratio sam se na kratko vrijeme u Hrvatsku i preselio se iz Zagreba u Rijeku. Onako bezveze, svidjela mi se željeznica na rivi i neboderi na stijenama. Kada je pao prvi žuti list, more u Kostreni se spustilo na 19 stupnjeva i ja bio zadnji tip s ručnikom na plaži, spakirao sam se i otišao u Pariz. Tamo sam počeo raditi na drugom albumu „Outistic“, svirao male akustične koncerte i generalno bio u nekom predivnom emocionalnom kršu. Album je završen u 12 kvadratnih metara sobe u Berlinu, gradu koji me izliječio od francuskog weltschmertza plivanjem u bazenu kod Landsberger aleje i dimljenim skušama u umaku od crnog papra. Morate to probati. Uglavnom, pred godinu dana završio sam na indie kompilaciji Croatia Recordsa i nešto su me puštali po domaćem eteru. Pjevanje na engleskom je ogromni minus ovdje.

 | Autor: Privatno Privatno

Možeš li nam dati  pregled svoje novinarske karijere?

Uh. Pojam karijere rezervirao bih za političare i nosače aviona. S pisanjem u medijima ili toneš ili plivaš. Poletjeti nećeš nikada. Počeo sam još kao klinac u Vjesniku kada ga je uređivao Igor Mandić. Tu sam napravio skandalčić s jednim komentarom  pa se pokupio nedugo poslije nakon njega. Kratko sam šarao za Jutarnji i Playboy i onda dugo ništa. U drugoj novinarskoj inkarnaciji počeo sam zabavljati i uznemiravati javnost preko tportala, Deutsche Wellea, Al Jazeera-e, SibenikIN-a i još par njih sporadično.

Koliko je iskustvo života vani ostavilo trag na tebe, na koji način te izgradilo?

Poprilično. Da sam premijer, odmah bi donio državnu uredbu da se svakog s navršene 22 godine pošalje na prisilnu dvogodišnju emigraciju u zemlju po izboru. Ljudi svašta snatre i sanjaju o životu vani, a zapravo najveća lekcija koju dobiješ je da shvatiš otkuda si zapravo došao i koliko si stvari posisao s veslom. Fenomenalan je taj osjećaj kada ti se lagano ljušti zavičajni identitet i počneš promatrati sebe iz neke pomaknute perspektive. Kad te vlastita koža počne svrbiti i pikati na mjestima, kao vuneni džemper iz bakinog ormara. Uostalom, to mi je bio motiv za serijal „Lijepa Naša vaša“ na tportalu o strancima koji žive u Hrvatskoj i kako im je naša zemlja sjeda na želudac. Kako stvoriti tu iščašenost i samosvijest kod ljudi koji nemaju neko duže inozemno iskustvo? Jednostavno - dovedeš im stranca da im priča kako ih vidi. 

 | Autor: Privatno Privatno

Kako bi opisao život vani?

Zavisi gdje si. Recimo da mi je Berlin najsrodniji. Mada, nakon nekog vremena svakodnevica ti se svede na par stvari koje voliš, baš kao da si, ne znam, u Šibeniku. Ono što je brutalno drugačije je atmosfera koju udišeš, gomila nepisanih stavova, očekivanja, vrijednosti, životnih stilova. Ali da sad citiram svoju mamu koja i nije nešto međunarodno potkovana, ali je nekim čudom u pravu – količina zanimljivih i inspirativnih ljudi u prosjeku je jednaka u Dugom Selu kao i u Kreuzbergu. Berlin je prepun pozera, samo što nisu izbrendani šminkeri kao ovi naši na Cvjetnom trgu, nego se oblače po hipsterskim second handovima i slušaju Crystal Castles, koje usput rečeno obožavam.

Budući da tako često mijenjaš domove, osjećaš li kao da uopće imaš dom, odnosno korijene?

Dom je psihološka kategorija. Ili još bolje, duhovna. Zapreten je negdje duboko u meni. Zato valjda i mogu uživati u činjenici da sam stranac. Obožavam taj osjećaj. Kada svijet i ljude promatraš kao kroz neko staklo. Istovremeno si unutra i izvan. Percepcija ti je u petoj brzini, a doživljaji obojani žarkim nijansama. Drugim riječima, ne tražim emocionalno sklonište u odnosima, a još manje u mjestima. Odnosi su stvoreni za uživanje i poticaj.  

 | Autor: Privatno Privatno

Koliko je moguće održati čvrste veze, bile one ljubavne ili prijateljske, uz tolike promjene životnih lokacija?

Onog trenutka kad se bojiš da ćeš nekoga izgubiti i zbog toga sasjećeš svoju čežnju ili unutrašnju potrebu, zapravo si izgubio tog nekog. Samo je pitanje vremena kada će istina isplivati na površinu. Odnosi ne pucaju zato što je netko neko vrijeme daleko. Pucaju zato što je izmjena energije preslaba. To se jednako, ako ne i više, događa ljudima koji žive jedno pored drugog, samo što ih fizička blizina usporava i anestezira da si to priznaju. Žmirečki bih mijenjao šest mjeseci intenziteta za ne znam koliko godina sporogoreće stabilnosti i predvidljivosti. U Hrvatskoj je još uvijek ideal odnosa, građanski dosadna priča s leit-motivima planiranja, sigurnosti i kojekakvih nepisanih jamstava, kao da se radi o potpisivanju kreditnog ugovora.   

 Puno putuješ! Na koji način je to utjecalo na tvoj osobni razvoj?

Sve sam mlađi i neupućeniji. Cilj mi je otegnuti papke s nečim naivnim i infantilnim poput:  „Zašto je nebo plavo?“ ili „Što je ljubav?“.  

 | Autor: Privatno Privatno

Koja putovanja bi izdvojio?

Četiri mjeseca u Londonu s 19 godina. Svirao sam na Sloane squareu i radio u dva McDonaldsa pod lažnim imenima. Zatim Kuba, možda..

Koliko ti je moda bitna u životu?

Jedino kao izraz osobnosti. Znači, diskvalificiraju se sve airmaxice, cvjetne tajice, kapuljače s krznenim uzorkom i što sve ekipa nije pokupila jer je skužila da je trend. Hrvatska je mala i još uvijek dovoljno izolirana sredina da ljudi budu opterećeni time što drugi rade, kako izgledaju i jesu li dovoljni IN. OK, ovo ide i na račun imena vašeg portala. Sad me moraš cenzurirati haha. 

 | Autor: Privatno Privatno

Planovi za neke buduće projekte, putovanja, tekstove, pjesme?

Možda počnem pisati za još par stranih medija, možda pokrenem novu super-duper rubriku na tportalu, možda odem u Seoul predavati engleski i raditi kao promotor za Hrvatsku, ali sve je to gumi-gumi prema onome što zaista trebam - napisati novi album, odnosno skinuti gaće i milozvučno opisati što vidim. Teži izazov ne postoji.   

Više slika pogledaj u galeriji...

Komentari 0