Ćiro Blažević: Najljepše je kad ti žena opali šamar

Tebali bi inspirati svakog redatelja da o njemu snimi film. Velikog se zalogaja umjesto redatelja uhvatio Tarik Filipović koji o treneru svih trenera sprema kazališnu predstavu jednostavna naziva - ”Ćiro”.

– Kad me zamolio da o meni napravi predstavu, nisam dvojio. Jedino se bojim da ne dosadim ljudima jer sam stalno negdje nazočan. Volim ljude i oni vole mene. Nadam se da ćemo ih nasmijavati jer najteže je to raditi – kaže Ćiro.

Omiljena glumca i voditelja poistovjećuje s Charliejem Chaplinom, koji mu je bio susjed dok je živio u Švicarskoj.

Danijel Berković/PIXSELL – Imao sam privilegij družiti se s njim. Nikad nije shvaćao zašto su ljudi ljubomorni, zašto mu toliko zavide na zarađenu novcu kad je radio najteži posao na svijetu – nasmijavao je ljude. E, pa i Tarik je naš Charlie Chaplin – hvali ga Blažević. Trener bi jako volio da predstava progovori i o odnosu sa Zdravkom Mamićem, za kojeg kaže da ga je učinio nesretnim starcem. Smislio je i jednu frazu za njega “ti želiš moj kraj jer ja znam tvoj početak”. Još nisu dogovorili hoće li u predstavi biti i detalja o Ćirinu druženju s Jacquesom Prévertom. Trener ne skriva da je pariškog pjesnika toliko obožavao da je kćeri Barbari dao ime po njegovoj pjesmi. Upoznali su se dok je Ćiro trenirao francuski Nantes.

– Gostovao sam u jednoj TV emisiji koju je Prévert gledao. Poslao je pismo u Nantes u kojemu je stajalo da želi sa mnom popiti kavu. Predsjednik kluba sve je dogovorio i našli smo se na Champs-Élyséesu. Pamtim ga kao kruta i nepristupačna čovjeka. Vuk samotnjak. Priznao sam mu da sam prema njegovoj Barbari dao ime svojoj kćeri, a on me htio provjeriti i tražio je da mu izrecitiram treću strofu. Ostao je fasciniran. I ja mu u jednom trenutku kažem: "Gospon Prévert, i vi i ja imamo iste sudbine. I vi ste nesretni u ljubavi i ja". On se iznenadi i pita me kako znam. "Po vašoj pjesmi Za tebe, ljubavi moja", rekao sam. Pjesnik Pariza podigao je obrvu i sumnjičavo upitao Ćiru da mu i nju izrecitira.

Danijel Berković/PIXSELL - I govorim Prévertu "Išao sam na trg ptica i kupio sam ptice, za tebe, ljubavi moja. Išao sam na trg cvijeća i kupio sam cvijeće, za tebe, ljubavi moja. Išao sam na trg željeza i kupio sam okove, teške okove, za tebe ljubavi moja. A zatim sam otišao na trg robova i tražio sam tebe, ali te nisam našao, ljubavi moja". U toj zadnjoj sam strofi shvatio da nije našao svoju ljubav. Iako joj je kupio i cvijeće i ptice i okove, nije je našao. Kad sam završio Prévert mi je rekao: "Vidi se da ste iz istog sela kao Andrić". Veliki Prévert zna za Ivu Andrića, moju je biografiju također pročitao i on zna za naš Dolac. Baš sam bio ponosan – prisjeća se Ćiro.

Ljubav prema poeziji, nježnosti i romantici usadila mu je još majka Katarina. Ćiro je i danas strastveni ljubitelj Brechta, Aznavoura, Préverta. Zna, kaže, sve njihove pjesme, ali ih nikad nikome nije izvodio. Pokušao je recitirati supruzi Zdenki s kojom je u braku više od 50 godina.

– Jako je načitana i čim krenem govoriti, ona kaže: "To nije tvoje". Poznajem mnogo pjesnika, njihove divne pjesme, ali čim krenem s prvom strofom Zdenka kaže tko je to napisao. Ona smatra da kradem tuđe stihove – kaže Ćiro.

