Naši arhitekti pobunili su se zbog katastrofalnog tlocrta iz udžbenika za tehničku kulturu za 6. osnovne - samo još jedan dokaz da naša djeca uče sasvim, sasvim pogrešne stvari. Pitanje je - dokad više?
Pobuna arhitekata koji su pogledali u crteže udžbenika za tehničku kulturu rezultirala su, zasad, usmenim plodom. Uzet će u obzir, kažu izdavači, primjedbe i zamijeniti crteže. Laičko pitanje: mogu li oni koji će zamijeniti crteže zamijeniti i ostatak informacija koje klinci uče u školama? Samo pitam. Jer dizanje obrva, uz sve ostalo, ali pogotovo na ono što klinci uče, mi uzrokuje duboke bore na čelu. Rekla mi je kozmetičarka da se ne mrštim toliko, ja sam joj odgovorila da se ne mrštim – nego se stalno čudim budalama.
Na ovom tlocrtu iz udžbenika, kaže struka, malo toga je logično
Zjenica oka moga pohađa šesti razred osnovne škole. Mi smo vam jedni od onih, što ih svi stariji učitelji znaju – i sestra, i mama, i teta su išle u tu školu. Emotivna komponenta stoji uspravno i visoko. Odanost, patriotizam i dobrobit zajednice sve u jednom. Kad vidimo 'Žuškinku', učiteljicu likovnog, damu starog kova, svi kolektivno padnemo u nesvijest od dragosti. Moj maleni tambura po školi baš kao i krvni mu prethodnici, aktivno i zapamtljivo.
Do petog razreda, gradivo je uglavnom lako za djecu koja malo prate i rade na njemu. Mogu biti i ne moraju biti skroz koncentrirani da bi ga savladali. Maleni je prošao 5,0. (Pažnja mu je kao u štenca tri mjeseca starog.)
Dolaskom u peti razred, igra se mijenja drastično, i sada su jedino prirodni maleni genijalci u situaciji da na isti način završe s 5,0. Ili ovi koji su od prvog razreda učili biti jako samostalni. Ovi ostali, padnu s pijedestala u prosječnost. Gradivo postaje kompleksnije i masivnije, knjige još teže, a nastavnici novi. Svak' se brine za sebe, i nema druge.
Do ove godine smo još krpali, mi svi, mama, tata, baka 1 i baka 2, pa ovdje, pa ondje, pa hokej, pa sve. Od ove godine, toga više nema. Moj status se promijenio iz uredskog i tuđeg, u kućni i moj. Maleni je pod mojom palicom, i samostalnost u učenju je nešto na čemu se mora jako raditi. Dakle, umrijeti od pokušaja da riješi zadatak, a onda doći i reći – ja sam stvarno sve probao. Istraživati gdje hoće i treba. Ali sam raditi da nauči sve u procesu. Sve to je, jasno, sletjelo na plodno tlo kod mojih roditelja. Koji su u svjetonazorima isti kao i ja uglavnom; vjerujemo u iste stvari, pljujemo iste političare, volimo život na isti način. Ali kada je škola u pitanju, smo uglavnom u prisilnom statusu quo. Kad mama počne, ja moram naprasito prekinuti razgovor jer takva razlika u glavi, rezultira ratom. S druge strane, ja, ako sam raspoložena za inovativne razgovore o budućnosti, samu sebe tučem po glavi za 5 minuta.
- Kako će, ako ne svaki dan štrebati 2 sata minimalno. Što piše u knjizi, mora se naučiti od A do Ž.
A da li djeca razumiju riječi iz knjige, o tome drugi put. Bitno je naučiti! (napamet?) Predmeti poput likovnog i jezika su uvijek u drugom planu bitnosti, a o informatici da ni ne počinjem. Ide problem dalje.
- Dijete, nadam se, neće ići u gimnaziju. Kažem ja jednog sunčanog, nedjeljnog poslijepodneva. Izdaja. Toliku opširnost, u takvim uvjetima, s toliko tema… pa dobro… zašto? Bez emotivne komponente, molim.
Kad sam rekla mami nakon prvog polugodišta svog prvog razreda u gimnaziji, sa 7 otvorenih jedinica, da želim ići u frizersku… ona me pogledala kao da sam ubila mlađu sestru. To je završilo sve rasprave. O svom iskustvu na Kineziološkom ili Ekonomiji, neću ni početi... Takva opširnost je potpuno nesuvisla. Jedino što možeš je ustvari štrebati, navlačiti prolazne ocjene i izaći s fakulteta bez jedne sekunde praktičnog znanja.
