Rujana Jeger o Sexomatu, knjigama, moru...

Unatrag dvije godine piše i blog na t-portalu pod nazivom "Sexomat" u kojem odgovara na pisma čitatelja. Do sada je objavila roman “Darkroom” te dvije zbirke kolumni, a prije samo nekoliko dana joj je izišla i treća zbirka kolumni pod nazivom “Hod po rubu”. O psima i knjigama, odnosu s čitateljima i o tome koliko je vješta u hvatanju ribe otkrila mi je Rujana na svojoj terasi u jedno vruće poslijepodne.

Matija Peček Izašla ti je treća knjiga kolumni u izdanju nakladnika Ljevak “Hod po rubu”. Radi se o kolumnama koje si objavljivala u ženskim časopisima. Jesu li kolumne način komunikacije s čitateljicama koji ti zapravo najviše odgovara?

Pa ne mogu baš reći da pišem kolumne samo kako bih komunicirala s čitateljstvom, nego mi kolumna odgovara zato što mi daje određenu slobodu – pri tome mi je, naravno, drago dobiti pozitivan feedback od čitateljstva, ali kao što rekoh – nije mi to primarni cilj. Tekstovi isto tako mogu biti zanimljivi jer mi je u neku ruku izazov pisati na određenu temu, pogotovo ako je baš nikada ne bih sama odabrala. Tekstovi mogu biti duži, edukativniji i sadržavati kojekakve citate, okvire i primjere što mi je često isto tako važno. Moj je ideal ljude na zabavan način informirati, odnosno pomalo i educirati o nekim temama o kojima možda samoinicijativno ne bi pomislili čitati….

Što misliš, tko su tvoji najvjerniji čitatelji, odnosno čitateljice? Koji je to profil žena? Komuniciraš li s njima na način da ti pišu, komentiraju tvoje kolumne i slično?

Sudeći po onima koje sam osobno upoznala, bilo na predstavljanjima knjiga ili su mi prišle na ulici, ima ih svakojakih – od starijih gospođa koje šeću psiće mojim kvartom i ne bih niti sanjala da me čitaju, do nekih jako mladih cura koje mi znaju prići na koncertima ili u klubovima, preko žena moje generacije, dakle srednjih godina, a znam da me čitaju i studentice ili generacija nekih mojih prijateljica koje su u tridesetima… Katkada su mi čitateljice znale poslati pismo na uredništvo jer najčešće nismo stavljali e-mail adresu ispod kolumne. No, u nekoliko sam navrata u Cosmu i Stilistu baš tražila da stave moj e-mail u neke tekstove kao integralni dio teksta.

Davor Puklavec/ Pixsell S druge strane pišeš već dvije godine blog Sexomat, odnosno odgovaraš na pisma čitatelja na t-portalu što je drugačiji medij od onih u kojima već godinama djeluješ i tu odmah dobivaš komentare na svoj rad. Kako se nosiš s komentarima i odolijevaš li tome da se povremeno upustiš u polemiku s nekim tko te iznervira sa svojim komentarima?

Da, to je dosta drugačiji posao i daleko ozbiljniji nego što sam u prvo vrijeme očekivala da će biti. Što se tiče komentara, čovjek nakon nekog vremena ogugla – mislim da komentira jedna posebna vrsta ljudi koja nije poput mene, tako da sam to tako i prihvatila. Osobno kada pročitam nešto što mi se sviđa, kažem sama u sebi: "Wow, ovo je super" ili to dalje podijelim na Facebooku jer mi se čini zabavno/dobro/važno/pametno ili sve gore navedeno, ali samo prijateljima. Ako mi je autor/ica prijatelj/ica, komentiram u stilu: "Bravo! Samo tako!" itd. Kada mi se, međutim, nešto ne svidi, na tog se autora više ne vraćam, pogotovo ako je u pitanju blog a ne knjiga ili slično. Mislim da nije vrijedan moga vremena i to ti je to.

Tvoj je stil u Sexomatu, kao i inače, vrlo duhovit i direktan. Osjećaš li veću odgovornost kada nekome izravno daješ savjet u virtualnom mediju, nego kada pišeš kolumne?

Imam osjećaj veće odgovornosti jer je to direktno i osobno pitanje neke konkretne osobe a ne neka pojava ili događaj koji u meni osobno budi potrebu za komentiranjem… zato se šalim isključivo ako mi se učini da bih u protivnom morala biti previše izravna na okrutan način jer osjetim kada neki ljudi trebaju malo žešću dozu realnosti. Nažalost, baš sam putem komentara skužila da vrlo mali broj ljudi ima smisla za humor, i zato ga ne koristim pretjerano. Iako, moja je deviza da ako se mogu šaliti na svoj račun, mogu valjda i na tuđi. No izgleda da nije uvijek moguće tako na ljude djelovati. Inače smatram smisao za humor jako važnim i moram priznati da mi je to, primjerice, jedan od kriterija pri izboru životnog partnera ili prijatelja. To ne znači da volim ljude koji znaju pričati viceve, nego ljude koji razlikuju humor od ironije ili sarkazma, te slične finese i suptilnosti u komunikaciji.

Prošlo je dosta godina od tvog romana “Darkroom” koji je izvrstan. Sigurna sam da se osim mene još mnogi nadaju tvom novom romanu. Ima li ikakve šanse da ga uskoro dočekamo?

Momentalno radim na novoj knjizi, ali to nije roman. Također ti na to pitanje ne mogu odgovoriti jer pišem prema inspiraciji i unutarnjoj potrebi a ne prema nekom planu ili programu. Ako budem osjetila roman koji poželi van, pustiti ću ga u svijet.

