Slikarica, kiparica i ilustratorica Nikolina Ivezić rijetko kada prolazi nezapaženo kada su njezini radovi u pitanju. Bilo ciklusima prsatih žena bez lica, ili recimo Isusom koji se nalazi u društvu Marxa, Engelsa i Lenjina ili pak postavljanjem stupa srama sa popisom osoba koji su joj dužni. Nikolina svojim radovima provocira na način na koji se to od umjetnika i očekuje. Iako ju kritičari nazivaju “najsnažnijom pojavom u domaćoj pop art struji” kada je riječ o likovnoj umjetnosti, ova svestrana umjetnica nije najsretnija kada ju se ukalupljuje u određeni stil.
S Nikolinom sam popričala o odjecima stupa srama prije dvije godine te mega Isusom na Filozofskom fakultetu koji je ove godine restauriran ali i vječnoj temi - zbog čega je ironija karakteristična za njezine radove… No, na pitanje o modi bilo joj je najteže dati odgovor…
Prije dvije godine u sklopu trijenala kiparstva napravili ste stup srama na kojem ste naveli svoje dužnike. Kakve su bile reakcije tih dužnika? Naime, ostavili ste mogućnost da plate dug i maknu se sa liste. Je li to itko napravio?
Moja ideja prvenstveno nije bila da samo ja stavim imena dužnika na stup srama već da posjetitelji izložbe mogu upisivati svoje dužnike. Nažalost živimo u takvom vremenu i zemlji da se većina konverzacije koju vodim što s prijateljima, što s kolegama svodi na to tko je kome i koliko dužan. Rad sam ponovila još nekoliko puta, u Puli u sklopu manifestacije “Tu smo”, Noći muzeja i “Apatije” u Klovićevim dvorima, ali gotovo uvijek je rezultat bio isti; još nekoliko osoba, uglavnom mojih prijatelja bi napisalo svoje dužnike, a ostatak stupa bi bio ispunjen običnim šaranjem, potpisivanjem i sličnim glupostima što zapravo dovoljno govori o našem letargičnom mentalitetu. Naravno, iako sam ambiciozno i optimistično pored stupa stavila spužvu, tako da se neki dugovi mogu “izbrisati” to se nažalost nije desilo.
Vaša provokacija s mega Isusom na Filozofskom fakultetu nije prošla nezapaženo. Koju ste poruku željeli poslati time?
Slika je nastala u sklopu uređenja Kluba studenata filozofskog fakulteta prije desetak godina. Voditelj kluba, moj prijatelj zamolio me da u zamjenu za pečenog odojka oslikam zid kluba, nadajući se da ću ja napraviti neku, za mene prepoznatljivu seksi ženu s velikim grudima kakve su se tada nalazile u klubu Tvornica i Limbu. Ali obzirom na profil posjetitelja kluba zaključila sam da na zid treba doći nešto što će ih zaintrigirati, potaknuti na raspravu. Tako je nastala velika slika Isusa s raširenim rukama i porukom” Jesus loves you”. Moj kolega Alen Zanjko, kao odgovor na Isusa, suprotni zid ofarbao je u crveno i stavio Marxa, Engelsa i Lenjina kao uzorak tapeta. Rad je na kraju, odnosno reakcija studenata kluba Matice Hrvatske izazvao više diskusije nego sam se nadala pa se tako ta tema provlačila desetak dana po novinama i TV-u. Slika je naravno ostala, o njoj je snimljen i filmić a upravo sam je ove zime restaurirala pa se nadam da će bar još koju godinu Isus, Marks, Engels i Lenjin nadgledati studente u ispijanju kava i piva.
Danas vas smatraju najsnažnijom pojavom u domaćoj pop art struji u likovnoj umjetnosti. Kako i kada ste krenuli u pop art? Što vas je privuklo takvom načinu izražavanja?
