Stars 02. svibnja 2020.

Dora Perši: "Nakon godina spašavanja pasa, ljudska izopačenost me još uvijek iznenađuje"

Pixsell/Davor Puklavec.
Powered by:
  • 20 BY MISS7: Predstavljamo 20 najinspirativnijih žena u Hrvatskoj čija djela mogu biti uzor, a njihova životna priča vodilja i motivacija. Odabrali smo ih jer su svojim utjecajem već promijenile društvo. Dora Perši jedna je od njih... 
  • Jedna od osnivača Udruge Indigo i zaštitnica pasa već niz godina iza sebe ima 2000 udomljenja, mnogo sati rada s problematičnim psima za koje smatra da zaslužuju drugu šansu, a ne eutanaziju te educiranja ljudi o psima
  • Što nam sve psi govore ako ih znamo slušati, što sve naučiti i kako su, napokon, i od nje napravili mnogo bolju osobu ispričala je za miss7

Izgubljene, ranjene, ostavljene životinje sakupljala je još kao djevojčica. Kasnije, kad je imala svoj novac, počela je donirati za životinje, a sve to vodilo je Doru Perši prema putu na kojem je danas – velike zaštitnice životinja, odnosno pasa. Osnivačica i ujedno volonterka Udruge Indigo iza sebe ima otprilike 2000 sretno udomljenih pasa, ali i rada sa psima koje su drugi osudili na eutanaziju (te tako i njihova spašavanja), educiranja ljudi o psima, njihovim potrebama i tome kako se prema njima ponašati. Malo, pomalo Dora uspijeva u društvo unijeti pozitivne promjene, a psima, našim doista najbližim i najodanijim partnerima u cijelom životinjskom svijetu omogućiti sretniji život. Kao što oni usrećuju „svoje“ ljude.

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Udrugu Indigo osnovala je s još troje istomišljenika 2013., nakon velikog vala trovanja pasa u Zagrebu jer, kaže, morala je napraviti nešto konkretno.

Ljubav je osnova, ali ljubav nije dovoljna

„Ovo je poziv. I kad jednom uđeš u to, više nema van, ne mogu zamisliti da to ne radim do kraja života. Nije posao, ali je u mojoj glavi veće od mog stalnog posla. Na poslu se bavim sa stvarima, a ovo su živa bića, a rad sa živim bićima, i djecom, ljudima, ne samo psima treba počivati na ljubavi. To je temelj ovoga što radim i ono što čini ogromnu razliku. S druge strane, teške situacije te pritom pogađaju. Ljubav nije dovoljna. Moraš sam biti psihički jak, sam sa sobom dobro da bi mogao pomoći drugima.“

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Udruge poput ove, za razliku od skloništa za životinje nisu financirane od gradova ili županija pa tako i Indigo postoji i živi zahvaljujući donacijama građana i sponzorstvima poput onog Purine koja osigurava hranu za sve pse koje imaju na skrbi, a daje i „start paket“ hrane udomiteljima. „Da su nam još dva, tri takva sponzorska ugovora bili bismo na konju“ priča Dora.

Nikad ne bih išla na eutanaziju, sa svakim se psom može raditi

„Ljudi su shvatili koji trud ulažemo. Sponzore nećete dobiti na jadikovanje i plakanje, žele vidjeti da radite. Kad imate dobar projekt, naći ćete novac. Svake godine kolegica i ja idemo na svjetsku konferenciju za spašavanje životinja i uvijek ponavljaju pokažite da se brinete ne samo o životinjama već i o zajednici, ljudima, volonterima i da to što radite ima dugoročni rezultat i dobit ćete novac. To je istina i vani su ovakve udruge već počele funkcionirat kao firme. Što mi se ne sviđa iz drugih razloga. Na primjer, puno lakše eutanaziraju životinje, praktički kroz matematičku formulu odlučuju o tome. A to su živa bića, ne kockice koje slažeš. Ako je pas, na primjer, ugrizao treba se pitati je li to bilo iz straha, iz igre… a ne riješiti ga se jer će ti biti teret. Mi i takve pse imamo na skrbi. Nikad ne bih išla na eutanaziju već s takvim psom treba raditi.“

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Tako je Indigo došao na glas i kao udruga koja radi i s takozvanim opasnim psima, ili „specijalcima“, kao ih oni odmilja zovu. Za takav rad se ne možete zapravo nigdje školovati, ni iskusni treneri pasa niti veterinari ne znaju uvijek što s takvim psima. Ipak, Dorina su iskustva da se skoro svakog psa može „okrenuti“ i pretvoriti u dobrog kandidata za udomljavanje.

