Zašto bi ovaj tekst mora pročitati najmlađa čitateljica ovog portala, i zašto bi ga trebala pročitati ona s troje djece? Jer dok same ne shvatimo da problem leži u nama, ženama, nema nam naprijed.
Uloga žene u današnjem dobu premašila je sva srednjovjekovna očekivanja. Da će žene danas biti ovo sve što su danas, da će postići sve što su postigle, da će sjediti na mjestima predsjednica, da će nositi hlače… što mislite kako bi na to gledali oni iz prošlosti? Najveći šovinisti svih doba okreću se po grobovima svakodnevno. Samo, na primjer, da je aktualno spaljivanje vještica (kao, ne idemo prema tome, jel'), ne bih više imala niti jednu od svojih prijateljica. Ni poznanica. A i ja bi odavno već bila pepeo. Slika je drastično promijenjena, ali pospremanje pećine i dalje je broj jedan zadatak svake žene.
Od 600 žena u Hrvatskoj, 83% obavlja sve kućanske poslove. Ne 200, ne 300, već 498. Ako pričamo o Hrvatskoj, tutto completo – prema DZS, u izvješću za 2017, žene čine 51,7% stanovništva Hrvatske- pa ako primijenimo maleni uzorak na onaj veći, ispada da 1 805 220 žena obavlja SVE kućanske poslove, a svega cca 300 tisuća malo i odmori poslije posla... Ženski poslovi znamo koji su. Vi mlađahne full, neka, budete saznale – nema žurbe, ali održavanje kućanstva funkcionalnim i čistim – neka bude primarni cilj. Prva sam koja voli da je sve čisto, kao iz apoteke. Obožavam miris klora, svjesna da mi spaljuje moždane stanice, ali si ne mogu pomoći. Volim hodati bosa, i obožavam miris čiste posteljine. To je ono čemu težim. Stvarnost je onakva kakva jest u datom trenutku. Volim polizano, ali ne ližem svaki dan. Nema šanse. Kuhinja je čista, suđe u suđerici, i ne probijamo se kroz nakupine dlaka po podu. I bome se ne opterećujem time. Znam što volim kada je stan u pitanju, a znam bome i što očekujem od onoga tko živi sa mnom.
Nije to bilo oduvijek tako. Bila sam i ja mlada i balava i naivna i koza. Sjećam se kao jučer, šake koja mi je doletjela u želudac u jednom telefonskom razgovoru s tadašnjim partnerom. Na prvom danu na dugoočekivanom i željenom poslu, nakon godinu i pol pauze, nazvala sam ga u pauzi da mu ispričam kako mi ide. On se polu-durio, osjetila sam po prvom h od halo. Nisam ni došla do svojeg trenutka slave, a on me pitao: Što ćemo jesti danas? Ja sam počela mucati, jer iskreno nisam pomislila na to do tada, bila sam u sedmom nebu s odraslim ljudima u novoj situaciji, i samo sam procurila kroz jezik – pa smislit ćemo nešto kada dođemo doma s posla. A on je samo rekao na to: Selma, to ovako neće ići. Dok ti dođeš s posla, dok kupiš u dućanu, dok se to napravi, jest ćemo u 7.
Osjećala sam duboko nezadovoljstvo, duboku tugu, golemu frustraciju – tada s 26. Nisam ispunila ono što se od mene očekuje, i da, on je u pravu. Ovo ćemo morati drugačije organizirati. Smislit ću nešto. ŠTO TOČNO?
Kuhat ću večer prije kao luđak, da bi sutra gospodin partner imao jelo odmah po sjedanju za stol nakon SVOG posla? Ja ću doći kasnije ionako, duže radim, meni je svejedno. Ima žena koje to rade, imam prijateljice koje to rade. It's ok. Radite. Ja sam odlučila da to neću raditi ako ne gori. Odnosno, ne, pardon. Ja to neću raditi jer mi se ne da i jer sam umorna kao pas poslije posla i jer sam nakon posla i pospremala stan, službeno - 'održavala stan funkcionalnim i čistim'. Ne da mi se još i stajati pored štednjaka 2 sata. Nazovite vi to kako želite, ali zajedno ćemo se bome organizirati oko svega što nam čini život. Meni se nakon posla ne da to raditi sama. Pogotovo ne, ako i partner koristi sve blagodati čistog stana i skuhane hrane.
