Kad odrastem, želim biti kao Sharon Stone

Prokletstvo je to s glumcima; 'em su besmrtni, 'em ih pamtimo po najsvjetlijim trenucima izgleda i slave, 'em im ne praštamo starenje. Osim ako nisi Jack Nicholson, njemu i puknuti gumb na ogromnoj trbušini praštaju. Sharon Stone je svima urezana u pamćenje u bijeloj haljini, najseksi pogleda na svijetu. Žao mi je što to moram reći, ali ta je scena snimljena 1992. godine. Ja sam imala 12, i bio je rat. Tako daleko u prošlosti. Neki dan uslikalo mačku na plaži, i evo, zgroženih. Ispod slika, komentari da se ubiješ. Redom sve fakini, uz tu i tamo koju usmenu podršku neke od dama. Reći ću očito, ali… Jedva čekam vidjeti vas sa 60. I nadam se pritom, dok to tipkate, da dogovarate termin za parcijalno fileriranje lica, jer, nema tko danas ne štrca u sebe čudne supstance. 

Splash

Ovog ljeta sam imala priliku vidjeti, valjda jednu od pionirka plastične kirurgije (u mom svijetu). Teško je, znate, procijeniti godine na nečijem licu danas. Ona je, ja bih rekla ovako slobodno, imala tada sitno šezdesetak. Možda ona ima 53, ili 74 – nek' je zlatna sredina. Lice je bilo prekriveno do pola ogromnim naočalama, bora oko usana nema – usne s velikim F., sve je pošteno napeto. Vrat je bio donekle odrađen, ali ruke su je odale… evidentno je fizički aktivna, šlang, ali nadlaktice… eh, jebi*a, ta koža ima svoj život. Na pregibu pazuha, bore duboke skoro do ramena. Hipergpigmentacija na nivou. Trbuh odrađen u teretani ili na jogi, tak' svejedno, koža ipak visi. Noge top! Mišićave – ali koljena… kad bi samo postojao životni photoshop za koljena kao na Instagramu. Jednostavno, to tijelo je u top formi, ponavljam, dao Bog da budem tako napeta – jer odiše zdravljem!  Ali njezine godine su došle po svoje. Onako kako to već, jel' ide, u životu. 

Splash
Ali zato cicke! Kao u 24-godišnjakinje! Mačka je u toplesu. A cicke se sjaje na suncu. I nemam apsolutno ništa protiv toplesa. Dokle god frajeri hodaju goli do pasa, sa svojim trbušinama koje imaju svoje gravitacijsko polje, posred Samoborske ulice u gradu Zagrebu, svaka do jedne žene ima pravo skinuti se na plaži. Ta ženska je davala dojam opake igračice. Nije puštala mobitel iz ruku, pored nje na ležaljci je ležao frajerčić od 30-ak godina i boli nju ona stvar što tko misli o tome. Pišem o svemu što sam opazila, da ne pomislite kako tipično ljubomorno naglašavam samo njezine nedostatke. Iskreno, zaboli me za nečije nedostatke. Ja se divim slobodi izbora koju je ta gospođa donijela u svom životu.  Ja jednostavno, nikad do tada nisam vidjela umjetne cice uživo na starijoj gospođi. U toplesu. I koliko god bila mlada kokoš, od dvadesetak godina, kad sam čak i razmišljala da napravim cice, sada mi je itekako drago da nisam. Vrlo vjerojatno bih se u nekakvom napadu tjeskobe, usudila prekvalificirati u kirurga, i sama izvadila drugo tijelo iz svojeg. Mislim si, kada dođe prijelomni trenutak u starenju tijela, moramo ga pustiti. 

Baš sam neki dan pričala s mojim obožavanim prijateljem s kojim jedino na svijetu mogu pričati o ovakvoj tematici na dubokim, filozofskim nivoima. O operacijama i svim tim što je eksplodiralo u svijetu estetske kirurgije i licima koja izlaze iz tvornica. Mislim, gledajte, ponovo…što god koga veseli. Iskreno iz srca. Svatko ima svoje razloge. Vjerojatno bih prva bila na stolu kada bih morala ravnati nos ili lijepiti uši. Moje nesigurnosti, ako su rješive na neki logičan način koji na najmanje mogući invazivni način poboljšavaju moj izgled, ja ću se odlučiti na to. Nekakve dubinske struje koje prodrmavaju zaspale stanice. A sve praćeno dubokim hidratacijskim i antiage tretmanima. O da. Ja sam, ako želite, papak, za takvu vrstu eksperimenata. 

Mario Poje

Sjetimo se, moj prijatelj i ja, naše zajedničke prijateljice, mačke od svojih 48. Ništa u sebe nije uštrcala, ništa nije podizala, niti punila. Jedino se njeguje francuskim čarolijama. Bore oko očiju su pošteno naglašene, isto i oko usta… ali i te bore su njegovane. Ona je jednostavno, predivna. Bez trunke šminke, friško iz teretane, neuredne kose. Na njoj vidiš iskustvo, emociju i godine koje su urezane u to lice. Vjerojatno joj sva koža visi tamo gdje treba visjeti kada imaš 48. Fantastična ženska! Moćna, emotivna, iskrena, ima mlađeg frajera, uživa u životu kad može i gdje može. Kakve veze njezin izgled ima s tim činjenicama? To što se nije uniformirala na neki način, u mojim očima, samo joj daje na dodatnoj snazi osobnosti. 
I sjetim se ja razgovora s jednom profesoricom na, ubijme, ne sjećam se kojem fakultetu u Kaliforniji, američkom Hrvaticom, za vrijeme ženske konferencije, baš na temu uniformiranosti izgleda. Ona ipak živi u tom svijetu.
- Znate kaj ću ja vama reći – kaže mi, i nastavlja – kada pričamo o Hollywoodu, vrlo brzo, za par godina, doći će trenutak kada će bilo kakvo lice na kojem nije ništa rađeno biti čisti raritet. I to će onda biti percipirano kao 'ultimativna' ljepota. Nevezano za standardna mjerila u tom trenutku. Što nepravilniji nos, to bolje. Vidjet ćete. (A ženska pritom liči na Jodie Foster, tako da je full uvjerljiva.) I to je tako. 

Dosta je žalosno što smo toliko navikli na photoshopirane situacije, potpuno umjetno stvorene trendove u svrhu većih prodaja… kako bi se rekli, nasjeli na fore… pa su nam prirodne žene, s iskrenim godinama na tijelu, poput Sharon Stone, ili moje prijateljice ili neke druge žene koja ponosno stoji iza svojih godina i izgleda, postale razlog da postoji samo jedna budala koja će na to napisati: Dajte ljudi, upravo sam jeo. 

Splash