Za 99 posto problema sa psima su krivi ljudi

„Tvrdim da smo za 99 posto problema koje psi imaju krivi mi ljudi i zato smatram da u 99 posto slučajeva ti psi trebaju od ljudi dobiti šansu. Jednog od prvih pasa koji je došao kod nas, tek smo osnovali Udrugu, nismo mogli izvaditi iz auta, toliko se kesio na nas. I to se nije mijenjalo ni nakon nekoliko mjeseci. Svi su savjetovali da ga eutanaziramo dok konačno jedan od 20 trenera nije pristao s njim raditi. Kolegicu i mene je to zanimalo, znale smo da će biti još takvih pasa, počele smo ići na seminare, slušati iskustva drugih ljudi, ali zapravo su nas psi naučili. Moraš u kanal po psa, a on te želi izgristi… reagiraš instinktivno i to je najbolje. Mi ljudi previše razmišljamo. Psi žive u trenutku sami ti daju ideju, otvore ti vrata. Najviše sam naučila o životu, o sebi, o ljudima radeći s takvim problematičnim psima.“

 | Autor: Pixsell/Davor Puklavec Pixsell/Davor Puklavec

Iza Udruge Indigo je otprilike 2000 sretnih udomljenja, no njihova jedina zadaća nije „riješiti“ psa, naći mu dom, već spojiti pravog psa s pravim čovjekom. Potencijalne udomitelje često zato i odbijaju jer odnos psa i vlasnika mora funkcionirati na obostranu sreću. I stoga je najbolje kad pas sam može izabrati vlasnika s kojim želi otići.

Naš je posao spojiti psa s pravim čovjekom

„Ljudi mahom biraju psa prema izgledu, pa žele malog ili čupavog ili s flekicom… ali naša je zadaća spojiti karakter psa s karakterom čovjeka. Kad biraš curu ili dečka, izgled je važan samo prvi čas, nakon pola godine vidiš možeš li živjeti s tim karakterom. Tako je i sa psima, pas odraste, nije više samo sladak, a moraš se nositi s njegovim karakterom. Ni jedan vlasnik ne razmišlja kako mu pas izgleda, već kakav osjećaj imaš, je li pas dobar, živahan, radi li gluposti. Najbolje je kad ljudi kažu kakav stil života imaju. Ako ne žive aktivno i za psa imaju dnevno pola sata, onda za njih nije belgijanac kojem treba tri sata istrčavanja i treninga svaki dan. Pa kroz razgovor dođemo da to ipak nije pas za njih. Želimo izbjeći, mada se taj prizor često može vidjeti, da ljudi šeću psa, a muka im je od toga jer pas ne sluša, vuče, naganja mačke, tuče se… Nije ponata ići u šetnju s grčem u želucu. Ponata je obostrana sreća.“

Najbolje je kad pas sam može izabrati vlasnika

„Zapravo je najbolje kad psi sami izaberu udomitelja, a to se lako vidi kad ljudi dođu kod nas na teren. Imali smo jednog psa, valjda ga je 15 ljudi htjelo uzeti, no on bi se ukopao i ni koraka. Pogled u nas i ni makac. Dok jednog dana nije došao dečko od 20-ak godina, stavio ga na lajnicu i pas je s njim otišao u šetnju, nije ni trepnuo. U takvom slučaju više nemam što reći, to je to. Prepusti to psu. Ako mi pak osjećaj govori „ne“, neću dati psa čak i kad nemam objektivan razlog. Uvijek kad sam imala loš feeling pas je na kraju opet završio kod nas.“