Ako pogledate oglase za posao, ako pogledate neki članak na internetu, vi, roditelji roditelja na primjer, priznajte, koliko ih razumijete o čemu se radi?
Moje dijete je iz izbornog predmeta informatike dobilo 4. Doma se služi kodovima, a tamo iz pismenog ispita 'štojedisketa' dobio 2. Sad upisujemo neki tečaj programiranja igrica, privatno, jasno. Jer, što, to će naučiti u školi?
Skandinavci poizbacivali sve što je bilo uzaludno van iz škola. Mali Japanci čiste za sobom, i sade biljke.
Nekad su škole imale različite radionice i grupe; foto-amateri; botaničari… danas toga nema. Djeca u školi uče o medijima da postoje mediji i da su to tv, print, radio, Internet. Mediji koji danas imaju sasvim nova značenja nego što je bilo prije 5 godina, utjecaj kakav nitko nikada nije imao, svaki dan vrišti iz ruku naše dječice dok se igraju na smartphoneima, a oni uče da postoje 4 medija, plus kazalište, plus kino. I to je to.
Metafora s disketom je savršena za ono što klinci uče – u današnje vrijeme – umjetne inteligencije ('I, Robot' people!), mi djecu pripremamo da dobro barataju disketama.
Jasno da se za sve to netko mora potruditi. Eh, nije to trenutak za omiljenu poštapalicu svih Hrvata – Nije to moj posao. Da smo u Švicarskoj, ajde, ali ova zemlja si ne može dopustiti takvu pasivnost. Ne, ako ne želimo gledati našu dječicu za 7 godina kako napuštaju gnijezdo u potrazi za višim, i većim, i boljim - kada je u pitanju njihovo znanje. Znam da je kod nas jedna 'Mama NLP' održavala radionice za klince da bolje uče - kad je dobila zeleno svjetlo od ravnatelja, druga mama pokreće školske novine, a treća želi napraviti nekakve bio radionice. Netko mora nešto ponuditi da bi se nešto moglo prihvatiti i realizirati. Tko za to ima vremena? Pa nitko evo, nitko nema vremena, i svi bi radije ležali na trosjedima pred telkom ili pili gin-tonic s curama. Ali, jebi*a, netko mora nešto pogurnuti. Tko će? Pajaci s vrha?
Dok službena reforma, u kojoj će sjediti stručnjaci, a ne političari, ne krene, mislim da nas čeka još jedan dugačak komad vremena, a cmakanjem i okretanjem očiju na njihova prepucavanja, ništa se neće postići. Nedavno je gospodin Boris Jokić izjavio na televiziji nešto što me uzdrmalo, o čemu nisam prije razmišljala. Prosječni odrasli čovjek baš i ne sjedi na svojoj radnoj stolici, skoncentriran do daske na ono što radi, 6,7,8 sati koliko se to traži upravo od djece. Ne samo da se traži, nego zamislite još, da u svim navedenim uvjetima, u prostoriji još stoji i vaš šef, diše vam za vratom i ne da vam doslovce pogledati u drugom smjeru nego u njega, ili u papir ispred sebe. Pa kako onda očekujemo od malih, većih i najvećih klinaca da rade u takvim uvjetima?
Naša dječica, ukoliko sami nemaju proaktivnost i dječju znatiželju kada su u pitanju njihove strasti, i kako saznati nešto o tome, su osuđena na ono što dobiju od starijih koji se moraju brinuti o njima. Ti stariji smo mi, roditelji i onaj treći stup u našoj zajednici, učitelji i nastavnici. A da bi nešto pokušali mijenjati, zajedno moramo pokrenuti stvari s mrtve točke. Nas troje. Čekati da se poskidaju sve ploče u ovoj zemlji, pa opet prikucaju na drugo mjesto, čekati da se svi dogovore kako su točno Hrvati preživjeli od rata do rata i kako su se pozdravljali pritom, dok gledamo i slušamo priče o onima koji su svoju djecu već poslali na školovanje i život van ovih granica… uzaludan je posao, stoga, počnimo štedjeti za avionske karte. Ili popričajmo s razrednikom kako se može nešto poboljšati.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.