Moda 07. listopada 2016.

Prisjećamo se ljepotica s naslovnica Budi.IN Chica: Nataša Janjić

Danijel Berković/PIXSELL.

Novi broj Budi.IN Chica izlazi u srijedu 12. listopada, a tim povodom prisjećamo se svih ljepotica iz prijašnih izdanja

Lijepa Nataša Janjić bila je lice s naslovnice prvog izdanja Budi.IN Chica, a našoj Tatjani Pacek je otkrila kako je biti jedna od najtraženijih glumica, što je za nju ljubav, nedostaje li joj rodni Split i druge detalje iz poslovnog i privatnog života. Godinama splitska glumica Nataša Janjić juri s probe na probu, igra po raznim kazalištima Hrvatske, snima punom parom. U 12 godina koliko se bavi glumom iza nje je više od 30 kazališnih uloga, 20 filmskih i televizijskih projekata, 15 kazališnih i filmskih nagrada. Usprkos žestokom tempu uvijek je dotjerana i nasmijana. Žene vole kopirati njezinu jednostavnu i uvijek elegantnu frizuru pa ne čudi da baš Nataša slovi za ikonu stila. 

 | Autor: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL
Jedna ste od naših najtraženijih glumica. Možete li za sebe reći da ste sretna i ispunjena žena?

Osjećam da sam dobro odabrala posao kojim ću se baviti, ako mi se vraća tako da od njega živim i da sam tražena i još uvijek inspirirana njime. Posao mi stvara najmanje problema u životu, njime najmanje razbijam glavu iako ga živim tijekom cijeloga dana. Nerealiziranih ambicija nemam, nisam zastrašena budućnosti. Čak i ako ne budem glumica do kraja života, znatiželjna sam i pomalo gladna izazova koji me čekaju. Mislim pritom na mogućnost da radim i neke druge kreativne djelatnosti, pišem, režiram, produciram. 


Kako izdržavate takav tempo? Kako se organizirate?

Tempo je žestok, a u mojoj profesiji vlada neobična zakonitost: svi poslovi dolaze odjednom, a kad si slobodan, posla niotkud. Ni u jednoj ni u drugoj poziciji glumac nije sretan. Kad ima previše posla, žali se i sanja slobodne trenutke, a kad je bez posla, pada u krize jer misli da su ga zaboravili. Stres nas ne napušta, ali kad upoznaš sebe dovoljno dobro, svoje amplitude i faze, živiš u skladu s njima. Organizacija je naravno sve, no najviše obavim kad imam najmanje vremena. I obrnuto. Kad si u akciji, sve ti ide od ruke. Katkad me uhvati kriza da život koji živim zaista zna biti nomadski, pomislim da takav tempo sve teže podnosim, ali odbolujem takve misli i trudim se naći sreću u rijetkim slobodnim trenucima ili pak poslovnim izazovima. 

 | Autor: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL

Pretpostavljam da ste u nekim trenucima osjetili zamor, pucanje. Kako se izvlačite iz toga?

Danas nitko nije imun na stres i preopterećeonost. Vježbam, idem u prirodu, nađem se s prijateljima, a počela sam i jako cijeniti trenutke kod kuće. Umiruje me činjenica da mogu nešto pročitati, oprati, skuhati... 

Poželite li ikada živjeti bez mobitela, interneta, laptopa?

Svaki dan, ali pod uvjetom da svi tako živimo. Danas je komunikacija nemoguća bez telefona i kompjutera, nije pristojno biti nedostupan ili nedajbože neraspoložen za ljude žele doći do tebe. Poželim se katkad isključiti, ali onda se sjetim svih dobrih strana tehnologije - glazbe, komunikacije s onima koji su daleko, informacije koja je na dlanu.... i onda odustanem. Za sebe mislim da sam čak i malo previše ovisna o tehnologiji.


 Što je s "Goranom"? Kad će zaigrati? I kako ste se pripremali za lik slijepe žene?

Goran je još u postprodukciji i ne znam kada će ugledati svjetlo dana. Riječ je o mračnoj obiteljskoj drami, drugačijoj od bilo čega viđenog kod nas. Spremajući ulogu raspitala sam se kako je izgubiti vid u kasnijim godinama, a ostalo sam prepustila mašti i intuiciji. Gluma je za mene igra, volim oblikovati likove onako kako ih doživim. 


Umjetnost je nekad mijenjala svijet, jesu li joj ruke danas vezane?