Snažan dojam na njega su ostavila i dva filma; “Doktor Živago” i “Duga mračna noć”. Pokojnog Carla Pontija i Antuna Vrdoljaka smatra velikim producentima koji su vjerodostojno dočarali život u komunizmu.

– Pokazali su kako prijatelj brani prijatelja, ali i kako brat ubija brata. Kad mi netko govori o ratu, postanem revoltiran. Te najveće tragedije čovječanstva zakuhaju političari. Majka ostane bez sina, žena bez muža, bez oca, a sve zapravo bez razloga. U Švicarskoj sam gledao jednu reportažu, najtrofejniji njemački avijatičar razgovarao je s britanskim kolegom. Jedan govori koliko je oborio štuka, drugi mu odgovara, a ja se pitam čemu su ljudi ginuli? Ambicije osvajanja tuđih prostora nose najveće tragedije svijeta. Iza toga ostaju ucviljene majke, udovice. Drugi svjetski rat itekako mu se usjekao u sjećanje jer je u njemu izgubio dva brata. Majka si je uvijek zamišljala da će njezin Miroslav postati netko važan. Bila je jako religiozna i strašno protiv komunista. Sina Antu je 1942. sa 17 godina poslala u Crnu legiju da se bori protiv komunista. Rano je poginuo na Kupresu. Godine 1944. poslala je mlađeg, Joška. I on je poginuo.

Danijel Berković/PIXSELL – Svjedok sam najgoremu što može vidjeti dijete zaljubljeno u roditelja - kako majka umire od tuge za sinovima. Jako sam nesretan jer nije doživjela moj uspjeh. Vidjela je samo moju borbu za osnovnu egzistenciju – tužan je Ćiro.

Za razliku od mame, otac je bio svjestan zla ustaškog pokreta i u potkrovlju Hrvatskog doma, koji je vodio, skrivao je Židove i Srbe. Ćiro je bio mali i nosio im je hranu, a majka nije imala pojma o tome. Zbog dva pokojna sina ustaša, otac se povlačio po Bleiburgu, bio je alkoholičar, a naposljetku i umro od ciroze jetre. Često je bio i nasilan.

– Čekao sam da odrastem, budem jači od njega jer je svako malo radio cirkuse. Uhvatio sam ga jednom za ruke i rekao: "Tata, nećeš više maltretirati mamu, ne dopuštam". I držim ga, on se pokušava istrgnuti ali ne ide. Gleda me i kaže: "Vidi što je jak". I tada odjednom dobijem udarac u glavu drvom za ogrjev. Okrenem se, a mama kaže: "Sram te bilo, ti ćeš tatu dirati". To pamtim, bio sam sretan jer sam mislio da je mučenica uz njega a ona ga je i takvog jako voljela i poštovala – prisjeća se Ćiro.

Okrutno djetinjstvo i velika neimaština obilježili su ga za cijeli život. Kao najteži trenutak u životu izdvaja odlazak u Švicarsku. Njegova Barbara imala je samo dvije godine kad je obitelj krenula u emigraciju.

– Došli smo na granicu i čekamo hoće li nas primiti ili ne. Padao je snijeg, a ja s Barbarom od šest do osam u jutro gimnasticiram da se ne smrzne. Pustili su nas, ali se nakon nekog vremena pojavila neka kampanja protiv stranaca. Dobili smo dekret da se moramo vratiti. Jedan je funkcioner zvao u Bern, u policiju, i rekao da nas ne tjeraju. a ovaj drugi kaže da nas želi vidjeti. Dođemo, a on me gleda i ništa ne pita. Kaže samo: "Vi ćete ostati". Kad sam se proslavio, pitao sam ga što je tada vidio u meni. Odgovorio je da mene nije ni gledao nego Barbaru. Učinilo mu se da nećemo poremetiti njihove regule – kaže Ćiro.

Ističe da nikad ne bi bio to što je postao da nije bilo Švicarske. Tamo je naučio sve, među ostalim i da je laž osobina budala. Ne može mu se dogoditi da zakasni na sastanak ili ne ispuni obećanje.

