16. kolovoza 2013.

Može li partner zadovoljiti sve naše potrebe?

Thinkstock.

Možemo li zadržati svojevrsnu slobodu u odnosu, a istovremeno biti odani i vjerni jednoj jedinoj osobi? Možemo li slobodno stvarati nova poznanstva, upoznavati osobe (drugog) spola preko društvenih mreža, dogovarati susrete i kave s njima, a pri tom ne ugroziti našu vezu? Gdje je granica? Možemo li se osjećati sigurno, ukoliko naš partner ima takvih potreba i to čini? Ako to čini, je li u redu da to čini? Krije li se neka važna životna potreba za partnera ili za nas u takvim ponašanjima!?

 | Autor: Thinkstock Thinkstock On i ja. Prelazimo  most preko Dunava prilazeći Petrovaradinskoj tvrđavi. Kao kraljica okupana zlatnom bojom, tvrđava očarava svojom ljepotom ponosno stojeći na stijeni povrh rijeke. Uz most, baš kao na mostovima mnogih svjetskih gradova, Moskve, Seula, Pariza, Ljubljane, pričvršćeni su ljubavni lokoti. Na njima ugravirana imena parova. Aljoša i Jovana. Bojan i Tanja. Goca i Neša... Na nekim nespretno izrezbarena i izdubljena nekim oštrim predmetom, a na pojedinim pomno ugravirana rukom majstora . Zatvaram oči i zamišljam dvoje kako zajedno pričvršćuju  lokot, poljube se i ključić bacaju u Dunav. Naginjem se preko ograde da zavirim do dna Dunava pitajući se koliko ključića leži na dnu... Dok mi se pogled gubi u dubini rijeke prisjećam se stihova kojeg smo pisali jedni drugima u spomenare u osnovnoj školi 'U srce sam te zaključala, ne možeš izaći, ključić sam izgubila ne mogu ga naći!'...

On miče pogled s jednog od lokota i prilazi mi. Lijepo mi je s njim. Toliko lijepo da bih mogla ostati s njim do kraja života. Vjerujem da se upravo takva želja krije zaključana u svakom ovom lokotu što se zlati na podnevnom suncu. Samo njih dvoje. Niti na jednom od njih nisu ugravirane tri osobe, samo dvije... Pa , opet, kroz njegov život, a i kroz moj prolaze i ostaju mnogi ljudi. Postoje mnoge prilike za upoznavanje zanimljive i privlačne osobe. Prilike za neprilike!? Ili samo bezopasne situacije!?

'Jesi se čuo što u zadnje vrijeme sa Jelenom?', pitam ga, misleći na njegovu dugogodišnju prijateljicu. 'Nisam', odgovara on,  'ali mi jedna druga Jelena stalno šalje poruke na Fejsu pozivajući me na kavu.' 
'I....!?' , pitam ga ja.
'Ma ništa, odgovorio sam joj jednom, a sad me ne ostavlja na miru. Već sam razmišljao dal’ da ti kažem ili ne, a sad mi je baš drago što si me pitala, pa sam iskoristio priliku da ti to kažem.'
'Pa, što ćeš joj odgovoriti?', i dalje nastavljam ja s pitanjem, očekujući da kaže: Napisat ću joj: “Sorry, u sretnoj sam vezi. Ne zanima me niti jedna druga!”...
No, on smatra da bi takav odgovor samo potpalio još veći interes s druge strane.
'Tko je ta Jelena?'
'Ma neka ženska s kojom sam jednom izašao, no nije mi se nešto pretjerano svidjela'..

 | Autor: Thinkstock Thinkstock I tako mi ukratko prepriča o tom jednom susretu s njom prije par godina koji je počeo i završio se tokom jedne šalice kave. Nakon toga ga je ona nazivala, ali on nije bio zainteresiran. I drago mi je što priča o tome, jer se sa svakom njegovom informacijom osjećam sigurnijom i manje ugroženom. Čak štoviše, godi mi što je ona, poput još nekih, zainteresirana za mog muškarca. To govori da sam dobro izabrala, da je on zgodan i poželjan i drugim ženama... No, svejedno imam osjećaj da mi je tlo pod nogama poljuljano i nije zbog toga što hodam po mostu. I trebam stabilno tlo.