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

No, isto tako ljudi često udome psa iz plemenite pobude ili zbog neke idealizirane slike o životu sa psom. A zapravo sa psom ne znaju, pa se razočaraju, najradije bi ga se riješili. Jedan od mitova na koji nasjednu je i kako su udomljeni psi do groba zahvalni svojim udomiteljima…

Ni jedan pas neće "iz zahvalnosti" biti dobar

„Problem je što ljudi očekuju da će pas biti zahvalan i da ne moraju ništa s njim raditi, da će sam od sebe sve znati. Tu „zahvalnost“ će pokazati jedan od njih 150; da ona doista postoji ne bi me pola tih pasa koje spasim htjelo ćapiti ili me ne sluša. Psi žive samo u sadašnjem trenutku, ne u prošlosti i u taj odnos moramo ulagati. Koliko u toj prvoj godinu uložiš, toliko će kasnije biti bolje. Ako napraviš temelje kako spada, ako se pas osjeća sigurno, ima u nas povjerenja i njegove su potrebe zadovoljene, neće imati potrebe raditi probleme. Odnos čovjek-pas je partnerski, oboje strane rade kompromise. Ja ću se zbog tebe dići sat vremena ranije, da te dobro prošećem, ali onda ti zbog mene nemoj pojesti stol dok sam na poslu. Problem je kad želimo psa previše prilagoditi sebi, a mi ne želimo odstupiti od sebe ni na trenutak.“

Na vlasnicima je da sa psom ne zlostavljamo druge ljude

Drugi trend koji ide uz to da danas više ljudi nego ikad ima psa jest tzv. humanizacija pasa. Dobar dio vlasnika pse tretira kao kraljeve, dajući im ljudska prava i katkad veću slobodu nego drugim ljudima. Psi sjede na stolcima u kafiću, skaču po ljudima, ruše malu djecu u parku, love trkače, jedu iz tanjura, kakaju po šoping centru… Što naravno sve oko njih (osim vlasnika) jako nervira. Dora Perši komentira…

„Mi kao vlasnici pasa moramo poštovati ljude koji nemaju psa, moramo poštovati druge vlasnike pasa, ljude koji se boje. Na nama je da sa svojim psom ne zlostavljamo druge. I meni su moji psi moja obitelj, ali ne zlostavljam njima druge ljude. Imam kuju koja jako voli lajati, ali ne smije jer u susjednoj kući je malo dijete koje možda spava. I prva ću skočiti kad netko ne pokupi za svojim psom. Nečije dijete će se tu igrati. Uostalom, zašto bih i ja stala u to? Idu mi na živce ljudi koji puste psa i onda ni ne gledaju što radi. Da nije korone, naša kampanja „Ne vole svi mog Flokija" bi već bila vani.“

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Psu ne treba skupa ogrlica, to nije ljubav

„Da, psima je potrebna ljubav, ali ljubav nije ogrlica s dijamantima ni krevet za 1000 kuna, niti da u restoranu sjedi na stolu. Ljudi misle da su tako psu dali sve, a dali su mu sve krivo, sve što mu ne treba. To je biće druge vrste i nema iste potrebe kao mi. Svejedno mu je spava li na staroj deki i vodiš li ga na špagi ili si potrošio brdo novca na to. Ali daj mu da cijeli dan trči po šumi i zablati se i nema sretnijeg psa. Ljubav je za psa kretanje, aktivnost, igra. Najtočnije je reći: ja živim prema tvojim potrebama, a ti prema mojim pravilima.“

U ovih sedam godina koliko se Dora kroz Indigo bavi psima, nešto se, nadamo se u Hrvatskoj pomaknulo u odnosu prema životinjama iako i danas psi žive na lancima, održavaju se ilegalne borbe pasa, lažni uzgajivači pare i drže pse u nemogućim uvjetima, psi su potrošna roba koju kad nam više ne treba izbacimo na ulicu.

