Ako niste znali tko je Dado Ćosić, nakon uloge u Matanićevom „Zvizdanu“ to vam je sigurno postalo jasno. Činjenica da je film otišao na Cannes, dodatno je utjecala na njegovu popularnost, no slava nije udarila u glavu ovom mladiću, koji je prije svega posložen mladi čovjek, a onda i vrhunski talent.
S Dadom smo popričali na temu Cannesa, razlike između filma i kazališta i „Šaka“ koji je svojedobno bio prozvan prvim hrvatskim gay filmom te otkrili mnoge zanimljive životne detalje ovog karizmatičnog glumca.
Kako bi opisao iskustvo bivanja na Cannes Film Festivalu?
Da ovaj medij ima tu mogućnost, ja bi se kao odgovor na ovo pitanje samo dugo smijao. Cannes je... ne postoji ništa slično tome, barem ništa slično tome je nisam doživio. Pokušat ću banalizirati - to je kao da si pojeo kilu šećerne vune pa ušao u najveći i najljepši luna park na svijetu. Pa ne znaš od kud bi počeo. Tako se nekako osjećaš kada tek dođeš tamo. Izgubljeno, sretno i ponosno. Par dana nakon toga, „Zvizdan“ je dobio i nagradu žirija u Un certain regard programu. To je najvažnija stvar koja se dogodila hrvatskom filmu unazad 30-ak godina. I koja će ne samo "Zvizdan", već hrvatsku kinematografiju učiniti vidljivijom i prisutnijom na europskoj filmskoj sceni.
Kako si doživio sudjelovanje u filmu „Zvizdan“?
Beskrajno sam sretan i ponosan, a najviše od svega zahvalan Mataniću i Ankici Jurić Tilić što su me uzeli u cast. To je do sada moj najzreliji rad. I ta činjenica da sam i ja na ovaj ili onaj način doprinio tom filmu me vraća u onaj lunapark koji sam malo prije spomenuo. Na najluđu vožnju koju možeš zamisliti.
Kakav je osjećaj glumiti filmu, a kakav u kazalištu?
Misliš koja je razlika? Nisam siguran da znam odgovor na to pitanje. Nema neke velike razlike, osim onih koje su tehnološki uzrokovane. Prije sam vjerovao da je gluma na filmu različita od one u kazalištu, sada više nisam toliko siguran u to. Ali zadržavam mogućnost da s vremenom promijenim mišljenje. Za mene su to trenutno samo dvije različite koncentracije. Film je skup, film košta i kada radiš na filmu nema prostora niti novaca za gubljenje vremena, za puš pauze, za privatne drame. 12 sati si u pogonu i 12 sati proizvodiš. Ili čekaš. Pa sa vremenom naučiš kako ekonomizirati energiju i kako biti spreman na kadar i nakon pet sati čekanja. Biti spreman i koncentriran 12 sati. U kazalištu smo nešto razmaženiji. Hladni pogon je tu, vremena uglavnom ima na pretek, dok ne shvatimo da ga nema. Sad će ispasti da u kazalištu samo gubimo vrijeme. Nije to istina, samo navodim neki mogući scenarij. Ono što film nema, a kazalište ima u trenutku stvaranja je - publika. I to ga čini čarobnim. I naravno činjenica da sa premijerom posao nije završen već da imaš svaku izvedbu da nešto propituješ i nečim drugim se baviš, ovisno koliko ti dopušta predstava koju igraš i partneri s kojim igraš. Ono što film ima,a kazalište nema je besmrtnost. Predstava se kad tad ugasi pa ti ostaje sjećanje i iskustvo. I neka snimljena generalna proba koji uglavnom ne prikazuje vjerno što je ta predstava bila jer se ona sa vremenom razvila, dok je film trajni trag tog trenutka toga nekog dana na setu, koji je takav kakav je i nikada se neće promijeniti. Film je besmrtan.
Koje predstave na kojima si radio bi posebno izdvojio?
