Azamat Nabiullin: „Ples mi pruža slobodu!“

Borna Filić/Pixsell Azamat je rođen u Sibaju u ruskoj saveznoj državi Baškiriji. Plesom se počeo baviti u dobi od osam godina. Isprva to nije bila ljubav na prvi pokret, nego je budućeg baletana privukla znatiželja i moć pozornice. S deset godina njegov izvanredni talent otkrili su skauti te napušta roditeljski dom i odlazi na Koreografsko učilište Rudolf Nurejev u Ufi.

„Majka me je tada pitala razumijem li da moram napustiti grad i ići u internat, da će balet postati moja profesija kojom ću se baviti cijeli život. Ja sam bio sretan, no zbog majke sam odglumio tugu, čak i pustio suzu. Nisam tada razumio što sve to znači, za mene je to bila avantura kojoj se veselim. U hodu sam se zainteresirao za balet“, govori Azamat.

Ubrzo je rođen ljubav prema baletu koja Azamata i dan danas strastveno veže uz ples. Nakon diplome odlazi u Sankt Petersburg noseći sa sobom tek jedan ruksak.

„Kad sam odlazio u Sankt Petersburg nisam znao ni gdje ću spavati. Kupio sam namjerno jednosmjernu kartu kako ne bi došao u napast vratiti se. To bi za mene bio korak unazad“, objasnio je baletan.

Njegova odvažnost se itekako isplatila. 1998. primljen je u Baletni teatar Koreografske minijature Leonid Jakobson gdje je plesao sve važnije uloge klasičnog i neoklasičnog repertoara.

Privatno „Balet je teška profesija. Djetinjstva nemaš, cijelo vrijeme si u dvorani i od malih nogu imaš zacrtan cilj. Zauzet si do oko šest popodne, a navečer često imaš privatne satove. Primjerice, u Sankt Petersburgu bi nakon radnog dana navečer uzimao privatne satove i znao sam raditi do ponoći“, istaknuo je Azamat.

Upravo u Sankt Petersburgu je upoznao i radio s osobom za koju ističe da mu je pomogla da se ostvari kao plesač. Riječ je o njegovom pedagogu Olegu Sokolovu koji je bio prvak u Marinskom kazalištu kod kojeg je Azamat išao na privatne sate.

Ivana Kragić „On je cijenio moju individualnost, uvijek mi je govori da ostanem svoj jer je to jedino zanimljivo za vidjeti na pozornici. Ja sam, vjerojatno zbog svog tatarskog porijekla, dosta impulzivan, a on me učio kako da to svladam u sebi i usmjeravao me da to pokažem na pozornici. Posebno me pripremao na život izvan Rusije.“

Naime, napuštanje Rusije bio je Azamatov san. U tadašnje vrijeme granice za ruske građane bile su zatvorene, a putovanja su bila luksuz u kojem su uživali pojedinci. Upravo balet je Azamatu omogućio da vidi i ostatak svijeta. Naglašava da je bio uzbuđen prije svog prvog putovanja.

„Bili smo odgojeni kao da smo s drugog planeta. To je čak stvorilo i određeni kompleks. Sjećam se kako sam bio uzbuđen prije prvog putovanja po Europi koje je bilo sa 16 godina. Bio sam toliko uzbuđen, nisam znao gdje sa sobom. Kao da sjedneš u svemirski brod. Kad vidiš da se svijet drugačije razvio, onda to želiš osvojiti za sebe“, objašnjava Azamat.

Svoje životno iskustvo prenosi na pozornici

Baletom je upoznao svijet, no odlučio je ostati u Hrvatskoj. 2004. godine postaje član Baleta splitskog HNK, a 2009. nakon rođenja kćeri, koju je dobio sa ženom violisticom Ana-Marijom Šir, seli se u glavni grad Hrvatske gdje na pozornicama zagrebačkom HNK pleše do danas. U međuvremenu je otplesao brojne uloge, a za onu Zorbe u predstavi „Grk Zorba“ 2011. dobiva Nagradu hrvatskog glumišta. Upravo tu ulogu ubraja u jednu od najdražih.