I danas je ona svojevrsna borba protiv svih kancerogenosti društva, mada je i sama katkad svojevrsna metastaza. No, ajmo pričati o onoj istinitoj. Ta vjera, potreba, svjetlo koje ona jest, važna je kao zrak koji udišemo. Ona je zrcalo stvarnosti, preoblikovatelj percepcije. Na mikrorazini želim vjerovati i da mijenja svijet. 

 | Autor: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL


Koliko ste osjetljivi na ljude s posebnim potrebama?

Osjetljiva sam na sve označene, izopćene, potlačene, drugačije, sve manjine i sve “posebne”. Velike ideje uvijek su nastajale od nekog neshvaćenog i izrugivanog pojedinca. Biti dijelom većine nije pozitivna karakteristika, iako se njome često uljuljkamo u lagnodnost i sigurnost. I često je većina potrebna da bi se nešto dokazalo, potvrdilo, prihvatilo, no činjenica je da smo svi različiti, da smo rođeni da ispričamo svoju priču, da budemo pred sobom čisti, da se pravdamo sebi, a ne svojoj okolini. Osjećam duboko kako je to biti različit, jer smo svi barem jednom u nečemu bili različiti i neshvaćeni. Zato i živim suosjećajući s tuđom pozicijom. Trudim se ne gledati ljude iz svoje perspektive i rado pomažem jer mislim da je pomaganje jedina prava svrha života. 


Što vam znači prijateljstvo? I jeste li uvijek spremni bliskima biti rame za plakanje?

Prijateljstvo je ona neka grupa ljudi koju osjećaš kao svoje pleme, s kojom dijeliš radosti i tuge, čije uspjehe osjećaš kao svoje, za čije interese se boriš i čija te nanesena nepravda boli kao da je nanesena tebi. Imam neke takve ljude i smatram ih svojom obitelji.

Jeste li među onima kojima je kuća uvijek puna ljudi?

Odrasla sam kao jedinica i voljela sam biti okružena ljudima. U mojoj obitelji smo uvijek primali goste, pripremali večere, nazdravljali, pjevali i feštali, a tako volim živjeti i danas. Vremena su se promijenila, ljudi danas rade duže i više, vremena je sve manje, ali volim i okupljam ljude u čiju kuću i sama mogu naletjeti i bez najave.


Sjećate li se dolaska u Zagreb? Upisa na Akademiju, prvih uloga?

Sjećam se tog perioda živo i ne mogu vjerovati da je od toga prošlo već 15 godina. Od tog nestvarnog upisa na Akademiju, gdje nas primaju samo 12, mog prvog podstanarskog stana na Žitnjaku, odakle me do centra dijelilo gotovo 45 minuta tramvajem broj 13, intezivnog rasporeda gdje smo predavanja i praksu imali i vikendima, ta na njih dolazili gotovo iz izlaska. Na mojoj godini bili su glumci koji su danas svi od reda uspješna i poznata lica hrvatskog glumišta, pratili smo jedni druge, zajedno bili i gladni i umorni, poznajemo si roditelje, smatramo ih gotovo svojima. Sjećam se svojih prvih uloga u Itd­u, Maloj sceni, Hnk... sjećam se kako sam odbila ulogu u prvoj hrvatskoj sapunici i odlučila se na kazališnu karijeru, sjećam se tog umora i slatke ambicije i snova, sjećam prvog poziva na angažman u Gavellu.


Postoji li uloga za kojom 'režete žile'? Koju baš želite igrati?

Nikad nisam sanjala o ulogama, nekako sam uvijek vjerovala da su najbolje one koje pronađu mene. Kao i s ljubavima, to mora biti obostrano i nikako naslijepo. Uloga pokuca na moja vrata, ja odlučujem imam li je gdje primiti i kako ću je ugostiti. Žalim za nekim ulogama koje možda nisam mogla raditi jer ih nisam mogla uklopiti u raspored, ali uvijek je bilo sve baš kako treba biti. Raduju me zrele ženske uloge koje tek dolaze. Više od uloga raduju me zanimljivi redatelji i neke predivne suradnje. 

 | Autor: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL
Koliko vam znači sam Split? Što najviše volite u svom gradu?

Što sam starija, sve više mi znači. Znači mi kroz sjećanja o bezbrižnom djetinjstvu, kroz osjećaj pripadnosti jednom specifičnom mentalitetu, vatrenom i jedinstvenom. Volim miris grada uz more i bjelinu kamena, sudar antike i socijalizma. Sam pogled na more odmara i liječi i upravo to mi najviše nedostaje u Zagrebu. Nedostaju mi i neki specifični izrazi, bezobrazno neknjiževni, ali bliski, uglavnom talijanskih i turskih korijena. Nedostaje mi taj život na ulici, osjećaj da je sve nadohvat ruke. Ponosna sam na ljude koje je taj grad dao, umjetnike, glazbenike, sportaše, ponosna na taj dišpet. Ovo je možda moj najsentimentalniji izljev ljubavi za Split. Koliko sam hrabro i nestrpljivo iz njega prije 15 godina otišla u Zagreb, toliko mu se danas rado vraćam. Voljela bih jednoga dana ponovo živjeti u Splitu.


