U tri desetljeća na čelu talijanskog Voguea pokazala je da moda nije samo odjeća nego i medij za društvene teme i probleme
Jedna od najlegendarnijih modnih urednica na svijetu Franca Sozzani krajem 2016. preminula je nakon jednogodišnje borbe s teškom bolesti. Franca je na čelu talijanskog Voguea bila skoro tri desetljeća - svoju ulogu preuzela je 1988., iste godine kad je na mjesto urednice američkog izdanja stigla Anna Wintour, a po mnogima je upravo Franca bila najodvažnija i relevantnija glavna urednica na svijetu. No u modi je zapravo završila sasvim slučajno - rođena u Mantui u tradicionalnoj talijanskoj obitelji, Franca je htjela studirati fiziku, no zbog protivljenja oca završila je književnost i filozofiju te se udala nakon završetka fakulteta, iako je, kako je priznala, znala da je taj brak bio osuđen na propast prije nego što je uopće zakoračila u crkvu. Tri mjeseca poslije se razvela te je otputovala u Indiju, a zatim u London, gdje je razvijala svoj kreativni duh.
Povratkom u Italiju dobila je posao u Vogueu Bambini, (kao “asistentica asistentice asistentice”, kako je šaljivo komentirala), a uslijedilo je nekoliko uspješnih godina koje su je dovele do pozicije glavne urednice časopisa Lei i Per Lui, koje je pretvorila u časopise koji su savršeno pratili dinamiku internacionalne mode. Iako je najčešće surađivala s fotografom Olivierom Toscanijem, kada ju je on napustio, odlučila je dati priliku mladim talentima koji su s vremenom i zahvaljujući prilikama koje im je ona dala postali prave modne sile: Marijem Testinom, Herbom Rittsom, Peterom Lindberghom, Bruceom Weberom i Stevenom Meiselom. Svi oni voljeli su raditi s Francom zbog neograničene slobode koju im je davala: “Imala je najbolje oko za fotografiju. Talijanski Vogue bio je najinspirativnije izdanje Voguea na svijetu. Skoro 25 godina bili su na premcu svega”, rekao je Peter Lindbergh, s kojim je surađivala od početka ‘80-ih, a čak se nazivala “najdugotrajnijom ženom u njegovu životu” (iako nisu bili u braku, Lindbergh je u jednom intervjuu izjavio kako je bio zaljubljen u nju).
Nakon propalog braka Franca je uvijek spremno priznavala kako je ljubavni život jedina slaba karika u njezinu životu, no svoje ostvarenje pronašla je drugdje. “Volim modu, ali prije svega volim fotografiju”, izjavila je Sozzani za američki Vogue. Svoju fotografsku vojsku itekako je pazila - često ih je preporučala oglašivačima i modnim kućama za snimanja kampanja, čime je osigurala da je časopis imao izgled kakav joj je odgovarao prije nego je uopće krenula osmišljati teme i editorijale. No ni za to joj nikad nije nedostajalo inspiracije - Sozzani je bila poznata po tome što je u svoje modne priče uvijek uključivala aktualna zbivanja. Prije osam godina napravila je izdanje poznato pod nazivom “All Black”, u kojem je angažirala samo crne manekenke. Ovaj broj toliko se dobro prodavao da je išao u reprint čak tri puta, a nekoliko godina poslije napravila je izdanje posvećeno plus size modelima i modi. Prva je prihvatila uspon reality zvijezda angažirajući Kim Kardashian za naslovnicu L’Uomo Voguea 2012., dvije godine prije nego što se Anna Wintour usudila učiniti isto s američkim izdanjem. Ponekad su njezini pothvati bili prekontroverzni za ukuse industrije, pogotovo kada se hvatala u koštac s pitanjima izgleda ili spolne politike.
U jednom od izdanja 2005. bavila se plastičnom kirurgijom, a 2014. osmislila je editorijal u kojem su manekenke bježale od muškaraca s noževima, potaknuta rastom obiteljskog nasilja u Italiji. “Moda nije o odjeći, moda je o životu”, tada je izjavila. Za nju je bilo kakva društvena tema bila dovoljna za modnu inspiraciju i svojim radom željela je potaknuti razgovore. “Ako je Anna Wintour Steven Spielberg modnog svijeta, Franca je Pedro Almodovar”, izjavio je umjetnički direktor talijanskog Voguea Fabien Baron.
Njezin rad obožavali su ljudi iz industrije, ali i zvijezde. “Talijanski Vogue, to je to”, izjavila je Madonna 1999. godine. Za razliku od svog rada, Franca je bila daleko od glasne i napadne urednice. Njezina duga plava kosa, uniforma koja se sastojala od suknji inspiriranih 1950-ima, bijelih majica i dijamantnih naušnica bila je prepoznatljiva samo najvećim ljubiteljima mode. Široki osmijeh nije skinula s lica ni tijekom dodjele modnih nagrada početkom mjeseca u Londonu, kada je uz sebe imala aparat s kisikom te je s njim prihvatila nagradu za pozitivne promjene u industriji. Posljednji post na Instagramu fotografija je nje, Anne Wintour i Karla Lagerfelda na Chanelovoj reviji Metiers d’Art održanoj u Parizu tog tjedna.
“Želim biti potpora Karlu”, rekla je Anni Wintour dok su se vozile vlakom iz Londona u Pariz. Iako su s vremenom postale skoro nerazdvojne, ove dvije legendardne modne ikone nisu od početka bile prijateljice. “Od revije do revije i sezone do sezone Franca i ja polako smo postajale bliske te smo ostale takve 30 godina. To je jedna stvar koju me naučila. Prijateljstvo se ponekad mora zaraditi”, prisjetila se Wintour u članku koji je napisala nakon Francine smrti za američki Vogue. A biti Francin prijatelj doista je imalo prednosti: da, obožavala je Karla, ali uvijek je imala vremena i energije za nove talente: umjetnike, glumce, pisce, fotografe. “Sve što je radila činilo se tako lagano, bilo da je u pitanju bio događaj za stotine ljudi, brzinski put u Afriku kako bi poduprla lokalne dizajnere ili stvaranje još jednoga nevjerojatnoga, provokativnoga i očaravajućeg izdanja talijanskog Voguea”, dodala je Anna.
Prošlih godina sa sinom jedincem Francesom Carrozizinijem radila je na filmu “Franca: Chaos and Creation”, dokumentarcu o njezinu životu. “Francesco je savršeno ulovio njezin polet i odlučnost, neustrašivost, ljepotu, maštu i originalan način na koji je spajala društvene probleme s modom. Uvijek je znao da ona nije obična majka. No Franca nije bila ni obična prijateljica”, zaključila je urednica američkog Voguea o dugogodišnjoj kolegici.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.