„Volim one uloge kroz koje se mogu dramski izraziti. Školovan sam na način da i gluma i izražena mimika trebaju biti prisutni. Čim izađeš na pozornicu ti si glumac, ne možeš ulogu prenijeti samo kroz plesne elemente“, naglašava Azamat.

Anto Magzan/Pixsell U svoje uloge ne unosi se samo putem istraživanja pozadine i čitanja o samom liku. Kako bi bolje prenio ulogu publici, Azamat inspiraciju traži u svom životnom iskustvu jer smatra da proživljavanje određene situacije u stvarnom životu unosi istinitost i dinamiku na pozornici.

„Uvijek sam si govorio, ako sam ja umjetnik, moram u sebi imat bogato životno iskustvo. U životu sam imao mnogo situacija u kojima sam se morao snalaziti, a upravo te situacije mi pomažu prilikom unošenja i življenja uloge. Primjerice, u jednom periodu svog života nisam imao dom, spavao sam gdje god mi se ukazala prilika, na plažama, u barovima. Nisam htio teretiti svoje prijatelje, nego naći način kako da se sam snađem u toj situaciji. To je trajalo oko pola godine. Tad sam bio ljut na umjetnost i balet, no kad sam se susreo s noćnim životom Sankt Petersburga, vratio sam se plesu. Koliko god mi je nekad bilo teško, uvijek me pratila vodilja i zacrtan cilj“, objasnio je Azamat.

Saša Novković Obitelj je na prvom mjestu

Iza njega je 25 godina baleta tijekom kojih nikad nije osjećao tremu pred nastup. Za njega ples nije samo ljubav i strast, to je ono što ga otvara i pruža mu slobodu. Naglašava kako je na pozornici drugi čovjek, a živi za trenutak kad gledateljima prenese emocije – tad zna da se sve isplati. No, nije balet samo taj koji ga ispunjava. Njegova žena i dvoje djece su mu glavna podrška u životu, oslonac bez kojih ne bi bio potpun.

„Obitelj me ispunjava. Smatram da život ne smijemo bazirati samo na svojoj profesiji, ona me sama ne bih ispunila. Obitelj je ona koja te čini sretnom, koja te hrani, posebno kad imaš djecu i gledaš ih kako odrastaju. Moram priznati da sam prvi put u životu osjetio tlo pod nogama i da imam dom, kad sam u rukama držao svoje prvo dijete“, ističe Azamat.

Koje su prednosti i nedostaci baletne profesije?

Svjestan je da je ispunjen privatni život često neostvaren san osoba koje se bave njegovom profesijom. To ujedno navodi kao jedan od glavnih nedostataka profesionalnog bavljenja baletom.

„Ljudi su često zatvoreni u dvoranama, žrtvuju sebe te se zbog toga ne stignu razviti. Ljudi trebaju više misliti na sebe i na svoj privatni život, a ne samo na posao. Oko sebe vidiš mnogo neispunjenih ljudi koji su bili perspektivni i dali sve za profesiju, no ništa im osim posla nije ostalo. Što ostaje kad karijera završi? A ono pozitivno u baletu, to svaki pojedinac pronalazi sam za sebe“, objašnjava Azamat.

Goran Jakuš/Pixsell Azamat je uočio i razlike tretiranja baleta u Hrvatskoj i Rusiji. U zemlji u kojoj je rođen, balet je tradicija koju svi poštuju, a balerine i baletani imaju status zvijezda. Naglašava kako mu je žao što Hrvati na njegovu profesiju gledaju uskogrudnije, smatrajući da ona nije muška profesija. No, u Rusiji i samo kazalište drukčije tretira svoje umjetnike.

„Mislim da je u nekom periodu stala promocija kulture, u Hrvatskoj trenutno šepa i to ozbiljno. Medijima su interesantniji skandali od uspjeha, nagrada i dostignuća. To mi je žao jer su ljudi ovdje talentirani, kao glumci, pjevači i plesači. Nedostaje jakih ličnosti, nedostaje SUSTAVNE promocije preko koje će se umjetnici iz kazališta prepoznavati i doživljavati kao netko važan i potreban“, objašnjava za kraj Azamat.