Kad sam prije desetak godina počela pisati svoju knjigu, najčešće kao razonodu između učenja i dosadne svakodnevice, moram priznati da nisam ni sanjala da ću jednom tu svoju strast moći pretočiti u kolumnu.
Međutim, tada isto tako nisam znala da ću napraviti projekt koji će biti poznat svima, da će ime Šaptač cipelama biti poznato djevojkama, mamama, unukama pa i bakama.
Sjećam se da je i tad bila rana jesen, kao da je bilo jučer. Kroz prozor sam gledala prvu maglu te jeseni u Zagrebu, objema rukama čvrsto držala toplu šalicu kave i razmišljala o tome koliko zapravo volim jesen. Koliko se volim ušuškati u najveću majicu, najdeblje čarape, napraviti si topao čaj ili kavu, upijati sve te mirise koje donose hladniji dani i tada bi sve nekako postalo lakše, bilo da se radi o učenju ili životu općenito. No kako ne bi prošlo ni pet minuta, a da se u mojim mislima ne pojave krpice koje bi željela imati, a budući da u Hrvatskoj, ruku na srce, prije desetak godina nije bilo baš nikakvog izbora, bacila sam se u uobičajenu online potragu.
Tada sam bila na početku studija i strašno me frustriralo što kvaliteta i lijepe stvari nisu bile dostupne svima i što si ne mogu priuštiti baš sve što bih željela. A sad je iza nas ljeto Insanityja (teretana me nažalost nije vidjela ove godine), trenda pretjerano zdrave prehrane koji se i sama trudim pratiti, presavršenih tijela, selfija zbog kojih napokon imamo opravdanje za slikanje u svim mogućim pozama i must have pretjerano skupih dizajnerskih komada koje sve žene kao hipnotizirane žele imati, bile u mogućnosti ili ne.
Ne znam što je to s nama ženama da pod svaku cijenu želimo neku dizajnersku stvar, kupimo je na sto rata, otplaćujemo je iako je već izašla iz mode, no barem se utješimo time da je kvalitetna pa je vrijedila te silne novce. Da li baš sve imamo kompleks manje vrijednosti ili u sebi još uvijek nosimo ono malo dijete koje je prijateljici davno reklo - "moja barbika je bolja od tvoje?" I upravo sam zbog tog sindroma koji je zahvatio i nas Hrvatice, a pošto nismo sve nažalost u mogućnosti iskeširati za pet pari dizajnerskih cipela prilikom slučajnog posjeta Singapuru s dragim, došla na ideju da bi luksuz trebao biti pristupačan svima!
Neću biti licemjerna pa reći da nemam ni jedan dizajnerski komad, ipak sam samo žensko kojem se razum pomuti na lijepe stvarčice, međutim odjeća koju nosim svakodnevno cjenovno se kreće od 50 do 1000 kuna (to se najčešće odnosi na kapute i naočale), besprijekorne je kvalitete i baš je to što želim približiti svim ženama - pristupačni luksuz bez višegodišnje štete na karticama i vezi/ braku. Ove jeseni i zime ćete me vidjeti u trapezicama koje su se vratile u velikom stilu, jaknama od eko krzna, ogromnim šeširima vrijednosti 50 do 100 kuna, prevelikim puloverima i kariranim košuljama, vrlo često i u pletenim, tutu i kožnim suknjama u kombinaciji predivnim čizmicama iznad koljena, besprijekorne kvalitete, koje sam nabavila u Kini za kojih 200 kuna i naravno, s crvenim ružem.
I zato dame moje, živimo sa stilom bez imalo grižnje savjesti jer pristupačni luksuz zaista postoji! A u mojoj idućoj kolumni pročitajte više o komadima koje su nosile i naše mame, a koji su se na svjetsku modnu scenu vratili na velika vrata, i nosite ih među prvima u lijepoj našoj.
U galeriji detaljnije pogledajte fotografije...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.