Sigurno smo se svi barem jednom u životu susreli s obitelji našeg partnera i to nam nije bilo naročito ugodno. Mnogo je razloga vječnoj temi uspostave i održavanja odnosa sa svekrvama, punicama, šogorima i šogoricama te ostalim članovima koji uz partnera kojeg smo odabrali nužno postaju članovi naše proširene obitelji. Važno je naglasiti da većinu tih razloga možemo razumjeti te ćemo možda i sami doživljavati takve situacije kad naša djeca krenu u potragu za svojim partnerima.
Razumijevanje sprečava moguće konflikte, bili oni prikriveni ili javni te nam omogućuje sretan i miran suživot s osobama koje nam i nisu baš uvijek po volji.
„Nitko nije dovoljno dobar“ sindrom
Susreti s roditeljima te braćom i sestrama našeg partnera nisu mala stvar i nužno uključuju element procjene. Kad znamo da nas se procjenjuje, nervozniji smo i to je sasvim normalno. Važno je znati kako reagiramo kad smo nervozni, što nam u takvim situacijama pomaže te tražiti od partnera da nam pruži podršku. Roditeljima često niti jedna osoba nije dovoljno dobra za njihovu djecu, zaštitnički su raspoloženi i koliko god unosimo sreće u život njihove djece, predstavljamo i potencijalnu prijetnju u budućnosti. Kriteriji s kojima nas se uspoređuje su ponekad nerealni i vrlo visoki te samim time nedostižni. Važno je to prihvatiti jer tako lakše razumijemo i ne ulazimo u konfliktne situacije. Naravno da nisu svi roditelji i obitelji takve, ali obitelj je u suštini grupa koja se kao i sve druge grupe u situaciji vanjske prijetnje drži zajedno. Ako naša veza pukne na lijep ili ružan način, velika je vjerojatnost da će roditelji reći jesam li ti rekao/la da on/ona nije za tebe. Kad prihvatimo da partnerovim roditeljima teško možemo biti dovoljno dobri imamo puno kapaciteta uživati u činjenici da to zaista nije niti važno. Važno je da je naš odnos s partnerom izvor sreće i zadovoljstva i da se međusobno podržavamo i kad su u pitanju odnosi s roditeljima.
Suradnja i razumijevanje unose promjene u odnos
Često se događa da se očekivanja od djetetovog partnera razlikuju i među roditeljima, ali i između djeteta i roditelja. Tako, ne samo da teško možemo zadovoljiti visoke standarde, nego uopće ne pripadamo u kategoriju očekivanih i poželjnih osobina, znanja, vještina i slično. Naglašavam, važno je kako se slažemo s partnerom i ako je taj odnos pravi za nas i roditelji će ga s vremenom prihvatiti. Kad znamo što se od nas očekuje, puno nam je lakše razumjeti ponašanje roditelja našeg partnera i ne osuđivati ih, ne ljutiti se. Najčešće je nezadovoljstvo koje uočavamo u njima usmjereno prema njihovom djetetu, odnosno našem partneru. Ako je usmjereno direktno prema nama, onda je odgovornost za našu obranu i na našem partneru. Partner koji ne zauzima našu stranu i nije nam podrška definitivno zaslužuje pomno preispitivanje tog ljubavnog odnosa. Također, važno je imati na umu da se radi o jazu među generacijama, možda razlici u obrazovanju te samim time i u stavovima. Moguće je da smo iz sasvim drugačijih sredina, kultura i lokalnih običaja i slično. Sve nam to pomaže da bolje surađujemo i razumijemo roditelje našeg partnera te se prema njima ponašamo s poštovanjem koje bismo i inače imali prema starijima od nas. Na nama je da se prilagodimo jer smo mi „novi član“. Mnogo nam znači kad su u pitanju povremeni susreti s roditeljima jer zajednički život unosi sasvim novu dinamiku i pravila.
Prijateljstvo s roditeljima
Život u zajedničkom kućanstvu s partnerovim roditeljima ima svojih prednosti i nedostataka. Prednosti su da imamo bliske osobe na koje se možemo osloniti kad nam je to potrebno bilo pri pitanju za savjet, pripremi obroka, druženju s djecom i slično. Nedostatci se odnose na nedostatak privatnosti u životu i polaganje računa roditeljima kao kad smo bili djeca, samo se u ovom slučaju radi o partnerovim roditeljima. Uzimajući sve razlike koje postoje između nas i partnerovih roditelja, važno je imati dogovorena pravila suživota. Znati što tko od koga očekuje i želi. Primjerice, pri odgoju djece je važno pokušati usuglasiti stavove, ali ako to nije moguće potrebno je jasno dati do znanja da smo mi roditelji i da mi određujemo pravila vezano za našu djecu. Tu raspravu je najbolje voditi uz primjere kako se oni osjećaju kad mi „ugrožavamo“ njihova pravila i teritorij te stavljati naglasak na međusobnu suradnju i razumijevanje. Na taj način možemo biti prijatelji s roditeljima našeg partnera, pitati ih za savjet i davati im do znanja koliko su nam važni. Neprijateljski stav dovodi do neprijateljstva te je to važno zapamtiti u svakoj komunikaciji.
Znakovi za uzbunu
Jedan smo već spomenuli, kad nam partner ne pruža podršku, zauzima roditeljsku stranu, a nama govori da pretjerujemo. Moguće je da zaista i pretjerujemo ponekad jer se osjećamo ugroženo i na stranom teritoriju, no ne možemo pretjerivati stalno. Drugi znakovi su kad nas roditelji partnera „potkopavaju“ u našem odnosu s djecom i partnerom, izrazito su kritični prema nama, imaju različite kriterije prema svojoj djeci i prema nama.
To su sve znakovi koji govore da nas nisu prihvatili i da bi najradije da nas nema. U takvim je situacijama važno iskreno komunicirati svoje osjećaje i doživljaje s partnerom te zajednički osmisliti način da naša mala obitelj opstane i pronađe zajednički jezik s ostatkom obitelji. Ponekad to nije moguće, ali i takve situacije imaju svoje rješenje koje na žalost nije na obostranu korist svih članova.
Sunčana Rokvić, psihologinja
InsideOut, portal za primijenjenu psihologiju
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.