 Gdje se volite odmoriti, napuniti baterije? 

Kako kad. Nekad je to baš doma u Splitu, a nekad u inozemstvu. Svaki odlazak iz grada u kojima su svakodnevna rutina, obaveze i problemi je ljekovit.  


Volite li ljetovati sami, u uskom krugu prijatelja, na mirnijim mjestima ili su vam draža bučna ljetovanja?

Volim aktivno ljeto i rado ga provodim u krugu prijatelja. Kombiniram gradove i otoke, mirne skrovite plaže i one neke “moje” gradske. Volim kavice u hladu, večerice po konobama, neka atraktivna mjesta s koktelima.... Ne volim konfekcijska mjesta, uvijek biram neke autentične doživljaje i pokušavam osmisliti ljetovanje sadržajima i lokacijama.


Po čemu pamtite djetinjstvo? Što vam se usjeklo u sjećanje?

Po bezbrižnom boravku u dvorištu ispred zgrade u kojoj sam živjela. Mojih vršnjaka bila je velika grupa, a roditelji su nas puštali da se igramo po cijele dane. Samo bi nas pozvali s prozora i balkona na ručak, zadržali malo kod kuće za vrijeme trajanja famoznog “kućnog reda” od 14­ 17 sati i onda bismo ponovo bježali na ulice. Nije bilo kompjutera i interneta, izmišljali smo razne grupne igre, crtali po asfaltu, vozili bicikle, trčali, maštali. Nije bilo igraonica ni šoping centara, nije bilo čak ni mobitela, a nekako je bilo bezbrižno i ispunjeno. Voljela bih da jednoga dana i moje dijete bude imalo isto djetinjstvo.


Vidite li se, jednom, kako se sa svojom djecom 'glupirate' po parkićima?

Tu sam jako praznovjerna. Besmisleno je hipotetski pričati o periodu koji još nije moja sadašnjost. Naravno da bih voljela jednoga dana biti majka, ali teško mi je to zamišljati. Za sada tek obožavam glupiranje s dječicom mojih prijateljica, osjećam ih sve kao svoju i veliko su mi veselje. 


Kakvo ste dijete bili? Jesu li roditelji često bili pozivani u školu zbog raznih nestašluka ili ste bila uzorna učenica?

Bila sam odlična učenica, ali jako živa i nestašna. Uvijek u centru događanja, sama sam smišljala raznorazne akcije i nestašluke, nisi me mogao zaobići i ne zapaziti. Glasna, vječita zabavljačica i inicijator. Bila sam pristojna, ali profesori su me stalno opominjali. Uzorna odlikašica, s ne baš uzornim vladanjem. 

 | Autor: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL
Koliko vas kroz život vode emocije, a koliko razum?

Apstraktno vidim svijet oko sebe. Osjećam više nego što promišljam. Nije me jednostavno shvatiti i katkad mi nije lako u vlastitoj koži u društvu koje me okružuje. Vidim boje, mirise, emocije, ne poznajem kalkulaciju i konvencije. Nisam s ovog svijeta.


Madi ste, lijepi, uspješni.... Jeste li ikada osjetili nesigurnost kod muškarca kojemu se sviđate? Boje li se prići vam?

I nisam više tako mlada, lijepa relativno, a uspješna, hm, pa i to je individualno, za svoje ciljeve i ambicije koje sam imala, možda i jesam. Imam puno muških prijatelja, ne bih rekla da sam nepristupačna i da me se boje. Imam jedan pomalo muški sustav razmišljanja, a po prirodi sam komunikativna. Ako nisam glave zabodene u telefon ili u žurbi, prilično sam ugodna sugovornica. No, trenutno kod mene zeleno svjetlo ima samo jedan muškarac kojem se sviđam.


Što je za vas ­ ljubav?

Ljubav je sve. Život je ljubav. Umjetnost je ljubav. Ona posebna sila koja nas pokreće i uz koju stvaramo je ljubav. Nema života bez ljubavi. Ljubav prema sebi, pomaganje drugima, potreba za društvom, za kreacijom, potraga za smislom, sve je to ljubav.