Pasionirana si čitateljica. Koje si knjige planirala nositi ove godine na Kornate, gdje već godinama ljetuješ?

E, pa ove godine ne uzimam knjige, već pišem! Bit će to prvi put u mom životu da ću pisati na moru  - a za slučaj da mi neće uspijevati puniti kompjuter putem solarne ćelije i automobilskog akumulatora, nosim Kindle u kojem imam jedno 70-tak knjiga koje sam fanatično nahrčkarila ne bi li ih jednoga dana pročitala… Naravno, u ovom trenutku mi ne pada na pamet koje su, jer se nadam da punjenje ipak neće zakazati jerbo onda će zakazati vjerojatno i punjenje Kindla, pa ću biti osuđena na olovku i papir što je sredstvo pisanja koje već godinama ne koristim. No, ljudi su urezivali slova i u kamen, glinene pločice, drvo, papir napravljen od sažvakanih biljaka, pergament i slično, pa ako moja potreba za pisanje bude toliko jaka, bez sumnje ću se potruditi provesti je u djelo. No također imam neodoljivu motivaciju ka ljenčarenju i tupom buljenju u more i ispod površine istoga, tako da je sudbina toga djela poprilično neizvjesna, barem tijekom kolovoza…

Davor Puklavec/ Pixsell Jednom si mi pričala da na ljetovanju tvoj muž i ti jedete ono što taj dan ulovite u moru. Znači li to da si postala vješta ribarica?

Ne, to znači da ON vrlo vješto udičari, ali pri tome jako pazi da ne lovi premalene primjerke koji su još premladi za reprodukciju vrste, pa takve baca natrag, zatim ne koristi vrše niti parangal niti mreže a svakako ne dinamit. To znači da ulovi dovoljno za večeru i ručak a sve manje ili neinteresantne pusti natrag s malim i, nadajmo se, neškodljivim pirsingom i, nakon dva tjedna ja počnem kuhati i špagete i takve stvari jer mi riba već ide na nos i uvijek se zezam da imam toliko fosfora u organizmu da svijetlim u mraku što zna biti korisno na otoku bez električne energije, odnosno samo s jednom solarnom ćelijom koja ne pruža dovoljno svjetlosti za čitanje. U tu svrhu služi čeona lampa nalik na onu rudarsku. Jedino zna biti nezgodno kada oboje nosimo lampe na glavi i razgovaramo pokušavajući gledati jedno drugo u oči….

Godinama si živjela u Beču. Nedostaje li ti taj grad?

Naravno da mi nedostaje, a najviše zbog prijatelja koji su ostali tamo živjeti, no to je ionako samo oko tri-četiri sata vožnje automobilom, pa kada me uhvati Heimweh-nostalgija, odem na vikend.

Imaš prepoznatljiv darkerski stil. Jesi li ikada razmišljala da ga mijenjaš? Što taj stil za tebe znači?

Ne vidim zašto bih o tome uopće ikada razmišljala. To je moj estetski kod i uopće ga ne propitujem. Kada mi se nešto sviđa, ja to nosim, bez obzira koje je boje. No najčešće mi se sviđaju crne stvari. Ne znam zašto je to tako niti me naročito zanima, a sasvim sigurno time ne kanim razbijati glavu. Ne trošim svoje vrijeme na razmišljanje o odjeći.

Matija Peček Imaš i relativno novu tetovažu preko cijele ruke. Skrivaš li još uvijek od bake?

Baka je jedina kojoj je nisam pokazivala jer ne vidim razloga za to. Uostalom, ne vidim razloga da šokiram starčad po staračkim domovima, nisam više tinejdžerka. I opet – moja estetika, moj problem. Nema razloga da postane nečiji drugi. Ja ljude isto ne propitujem zašto vole kombinirati meni nepojmljive boje tipa žutu i plavu….ako ih veseli, neka rade što god hoće. Rade to sebi, a ne drugima.

Obožavaš pse, imaš najmanje uvijek dva svoja, ponekog na čuvanju i vječito neke udomljuješ. Namjeravaš li pisati ikada o psima?

Da i da. Psi su moj, recimo – hobi. Uživam u njima, u šetnjama po prirodi na koje sigurno bez njih nikada ne bih pomislila, čak sam i na Sljeme počela ići zbog njih. Inače sam pravi couch potato i tjelesne aktivnosti nisu nešto čime bih se bavila ničim izazvana – radije čitam. U stvari, šetanje pasa mi je možda jedino zbog čega bih spustila knjigu jednom kada počnem čitati…

Mama ti je poznata spisateljica Slavenka Drakulić, je li ona osoba koja prva čita sve što napišeš prije nego li tekst šalješ uredniku? Pretpostavljam da bi moglo biti i obrnuto, neke si njezine knjige i prevodila. Kritizirate li jedna drugu? Kako to izgleda?

Nije prva, prvo pošaljem dragom, jer mislim da je on objektivniji. Ona voli sve što pišem, ali kad se radi o novinarskim tekstovima, kaže mi što bi promijenila da je na mom mjestu. Ja te primjedbe ponekad usvojim, a ponekad i ne – moj je stil nešto drukčiji, pa samo ja mogu znati otprilike kako želim da nešto zvuči. Ista stvar je kada čitam nešto što je ona poslala meni na kritiku. Drugim riječima, nema tu nekih pikanterija, ako si to htjela…