Gdje ljudi loše žive, tamo su psi zadnje rupe na svirali

„Promjene su male, u promilima, ali idemo u plus. Ipak su to promjene nabolje mada ima stvari koje me i danas, nakon tolikih godina, mogu šokirati. Ljudska vrsta može i dalje iznenaditi s izopačenostima. Nama je glavni cilj spasiti i udomiti psa, ali veliki dio angažmana odlazi i na edukaciju javnost. Želimo promijeniti svijest ljudi, jer samo spašavanje psa je Sizifov posao. Jednog udomiš, a dođe ti drugi.“

„Prije 10 godina nismo imali Internet, sad je sve više javno, više je ljudi uključeno u borbu za prava životinja i promjena ima. I rekla bih, što je neka sredina na višem nivou, što su ljudi obrazovaniji, financijski bolje stoje, viša je i ta svijest i životinjama je tamo bolje. Iskaču Rijeka i okolica, to kao da je drugi svijet. Tamo sa psom mogu i u kafić, i u restoran, i u hotel. Zagreb je OK, ali odvezite se 10 minuta izvan grada i slika je sasvim drukčija. Najviše pasa povlačimo iz okolice Knina, Dalmatinske Zagore, okolice Slavonskog Broda, pa niže prema Bosni… Tamo gdje nema posla, škola, ljudi loše žive, tamo su i psi zadnja rupa na svirali.“

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Teško je i zamisliti sve tužne priče koje ljudi koji se bave zaštitom životinja vide, koliko životinja kojima ne mogu pomoći sretnu. Kako to preboljeti, zaboraviti, ne osvrtati se?

Isprva sam svaki dan plakala

„Dobro uvijek nadvlada loše. Da se fokusiram na loše stvari, mogla bih doma sjediti i plakati, ali tako ne pomažem psima. Naravno da se sve to emotivno proživljava, na početku nije bilo dana da nisam plakala, ali morala sam se u jednom trenu staviti iznad toga, dovesti se u red i raditi ono što mogu. U udruzi smo svjesne da ne možemo pomoći svima, ali najteže je odlučiti gdje je ta granica? Na kojem psu treba reći stop? Sutra bih mogla uzeti još 50 novih pasa, ali što sam s tim napravila? Nemam ljudi koji mogu zadovoljiti njihove potrebe, mogu ih zatvoriti u boksove gdje će puknuti, otići u minus i kako ću ih onda udomiti?

Za kraj, pitamo Doru koliko nas rad sa životinjama, u ovom slučaju specifično sa psima, može oplemeniti, učiniti boljim ljudima. Odgovor smo znali već unaprijed, ali ipak…

Psi pričaju, ali samo onima koji žele čuti

„Koliko im dozvolimo. Pamtim rečenicu Orhana Pamuka „Psi pričaju, ali samo onima koji ih žele slušati“. Kad dozvoliš da ti pokažu i poslušaš što ti govore, strašno puno možeš naučiti, promijeniti se. Ja sam prije pasa, Indiga bila potpuno druga osoba. Vrijednosti su ostale iste, ali mislim da sam uz njih postala puno, puno bolja osoba. Iznenadili biste se koliko se ljudi nakon naših školica rasplače jer radeći sa psima otkriju sebe.“

„Znala sam se pitati zašto od svih životinjskih vrsta baš psi? Ni s jednom vrstom nije stvoren takav odnos. Tako prilagodljivi i tako lako prihvaćaju naš način života. Kod njih nema laži, nema muljanja, kao ni kod male djece, zato nema ljepšeg nego gledati kako djeca rade sa psima i kako ih psi slušaju. Samo je pitanje naše otvorenosti koliko ćemo znati iščitati što nam govore. Mogu kao primjer navesti moju kujicu koju sam pokupila s ceste. Otpočetka je luda i ja sam je takvu prihvatila, no nakon dosta vremena sam joj odlučila izvaditi hormone i pokazalo se da su joj sniženi i da zato ima „propucavanja“. Sad i ja, zbog nje, idem vaditi hormone. Znam negdje u podsvijesti da ni moja štitnjača nije u redu. I mogu se kladiti da su i meni hormoni sniženi i da je ona pokupila moju energiju. Do te nam mjere psi govore.“

Komentari 0