Jeste li zbog ljubavi, želje da se svidite muškarcu, spremni otići na drastične dijete, razna uljepšavanja, operacije?

Zbog ljubavi sam sklona više pažnje posvetiti dotjerivanju, kao uostalom, vjerujem, svaka žena, ali pobornik sam prirodne ljepote. Današnji trend odlaska plastičnom kirurgu kao u trgovinu me pomalo plaši. Moja baka i moja mama bile su lijepe žene. Mama i danas drži do sebe, i ja bih voljela tako dostojanstveno stariti. Malene bore tragovi su života, kao glumici kojoj je život imitacija života, one rade za mene, pojačavaju moju vjerodostojnost. Bilo bi smiješno biti zauvijek mlad, a i sama ljepota je relativna stvar. Vedrina duha, empatija, ljubaznost, poniznost... su karakteristike koje privlačne baš svima a za njih nema ordinacije u koju možemo otići. To je nešto na čemu čovjek radi zbog ljubavi. Čak i nesvjesno.


Jeste li od onih koje misle da su lijepe samo vitke žene? Ili neki šarm daje i poneka bora, koja kila viška?

Velika sam pobornica prirodne ljepote i svaku nesavršenost smatram šarmantnijom od svega što žene danas podrazumijevaju pod savršenom ljepotom i za nju daju novac. Lijepa žena je sretna, opuštena, dovoljno samopuzdana i njegovana. I može imati i koji kilogram viška, zašto ne? Bore su prirodne i za mene nisu bauk mada ih danas pokušavaju tako prikazati. Autentičnost je lijepa, nipošto konfekcija i trend.


Koliko vam znači moda, glamour, skupa odjeća?

Skupa odjeća ništa, ali veseli me moda i to, shvatila sam, tek kad imam viška slobodnog vremena da se njome mogu igrati. Kad sam preopterećena obavezama, odjeća mi je samo nužno sredstvo. Kad imam vremna, onda sam razigrana, raspoložena za kombinacije i transformacije. Zapravo mislim da moda tome i služi.

 | Autor: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL

 
Gdje vas se može vidjeti bez šminke, u trenirci i tenisicama?

Svoja najgora izdanja imam u šetnjama sa psom. Onim jutarnjim. Navučem prvo što mi dodje pod ruku, raščupana i bez šminke svako jutro molim Boga da ne sretnem nikog poznatog.


Kakvi ste kad vas netko naljuti? I što vas zapravo jako može naljutiti?

Ljuti me najviše kad pristanem na nešto protiv čega mi čitavo biće pruža otpor. Kada ne slušam taj unutarnji glas, nego odlučim slušati druge. Ljuta sam kad se ne snađem obraniti od tuđe malicioznosti. Kasno palim, pravog odgovora se sjetim uvijek naknadno. Ljuta sam kad se ego umiješa u odnose i kad zavlada ljudima. Kao i s tugom, izbacim to iz sebe, najčešće ukućanima ili najbližim prijateljicama, malo vičem, brojim, ponavljam se, a onda se ispraznim i prođe.

Tko bude uz vas kad ste tužni? 

Rijetko sam tužna, ali imam neke svoje mračne dane. Često me poklopi neka tjeskoba i besmisao i onda sam neutješna. Najčešće je to baš nakon perioda prezaposlenosti. Kao da organizam popušta kada sve stane. Isplačem se onda dobro tko god da je uz mene, i nekako uvijek znam da sve prođe.  


Postoji li ijedno mjesto na kojemu se možete zabaviti i opustiti, a da sa susjednih stolova ne pokazuju prstom u vas i šapuću 'eno Nataše Janjić'?

Na putovanjima! Tamo sam zaista opuštena i bezbrižna, bez straha od pogleda, paparazza, procjena... Možda je to stanje uma moguće postići i kod kuće, ali mi ne polazi za rukom. Živimo u zemlji čiji je broj stanovnika ravan broju stsnovnika jednog kvarta neke svjetske metropole, na neki način svi se ponajemo makar preko jedne bliske osobe i smiješno je kad nas predstavljaju kao zvijezde, kamoli kada za sebe povjeruješ da to jesi. O meni srećom ne šapuću previše. Mnogi me i ne znaju ili me barem ne doživljavaju, nisam zvijezda tv serija u nastavcima s troznamenkastim brojem, moja pojava ne izaziva veliku ekstazu, pa zaista mogu reći da uživam u djelomičnoj anonimnosti. I zahvalna sam na njoj.

Novi broj Budi.IN Chica izlazi 12. listopada s odličnim darom - Catrice sjenilom za oči. 

Komentari 0