Mislim da bih morao nabrojati sve predstave koje sam radio. Svaka je donijela neko novo iskustvo, u svakoj sam nešto naučio, kroz svaku sam napredovao i svaka je utjecala na moj daljnji razvoj i otvorila neka pitanja ili dala neke odgovore. Možda bih mogao izdvojiti predstave "Glorija" i "Spremni" Saše Božića i "Tihi obrt" Bobe Jelčića. Obojica su mi predavali na Akademiji i obojica su mi kroz rad na predstavama otkrivali tijelo kao sredstvo izražaja. Sa Sašom sam u spomenutim predstavama dotaknuo neku vrstu fizičkog teatra u kojem sam se pronašao i koji bi i u budućnosti nastavio istraživati. Evo, sada moram još jednu, "Teškoće s izražavanjem" Edvina Liverića. Ali o njoj vam neću pričati, dođite pogledati u ITD.
S Jasnom Nanut radio si na filmu "Šake". Zbog gay problematike koja se obrađuje u filmu, taj film je nazvan kontroverznim i prvi hrvatskim gay filmom. Je li to zaista prvi hrvatski gay film, vidiš li ti što kontroverzno u tome i kako bi opisao rad na njemu?
Nit je to kontroverzan film, a bome nije ni prvi hrvatski gay film. Znam točno na koji članak misliš kada me to pitaš, nažalost moram razočarati - novinar je htio bombastičan naslov - koji, osim što je bombastičan -potpuno je netočan. Naime, davno je Matanić snimio „Fine mrtve djevojke“, taj film je prvi hrvatski gay film. Ne znam da li je prije toga bilo koketiranja s tom temom. Kontroverznost nije neka univerzalna konstanta već se kroz vrijeme mijenja, pod utjecajem medija, pojedinaca, pokreta, manjina i itd. Odnedavno homoseksualci mogu sklapati izvanbračne zajednice, prije 20 godina nije bilo ni naznake razgovora o toj temi. U katoličkoj konzervativnoj Irskoj su prava homoseksualaca nedavno potpuno izjednačena s pravima heteroseksualaca, a prije 20 godina u istoj državi homoseksualnost je bila kažnjiva zakonom. Hrvatska u tom pogledu nekako sazrijeva, stoga se i percepcija kontroverznog mijenja. Ono po čemu su "Šake" možda različite je to da se nismo bavili pozicijom homoseksualca u društvu koje to ne prihvaća, jer je to i meni i Jasni bilo nekako strano. Naše okruženje nije mrzilačko i naše okruženje ne problematizira homoseksualnost. Pod okruženje ne mislim na Hrvatsku, nego na široki krug ljudi među kojima se krećem. Pa tako i Mishel kojeg ja igram nema problem sa svojom seksualnošću, već sa slomljenim srcem. A slomljeno srce boli, bilo ono heteroseksualno ili homoseksualno, jednako boli. To je drugi film koji sam radio s Jasnom. Jasna je sjajna redateljica i veliko mi je zadovoljstvo raditi s njom. Na "Šakama" smo radili i zajedno na scenariju. Mislim da njeno vrijeme dolazi i da će raditi sjajne filmove.
Nakon premijere predstave „Mobitel“, dobili smo mogućnost da se s tobom vozimo u tramvaju. Što ti doživljavaš kada se ugledaš u tramvaju?
Uglavnom sam na biciklu. Rijetko se vozim tramvajem. Na tim plakatima redovito imam ili kukasti križ na čelu, debelo slovo U, hitlerske brčiće ili neki nacrtani falus kraj usana pa me ti susreti sa samim sobom jako zabavljaju.
Koje karakteristike su potrebne za dobrog glumca?
Puno rada i malo sreće. Možda da me to ponovno pitate za 30-ak godina.
Možeš li reći da živiš svoj san i isplati li se danas u Hrvatskoj živjeti svoj san?
Ja radim ono što volim, volim to što radim, živim od svog rada, moj posao me ispunjava i čini sretnim, prijatelja nemam puno, ali to malo što ih imam, dao bih i bubreg i srce za njih, a i oni za mene, srce je na mjestu i trenutno je jako veliko. Sapient sat.
Koliko ti je bitna moda?
Pa hajdemo reći ovako - otkrivam boje.
Budući planovi?
U devetom mjesecu je zagrebačka premijera predstave „ Drakula“ koju smo nedavno dovršili u SNG Maribor (slovenska premijera bila je 22. svibnja). To sigurno znam. U svojoj matičnoj kući, a to je odnedavno ZeKaeM, od 1.9. radim novu predstavu u režiji Igora Vuka Torbice koja bi trebala okupiti gotovo sve nas najmlađe koji smo ove godine ušli u ZKM. Tome procesu se jako radujem.
Više slika pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.