Stars 66956 prikaza 12. lipnja 2018.

Druga strana medalje: teške sudbine slavnih nogometaša

INstagram.

Kad se govori o životima nogometaša, a ovih dana uoči Svjetskog prvenstva se o njima puno priča, razgovor se često svodi na lijepe žene i debele bankovne račune. No, iza sjajnih golova i lista najpoželjnijih neženja svijeta znaju se kriti priče s više boli i manje sjaja

O nogometnim postigućnima Lionela Messija još uvijek priča cijeli svijet. Na njegovoj polici nanizale su se brojne nagrade za najboljeg igrača i najboljeg strijelca te nekoliko Zlatnih lopti. Puno je manje poznato to da mu je u devetoj godini dijagnosticiran deficit hormona rasta. Naime, tada je endokrinolog Diego Schwarztein, savjetnik liječničkog tima u kojem je tada Messi igrao priimjetio da cijela juniorska momčad raste dok Messi ostaje na istoj visini. Tijekom četiri naredne godine, Messi je prolazio kroz tretmane hormonom rasta u obliku injekcija i nosio se s vršnjačkim nasiljem. Djeca su ga zadirkivala, a članovi kluba strahovali su za razvoj njegove karijere. Ipak, zahvaljući terapijama, narastao je 19 cm te je njegova današnja visina 169 cm.  Bez njih bi, prema riječima stručnjaka, zasigurno ostao ispod 160 cm. Cijena njegovih terapija prelazila je 150 tisuća američkih dolara godišnje. Osiguravajuća kuća odustala je od plaćanja, a obitelj mu je upala u ozbiljnu ekonomsku krizu. Barcelona je, po Messijevu dolasku, preuzela na sebe odgovornost plaćanja terapije.  Ljepši dio Messijeve priče je obećanje njegova endokrinologa u kojem mu je rekao da ne zna hoće li biti bolji igrač od Maradone (165 cm), ali da će zasigurno biti viši od njega. 

 

A post shared by Leo Messi (@leomessi) on

Mario Balotelli, SuperMario talijanskog nogometa, u rodnoj Italiji ne uživa baš status zvijezde. Rođen je u Parmi, sin izbjeglica iz Gane, pravim imenom Mario Barwuah. Kao trogodišnjaka posvojili su ga Silvia i Francesco Balotelli, dobrostojeća talijanska obitelj. Sreća je tada bila na njegovoj strani i otac, dobro upućen u svijet nogometa, omogućio mu je ravan put do zvijezda. Međutim, ni brojni uspjesi nisu mu pomogli da pridobije konzervativne navijače. Oni ga, naime, omalovažaju zbog boje njegove kože, a gotovo svaki njegov nastup obilježen je rasističkim ispadima s tribina. Neugodne situacije kulminirale su u bacanju banana na Balotellija, kako bi ga poistovjetilo s majmunom. Sam nogometaš izjavio je kako još uvijek nije posve nadišao rasističke ispade koji mu se neprestano događaju. Prije samo nekoliko dana, početkom lipnja, povodom novog incidenta na tribinama, rekao je da više nije siguran je li u pitanju rasizam ili ljubomora, ali istaknuo je da ga još uvijek jednako boli

Još je jedan Talijan na našoj listi. Riječ je o Francescu Acerbiju, braniču talijanske nogometne reprezentacije. Njegovoj uspješnoj nogometnoj karijeri na put je stao tumor testisa kojeg je otkrio tijekom rutinskog pregleda nogometaša na ljeto 2013. godine. U dobi od samo 24 godine bio je prisiljen ostaviti karijeru po strani i krenuti na operacije i kemoterapije. Za jedan talijanski časopis otkrio je kako mu je prva misao kad je čuo dijagnozu bila da otvori bocu vina, a potom nazove bivšu djevojku. Vlastitoj majci, koja se tek oporavljala od smrti oca, za bolest je rekao tek nakon operacije. Pola godine kasnije, u prosincu 2013. godine, tumor se vratio, a igrač je bio podvrgnut novom ciklusu kemoterapija. Srećom, uspješno. Danas, gotovo pet godina poslije, u medijima često promovira važnost prevencije, samopregleda i redovitih posjeta specijalistu. Nakon pobjede zloćudne bolesti za sebe voli reći da je branič u nogometu, a napadač u životu. 

Ponedbljem i pričom vjerojatno nam je bliži Edin Džeko, nogometaš kojeg u rodnom Sarajevu nazivaju 'Bosanskim dijamantom'. Rođen 1988. godine, djetinjstvo mu je sasvim obilježio rat. Njegova obitelj izgubila je brojne članove i imovinu. U medijima je više puta prepričao kako mu je majka jednom zabranila da se igra na livadi. On je morao ostati doma, a njegovi prijatelji su se igrali. U jednom trenutku na tu livadu pala je granata, a brojni prijatelji su mu poginuli. U rodnom Sarajevu koristi prilike da potakne i inspirira mlade dječake da slijede svoje snove, čak i kada se čine posve daleki i nedostižni. Svoje ratno iskustvo najbolje je sažeo sam na svom Facebook profilu 2015. godine: Rat je djeci ukrao djetinjstvo. To je bio najgori period mog života, nas 15 je živjelo u prostoru od 37 kvadrata. Bilo je dana kad nismo imali što jesti. Moj otac je išao na ratište svaki dan, a kada bi se začule sirene, plašio sam se da ću umrijeti. Kada bismo otišli u podrume, nikad nismo znali koliko ćemo u njima ostati. Neka iskustva vas nauče da cijenite život više. Kada se bojite za život i svoju porodicu, problemi u nogometu su ništa. Ne dajem golove? U redu, pogodit ću na sljedećoj utakmici. Druge stvari su važnije.

 

A post shared by Edin Dzeko (@ed_dzeko) on

Nije lako bilo ni Liamu Davisu, britanskom nogometašu, kada je 2014. godine u lokalnim novinama objavljena vijest da je on homoseksualac. Britanski mediji za njega pišu da je jedini njihov nogometaš koji je otvoreno gay, implicirajući tako da u svijetu nogometa postoji strah od ''izlaska iz ormara''. Prije nego što je slučaj Liama Davisa odjeknuo u medijima, istinu o njegovoj seksualnoj orjentaciji znali su suigrači i menadžeri kluba. Istaknuo je kako je uživa njihovu podršku. Često prepričava kako je samo jednom doživio ružan komentar od igrača suprotne momčadi koji mu se naknadno ispričao. Kad su ga novinari pitali kakva je situacija u njegovoj svlačionici, istaknuo je da nema neugodnih situacija i da ga suigrači prihvaćaju zbog onog što on jest. I oni su to potvrdili, sretni jer je Davisu pao ogroman teret s leđa. Reakcije obožavatelja podijeljene su, ali nogometaš ističe kako pozitivna strana uvijek pobjeđuje.

 

A post shared by GAY TIMES (@gaytimesmag) on

Komentari 0