Sjećam se kasnije, druge životne situacije, kada sam imala 35. Imali smo goste koji imaju psa. Nije problem pas, nikada. Prijateljica i ja imamo deal – uvijek se nazovemo prije dolaska i pitamo – jesi usisavala i prala podove? Jer, ako jesmo, onda džukela ne dolazi na igranje. Barem da je taj jedan dan besprijekorno čisto i bez jedne dlake na podu. Kada su otišli kući, stan je bio prekriven debelim slojem crno bijelih dlaka, kuhinja je bila zatrpana suđem i tanjurima, šank nabacan čašama, cugom, kartama, pepelom, dakle… fuj. Šta ću. Ja krenula u dvoboj. DVOboj. Ne pišem TROboj, jer treći igrač je polu-legao na kutnu, uzeo mobitel u ruke i jedinu radnju rade pluća, oči i palac. Ja sam hladno polizala kuhinju i šank, nije da imamo vrata pa možemo samo zatvoriti problem, nama je kuhinja u mrtvom kutu dok gledamo televizor. Posisala dlake, i kada sam s Rovus Spray Mop čistačem (da, najboljim prijateljem vlasnika dlakobacača) doklizala ispred njega, rekla sam mu – 'e pa baš nisi fer, da znaš. Počistila sam kuhinju, šank, suđe, usisala sve dlake po svim kutovima, sada perem pod, a ti … ti igraj igricu i dalje. Eto, baš si šupak da znaš.' On je procijedio nešto toliko glupo, da je pri kraju već šaptao – pa ja… nam tražim… koji… film… ćemo gledati…
E pa nećeš. I meni je vikend, i meni je kutna u to do listi još od prošlog ponedjeljka, jer tad me na poslu ubija u pojam neki drugi frajer kao nadređeni. Sad još i doma da me ubija.
Macho nema s tim nikakve veze, frajeri. Ima s poštivanjem druge osobe. Štoviše osobe koja isto tako radi kao i vi tijekom tjedna, nekad i više od vas, zar se ona ne mora odmoriti od toga? Pa i ona će donijeti pare u kuću i platiti dio računa zvan život. Mogu li onda svoju plaću trošiti isključivo na sebe onda? Ako ja brinem o stanu, obitelji i tvojim čistim gaćama, onda ne moram sudjelovati u financiranju računa? Ili evo ideje… moram više plaćati vodu, jer JA perem veš, a ti samo zube?
Rijetke su prijateljice, one koje svoja primanja troše isključivo na sebe. Nije to taj film, složit ćemo se, uglavnom. Kada dođu na red krediti, računi, hrana, djeca, hrane za pse, mačke, hrčke, rate za ljetovanja, zimovanja, sve redom se dijeli na oboje. Kolika god da je plaća, ja evo ne znam ženu koja uzme svoje pare i krene u mahnito trošenje isključivo na sebe. Mene onaj prvi gore ('ručak na vrijeme'- frajer) na kraju mjeseca tražio plaću da mu dam na raspolaganje, btw. A gore od toga je što sam ja na to pristala. Sram me do neba i nazad to priznati, ali ja sam stvarno bila glupa i u jako potlačenoj poziciji, najobičnijih prava i nitko za to nije kriv, osim mene same.
Još su rjeđe prijateljice, koje pored sebe imaju partnere koji na outsourcanje ženskih organizacijskih vještina gledaju blagonaklono, a ne kao na bacanje novaca. To jasno, pričamo o ljudima s lijepim primanjima. Postoji dakle par sretnica u mom malom uzorku koje aktivno angažiraju tete koje pospremaju kuće, peglaju veš, kuhaju ručak. Neke dođu s posla i legnu, neke se igraju s klincima, a neke se zatvore u radnu sobu i dalje rade. Nije ni bitno, bitan je izbor koji ta žena ostvaruje! Mašala, samo neka traje.
Pa zašto trošimo moj novac u proporcionalnim omjerima primanja, ali kada završi posao i ti mrtav umoran legneš poslije večerice na kauč, a ja vadim energiju iz rezervnih fergazera? Zašto je moj posao, ženski takozvani, čišćenje zahoda na kojem i vi gospodine sjedite određeni dio života? Zašto je vaš posao mijenjanje žarulje, a moj generalka kuhinje? Onaj vic s policajcima i žaruljom ipak možda nije tako daleko od istine, ako su ti policajci muškarci, sve mi se čini. Jer to je stravično zahtjevan posao. Žene, ne bi li bilo lijepo doći poslije posla kući, platiti neki zajednički račun, dva preko net bankinga i malo odmoriti, dok gospodin partner ne skuha ručak? Ili usisa stan? Kaj. Ako frajer može…
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.