Dvaput razmislimo prije nego okrenemo glavu

Pogledam dokumentarac o Luki Ritzu, 'Oblak' autora Miroslava Sikavice, barem jednom godišnje. Skupa s klincem jasno. On mora znati koje su posljedice takve vrste ponašanja, koje ne utječu samo na pojedinca već i na čitavu njegovu zajednicu. 
Kao članu društva, a prvenstveno kao mami, krv mi se ledi od ovakvih priča. Prije par dana nastupila je zastara u slučaju ubojstva creskog studenta Aleksandra Abramova od strane Dušana Cupaća, u kojoj su bili osuđeni i Darijo Savić i Darijo Cupać zbog nepružanja pomoći.  
Aleksandar Abramov (23) ubijen je 4. prosinca 2009. godine na Trgu svete Barbare u centru Rijeke. Teško je donijeti zaključke tko je što kome rekao kada jednog od njih nema. Nastalo je nekakvo komešanje, koje je u konačnici rezultiralo tako da se Abramov ugušio u vlastitoj krvi. Grozan izraz za ružičasti portal, znam, ali to su činjenice o društvu u kojem živimo. 

Pero Lovorović/Pixsell Mjesto na kojem je ubijen mladi student
Da bi bolje razumjela priču, a ne odmah podizala bunu i napadala klince, nazvala sam odvjetnika Domagoja Valenčaka, i pitala ga malo o drugim stranama priče. Dobro da jesam, jer bi me sada tužili. 
'Nije isto stajati sa strane i gledati šutke, ili recimo navijati. Ne znamo jesu li njih dvojica bili u strahu od počinitelja ubojstva. Nije isto ni ako su govorili da prestane. Ne treba gledati stvari crno-bijelo.' kaže mi on. 'A što se zastara tiče, to je jako široko polje, ovisi o puno faktora i stupnjeva samog čina.' Dakle, moja teorija o usporedbi zastare za slučajeve poput kazni za vožnje tramvajima s onima za ubojstva je jednostavno nemoguća. 
Ovaj siroti dečko bio je istučen baš kao i Luka Ritz. Bio je na krivom mjestu u krivo vrijeme. 
Da se dečki 'pošoraju' nekada tokom odrastanja, to znamo oduvijek. Je li to neko potvrđivanje mini-statusa u plemenu, ili šepurenje perjem pred suprotnim spolom, ne znam, ali šakice i šamarčići su padali poslije škole na igralištu, s ekipom i navijačima. No, to je stalo uvijek u jednom trenutku. Nije bilo ostavljenih na podu, da leže u vlastitoj krvi, i pritom se guše, pred pogledima drugih. Ovi su češće galamili i bacali torbe jedni po drugima. Tako je bilo u osnovnoj, a u srednjoj se ne sjećam jednog jedinog incidenta. No, dobro, istina, ja sam išla u Lucijanku. Ta škola je ubila posljednji atom snage svakog učenika, tko bi razmišljao o tučnjavama nakon latinskog. Luku Ritza napali su klinci od 15,16,17 i 18 godina. Kako su sami izjavili, iz dosade. Išli su 'natabati' one koji im ne bi dali koju kunu ili cigaretu. Dvojica su krivi za nanošenje smrtne ozljede. 

Petar Glebov/Pixsell Suzana Ritz, majka Luke Ritza

Scena u kojoj njegova mama sjedi pored prozora, u stanu u neboderu, i priča kako je uvijek taj zvuk autobusa u tom trenutku dana podsjeti na njegov dolazak iz škole, sigurna sam, isto snažna kao i svakoj mami koja to gleda. Nedostatak empatije. Koliko god se činio kao 'i bogati plaču' problem, on je glavni sastojak svih loših sranja koja nam se dešavaju. Od poslovnog do privatnog života. A u moru sranja s kojima se nose Hrvati, teško je razmišljati o osjećajima na racionalan način. A još k tome kako se ponašati i što učiti vlastitu djecu...Ide kako ide, već će naučiti kroz život. Kao roditelju, mučim se svakodnevno sa činjenicom kako odgajam vlastito dijete i u kakav ga to svijet guramo načinom razmišljanja da uvijek misli na tuđe osjećaje. Nešto potpuno ispravno postalo je stigmatizirano. A opet, s druge strane, pustiti djecu da ih ulica i mediji uče o ponašanju u svijetu… bojati se slučajeva poput samo ova dva gore navedena bit će nam svakodnevnica. 

Kompliciran je proces liječenja ovakvih društvenih rak-rana, a u zemljama poput naše gdje je pravosuđe zakržljalo na svim nivoima, u kojem se začarani krug općeg nezadovoljstva manifestira svakodnevno kroz različite obiteljske situacije, u kojoj u konačnici, odrastaju ljudi bez empatije. 
Nemoj okretati glavu od ovakvih situacija, nemoj okretati glavu od maltretiranja djece od strane druge djece. Ako ništa drugo, pozovi policiju. I ako ništa drugo, taj jedan put će se balavurdija razbježati i taj jedan put neće biti potencijalnih groznih scenarija. Nemoj okretati glavu od zlostavljanja bilo kakve vrste. Okretanje glave nas je i dovelo do ovakvih situacija, kada je 'ne miješati se' i 'nije moja stvar' poželjna društvena disciplina.