Niti ja, niti moje kolege ne vole da ih se ukalupljuje u određeni stil, pogotovo ako je taj stil, konkretno pop art bio aktualan prije šezdesetak godina. Pop art koji je naizgled blizak kiču, potpuno je izbacio estetsku vrijednost predmeta vrativši predmetu vrijednost predmeta. Iako koristim istu tehniku kao i prije dvadesetak godina kada sam počela izgrađivati ovaj stil, tematski sam prije više bila vezana uz estetiku pin up-a, i kritici konzumerizma bliskom pop artu, danas su moje teme bliskije svakodnevnom životu. Iako erotika ima dozu spektakularnosti i provokativnosti kojom manipulira potrošačko društvo, veseli me da je moj ciklus autoportreta iz kupaone koji prikazuju nimalo lijepe, ali obavezne rituale koje svakodnevno provodimo u kupaoni poput povraćanja, brijanja nogu, sjedenja na školjki i sl. ipak brzo našao svoje kupce. Prije tri godine sam s Koraljkom Jurčec Kos organizirala izložbu “Pop art’s not dead” u Klovićevim dvorima gdje smo sakupili jednu ekipu umjetnika koja je u nekim etapama svoga djelovanja ili u nekim segmentima imala poveznice s pop artom, bilo doslovno ili tek ironično. Veseli me što je izložbu posjetilo oko 2500 posjetitelja što nije baš čest slučaj za izložbe suvremene umjetnosti.
Vaše karakteristične prsate žene bez lica rijetko su shvaćene ili barem, ne uvijek. Čini li vam se da ima ljudi koji kupuju vaše radove a zapravo ne shvaćaju do kraja vaše poruke? Ako da, smeta li vam to?
Za moje radove je karakteristično što žele ironično kritizirati postojeće šablone koje nameće društvo, bilo da se radi o muškom poimanju ženskog tijela kao seks objekta ili kritike komercijalizacije, propagande i ostalih proizvoda medijske kulture. Naravno da uvijek ima ljudi koji kupuju slike jer im “paše” uz namještaj, ali obzirom na to da se i sama bavim uređenjem interijera, razumljivo mi je i takvo razmišljanje.
Smatraju vas produktivnom umjetnicom. Možete li živjeti samo od prodaje svojih djela?
Bila bih najsretnija kada bih godišnje mogla napraviti pet slika velikog formata s kojima bi bila u potpunosti zadovoljna, ali s obzirom na vrijeme, društvo i kupovnu moć, to si nažalost ne mogu priuštiti. Za nekakav normalan život, koji podrazumijeva auto ili kredit za stan, uz slikanje, bavim se povremeno i uređenjem interijera, scenografijama, dizajnom i ilustracijama.
Napisali su za vas da imate jasan stav o tome na koji način su ženska prava i feminizam percipirani u našem društvu. Kako bi ste taj svoj stav izrazili riječima?
Mene općenito zanima propitivanje uloge spolova u suvremenom društvu koje je nametnuto od medija i potrošačke kulture. Jer mislim da danas, unatoč tome što su se žene izborile za više slobode, u medijima se prikazuju više nego ikad kao seks simboli.
Koliko vam je moda važna privatno?
Moram priznati, najteže pitanje do sada. Obzirom da sam uglavnom cijele dane u radnoj odjeći, prljavoj od ljepila i boje, valjda kao kontrast, to nadoknađujem nošenjem isključivo haljina ili suknji. U jednom od svojih starijih radova sam se poigrala malo s temom mode. Rad “Obuci me” sastojao se od predimenzioniranog printa mene kojeg možeš oblačiti u papirnatu odjeću u stilu “Politikinog zabavnika” iz 80-ih godina. Radilo se o komadima odjeće prepoznatljivim kao stereotipima muških (sobarica, playboyeva zečica, bolničarka) ili ženskih (vjenčanica, domaćica) simbola društva.
Imate li neki svoj modni stil?
Crno, crno a ponekad i koja boja uleti, uglavnom crvena.
Puno radite, a što radite kada se odmarate? Odnosno kako se odmarate?
Imam sreću da moj stan u Dubravi ima mali vrt i balkon s puno biljaka, a od ove godine i nešto povrća, pa osim šetnje s jednim starim zlatnim retriverom Bonom, volim popiti pivu s društvom u svom vrtu.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.