Nije trebalo biti razvikano ime da bi Tonka nekoga sjajno snimila - pomodnu građanku, dijete ili kraljevsku obitelj epohe koju je i sama stvarala
Gotovo i nema stare zagrebačke obitelji bez fotografije s oznakom Foto Tonka. Tih je fotografija “na tone” pa se čini kao da oduvijek dobro poznaju Foto Tonku, a s njom i ikonu hrvatske profesionalne fotografije Tonku Kulčar Prut (1887. - 1971.). No sigurno je samo jedno: ona je druge bolje poznavala nego drugi nju. Ta se djevojka rođena u Varaždinu, u oca podvornika i majke domaćice, iz sitnog građanskog staleža vinula do kraljevskih dvora zahvaljujući fotografskoj vještini koju je predano učila kod Rudolfa Mosingera u Zagrebu, a zapečatila majstorskim tečajem u minhenskom Fotografskom umjetničkom zavodu i - brakom s drugim svojim zagrebačkim učiteljem Arturom Kulčarom koji se rastao od svoje prve žene s kojom je imao sina.
Tonka je radila za Kulčara, i voljela ga toliko da je zadržala njegovo prezime i kad je on nakon samo dvije godine braka umro. Kulčarovu je bistu Tonka do kraja života držala u svome atelijeru... To je poštovao i njezin drugi muž, akademski slikar Joža Prut. Tonkina najveća ljubav bila je nesumnjivo fotografija, a strast za dokumentiranjem društvene stvarnosti i kultura koju je tijekom desetljeća izgradila, učinila je njezin atelijer vodećim u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Učinila ga je i popularnim okupljalištem intelektualne elite, jer Tonka je bila društveni magnet. Bila je kroničarkom društvenog, kulturnog i osobito kazališnog života. Snimala je glumce, glazbenike, pa i Stravinskog, uglednike i društvene događaje poput Novinarskog bala. Nitko nije ovjekovječio trag blagosti i ljepote na Zagorkinu licu, ali Tonka jest. No nije trebalo biti razvikano ime da bi nekoga sjajno snimila i “udarila” u desnom donjem kutu fotografije svoj prepoznatljivi pečat Foto Tonka. Dvije su se naše suvremenice potrudile da na jednom mjestu, u Galeriji Klovićevi dvori, sljedećih mjeseci vidimo respektabilan izbor iz Tonkina fotografskog opusa: Lovorka Magaš Bilandžić i Iva Sudec Andreis pripremile su Tonki retrospektivnu izložbu, s brojnim dosad neviđenim fotografijama. Pozvale su i građane da donesu svoje fotografije iz njezina atelijera koji je djelovao od 1917. do 1958. u Zagrebu, s podružnicom u Rogaškoj Slatini, meki slovenskoga zdravstvenog turizma, gdje se također vrtjela i društvena elita iz svih krajeva stare Jugoslavije i inozemstva. Upravo slike anonimnih građana, ostavljene u svojim izvornim okvirima svih vrsta, daju posebnu draž izložbi koju Zagrepčani već obilato pohode. U visini očiju čeka ih nevelika ali sjajna fotografija ikone zagrebačkog Narodnog kazališta, a kasnije HNK, Bele Krleže: ona dojmljiva stava, u kostimu barunice Castelli u drami “Gospoda Glembajevi” Miroslava Krleže, 1929. godine. Uz nju plemeniti hrt. Haljina se presijava. Moaro efekt. Fotografija je prototip Tonkina autorskog talenta, da izvuče karakternu i društvenu srž osobe koju snima. Tonka je zadužila povijest našeg kazališta. Najviše je snimala Viku Podgorsku. Pratila je i stvarala imidž epohe u kojoj je fotografija bila važan medij i osobnog i kolektivnog identiteta. Dio epohe bila je fascinacija tijelom. U građanskim je krugovima postalo moderno snimati svoje mlado i lijepo tijelo.
Muževi su dolazili u Tonkin atelijer sa svojim ženama i tu se režirala scena s aktom. Obnažene su žene znale skrivati lice krinkom. Neke su međutim samouvjereno gledale u kameru. Žanr fotografskog akta bio je legalan. I filmski je Hollywood u to vrijeme snažno gradio imidž epohe - Tonka je svoje dame i parove često snimala u ekspresivnim pozama holivudskih diva. Postala je slavna. Kad je kraljevska obitelj Karađorđevića bila u Zagrebu, Tonka je pozvana da ih snima. U času je i službeno postala kraljevskom fotografkinjom. Uvijek se isticala talentom za dječju fotografiju, o čemu su čak i novine pisale. Kraljevske je dječake maestralno snimila. Vidjelo se da su kraljevski ne samo zbog finih odjelaca - uhvatila im je karakter! A Mariju, suprugu kralja Aleksandra I. Koju su zvali Mariola prikazala je kao utjelovljenje nove žene - samouvjerene, mondene... Takve su bile i nebrojene građanke koje je snimala, ostavljajući nam na uživanje i sliku mondenog Zagreba njezina doba.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.