– Za lažljivca kažemo da je foler, i to je jako blago. Švicarci kažu da je "manteur" i gotovo. Ako si nešto slagao ili nekog prevario, dobiješ etiketu s kojom tamo ne možeš egzistirati – prisjeća se. Nitko mu danas ne može reći “sjećaš se kad si...” Nikad nije namjestio utakmicu, prodao je, ukaljao ili povrijedio ono od čega je živio.

– Rijetki su ljudi kojima su roditelji za cijeli život stvorili ugodu, komfor. Ja sam među onima koji su imali više padova nego uspona. Posebno u ranoj mladosti. U Švicarskoj sam u početku radio najteže poslove. Imao sam 900 franaka plaću, a 500 sam davao za stan. Tako je bilo osam godina. Onda sam napravio trenersko čudo jer sam malu ekipu iz četvrte lige u četiri godine doveo u prvu ligu. Time sam svratio pozornost na sebe, otišao u Lausanneu i brzo nakon toga postao i švicarski izbornik. Tek tada se financijska situacija popravila – govori.

Okušao se i u drugim poslovima i u svima bankrotirao. Na vrijeme je, smije se danas, shvatio da je samo nogomet za njega. U Švicarskoj se rodila i strast prema skupim stvarima. Tamo je naučio koji su najbolji satovi na svijetu. Danas ih ima sve, svako ih malo poreda, gleda i uvijek pazi da remen sata bude iste boje kao i remen na hlačama.

– Svaki siromašan mladić o tome sanja, ima potrebu za time i kompleks sirotinje. Da sam u mladosti bio privilegiran i imao sve, vjerojatno se time ne bih opterećivao – kaže.

Zovu ga trenerom svih trenera, a on sam o sebi kaže da je bio prosječan nogometaš. Istina je drukčija jer kao prosječan ne bi dogurao do reprezentacije Jugoslavije. Nogometom se inficirao još kao osmogodišnji dječak. Već sa 16 godina igrao je za prvu momčad.

Danijel Berković/PIXSELL – Falsificirali su mi putovnicu i krsni list jer su tada u seniorskoj ekipi mogli igrati samo 18-godišnjaci. Da sam bio izrazit talent potvrđuje i to da me je Dinamo povukao iz Travnika sa samo 18 godina. No veliki se igrači znaju, a ja nisam među njima. Zato sam rekao da ulazim u prosjek nogometaša – pojašnjava Ćiro.

Najvećim uspjehom ne smatra 1998. i treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, nego 1982., kad je s Dinamom osvojio prvenstvo Jugoslavije.

– Kasnije sam molio prijatelja Škaru da mi da automobilske tablice 1982 i svi smo bili nesretni jer je netko to već uzeo, pa sam stavio na auto 1998. Ta je godina povijesna, ali 1982. pretpostavljam svakom svom uspjehu. Pobjeda na tom prvenstvu bila je više od sporta – kaže Ćiro.

Veselja rado dijeli sa svima, ali dane potištenosti skriva. Tada je, kaže, sam u tami svoje kože. Ponosi se što nikoga ne opterećuje svojim problemima. Smatra da nema pravo drugog činim nesretnim, pa se iz nevolja sam izvlačio. Svojoj je djeci bio strog otac, a blaži nije ni prema šest unuka.

– Nikad me nisu pitali da izađem s njima na livadu, teren i malo zaigramo nogomet. Nisam tipičan djed niti sam bio tipičan otac – govori Ćiro.

Žene su mu vrlo važne. Smatra da je muškarac predodređen da pazi i čuva ženu. Ni jedna ne može reći da joj se pogrešno obratio, napravio neku ružnu nespretnost.

– Pamtim kojekakve reakcije koje drugi možda ne bi tolerirali. Ja jesam. Nema ničeg ljepšeg nego kad ti žena opali šamar. To je dokaz da te koncentrirano voli i test je to prave ljubavi – kaže.

Tekst je preuzet iz magazina Budi.IN Chic uz koji darujemo Catrice sjenilo.

arhiva