Kako doći do stabilnosti u ovom trenutku!? Hoće li mi pomoći ritual ljubavnog lokota u kojem ključić bacam u bezdan gdje ga nitko nikada neće naći? Ili da njega osobno vežem lokotom ovdje nasred mosta, za svaki slučaj!? Prenio me iz razmišljanja pitanjem:

 | Autor: Thinkstock Thinkstock 'A kod tebe? Te "muv’o" 'ko u zadnje vrijeme!?'
'Pa je. Bilo je par poziva u zadnjih tjedana. Pitaju me ‘oćemo na kavu!?', govorim mu, prisjećajući se poziva na koje sam već i zaboravila.
'Nego, dal’ bi tebi smetalo da ja s nekim od njih izađem na kavu!?', pitam njega sa zanimanjem. 'Al' to ništa ne znaci, ako i odem to je samo kava, vjerujem da ti to ne bi smetalo...', konstatiram.
'Smetalo bi mi', prekine me on u mom izlaganju.
'Molim?'
'A zašto bi ti s nekim od njih na kavu?'
'Pa, ne znam radi druženja, tako!? Nije da ja nešto s njima želim, nego osim interesantnog razgovora i tema, godi mi i to, npr. da sam nekome zanimljiva, osjećam se dobro onda, privlačnom i poželjnom ...'
'Naravno da bi mi smetalo',  rezolutno odgovara on.
'Kako?', pitam ga.
'Pa kako bi tebi bilo da ja izađem sa Jelenom? I kažem, nije da je nešto želim sa njom, ali ja se njoj sviđam, pa eto tako da popijemo kavu.'

Zamišljam tu situaciju, osjećam kako mi se javlja osjećaj ljutnje, pa mu kažem:  'Bilo bi mi za poludit’. Rekla bih ti:  Idi onda s njom i više se ne moraš niti vratiti!'
'Pa, koji je onda razlog da ja to tebi ne kažem?'
Duboko sam se zamislila, a onda zaključila, u pravu je. I pogledala zahvalno što mi je omogućio uvid u važnu stvar.
A on je nastavio govoriti mi: 'Zamisli, ljubavi, kako bih se ja osjećao kao muškarac, s informacijom da je tebi potrebno nešto od drugog muškarca; nešto kao potvrda da si lijepa, privlačna!? Gdje je onda prilika da ja nešto takvo učinim za tebe? A ja to želim činiti za tebe. Nije li to moja uloga kao tvojeg muškarca!?'

Kako je postavljao pitanja, tako sam i ja razmišljala o svemu onome što mogu za njega činiti. Razmišljala sam kako mu mogu dati do znanja da je muškarac koji je sposoban!? Koji toliko toga dobroga radi za nas i naš odnos. Kako ga mogu svakodnevno gledati s divljem i nalaziti ono u čemu je najbolji? Kako ga mogu zaluditi? Zavoditi? Nasmijati? Kako zatražiti pomoć od njega?

 | Autor: Thinkstock Thinkstock Zaključila sam da je ovaj otvoreni razgovor o tome sto nam smeta, bio baš poput svojevrsnog ugovora kojeg smo zapečatili/zaključali ovim razgovorom. Ugovori, makar to može djelovati paradoksalno, čine nas slobodnima, budući da na osnovu njih točno znamo gdje jesmo, a to nam istovremeno daje potrebnu sigurnost u vezi.

Primila sam ga za ruku. Zapetljali smo prste. Onako kako uvijek upetljamo naše prste. Zanimljivo, pomislila sam, da ih netko sa strane pokuša otpetljati, teško da bi uspio, jer tako kako ih mi upetljamo, ne bi ih nitko niti jednim ključem mogao raspetljati... Samo nas dvoje... Ukoliko poželimo... I kad poželimo...I tako držeći se za ruke popeli smo se na Petrovaradinsku tvrđavu.

Komentari 0