Popričali smo s jednom od zvijezda filma "Zvizdan", Goranom Markovićem koji se, budući da je ovaj film dospio na "Cannes", uspio naći uz bok svjetskim glumcima. Ako mislite da se ovaj mladi glumac zbog toga umislio, grdno se varate. Goran je beskrajno simpatičan i ugodan sugovornik koji nam je bez dlake nam jeziku otkrio sve strane glumačke profesije te kako se bori s taštinom i egom koje su česte u ovom poslu, a na koje je on, očito imun.
Tko je Goran Marković svojim riječima?
Goran Marković je jedan više manje povučen tip, koji voli umjetnost i stvaranje. Volim to što radim i ne znam se štediti kad radim, unatoč povučenosti. Borim se s taštinom i egom na svakodnevnoj bazi, jer smatram da je ta borba stvar osobne higijene i poštovanja prema drugim ljudima.
Kako bi opisao svoje iskustvo u filmu Zvizdan?
To je iskustvo koje ću pamtiti zauvijek. To sam govorio dok smo ga snimali, a sada kad smo otišli u Cannes i još dobili nagradu, uspomene su se duboko urezale. Bilo je jako poučno, emotivno i zabavno iskustvo prepuno smijeha, ali i suza.
Kako si se proveo u Cannesu?
Što reći!? Bili smo u srcu svjetske kinematografije gdje su moji uzori hodali, sjedili, večerali, gledali svoje filmove, ali i naš film, i sve to pokraj mene i sa mnom. Tu je provod zagarantiran!! Još kad tom društvu dodaš ekipu (obitelj) s kojima si stvarao taj film.
U jednom intervju si rekao: "Kakva god uloga bila, dokazano je da glumac tijekom izvedbe predstave doživi stres jednak onom u automobilskoj nesreći". Je li to zaista tako i kako se ti boriš protiv tog stresa?
To nam je rekao profesor Golovko dok sam još studirao. Da, postoji istraživanje koje to potvrđuje. Tada to nisam baš previše shvaćao, bilo mi je fora i to je sve. Sada mi je to potpuno jasno, jer što se više baviš ovim poslom, postaješ odgovorniji i ulaziš dublje i dublje u karaktere koje pokušavaš oživjeti. Zna se javiti takva situacija. Mene zapravo taj stres ne ometa u poslu nego ga smatram dijelom kreativnog procesa, i kao takvog ga prihvaćam, i trudim se izvući iz njega što više mogu za ulogu koju u tom trenu radim. Samim tim prihvaćanjem ga smanjujem, a onda još u slobodno vrijeme vježbam, samujem i čitam i to bude dovoljno. Mislim da su stres, depresija i tuga sastavni dio života i da ih samo treba prihvatiti kao takve, a ne boriti se protiv njih na silu ili još gore kemijom. Normalno da ako je bolest u pitanju, stvari su puno ozbiljnije. No, danas u društvu kao da se čovjek ne smije osjećati loše i biti sam, i toliko nepotrebnih stvari izmišljamo, poput društvenih mreža, smart phoneova i lijekova da bi izbjegli to dvoje, a zapravo ljudi nikad više nisu bili usamljeniji i nesretniji.. uf! Uglavnom, prihvaćanje je ključ svega..
Je li nam kao društvu bitniji film ili kazalište?
Na prvu, rekao bih da društvo više voli film. Je li to linija manjeg otpora, lijenost ili jednostavno jači marketing - ja ne znam, ali se ne opterećujem previše tim. Za mene osobno nema razlike, samo da je stvarano sa sviješću o tom društvu i bez fige u džepu. Onda me dira i utječe na moj život, ali i onih oko mene. Imam sreću da sam okružen ljudima koji rado idu u kazalište i u kino, s kojima mogu izmjenjivati mišljenja i raspravljati ako recimo, netko od njih misli da je jedno bitnije od drugog.
Što ti kao glumac, ali i kao gledatelj preferiraš? Kazalište ili film?
Mislim da sam s gornjim odgovorom pokrio i ovo pitanje. Ako je napravljeno kako spada, onda za mene kao glumca i gledatelja nema razlike. Nije nikakav diplomatski odgovor, nego nešto u što stvarno vjerujem i iza čega stojim.
Kakvu perspektivu imaju mladi hrvatski glumci?
Mislim da nas je dosta i usudim se reći čak i previše za ovako malu zemlju nagaženu krizom. Samim tim nije lako, a i ne znam zapravo kojoj mladoj osobi jest, bez obzira čime se bavi. Ali, u zadnje vrijeme mi sve nešto miriše na promjenu, a promjene volim.
Mora li glumac nužno završiti Akademiju dramske umjetnosti?
Ništa se ne mora, a pogotovo nužno. Mislim da naobrazba nikad nije za baciti, a pogotovo kao glumcu, svaka nadogradnja je dobrodošla, jer nikad ne smiješ stati učiti i biti previše zadovoljan sa sobom. U umjetnosti pogotovo mislim da nužnosti nisu nužne, ali ja znam da bez Akademije, ne bih imao dovoljno samopouzdanja za raditi ovaj posao jer sam imao previše strahopoštovanja prema njemu.
Što za tebe znači posjedovati talent?
To vjerojatno znači da si sposoban za nešto za što većina nije. Dobro je biti talentiran, ali ne predugo.Valja i to mijenjati..Promjena.
Koliko ti je moda bitna u životu?
Kako kada i za koju prigodu. Stvar je poštovanja biti primjereno odjeven, a moda zna biti i zabavna i kreativna, što su zapravo sve lijepe stvari, zar ne? Nikad se ne opterećujem previše odlukama, kupim si kad i ako mi se nešto svidi, i stavim na sebe ono što je oprano i ispeglano. To uglavnom presudi.
Budući planovi?
Dalje promovirati Zvizdan i pripremati Shakespeareovog Mletačkog trgovca za Splitsko ljeto.
U galeriji detaljnije pogledaj fotografije...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.