Nikad ne igra na sigurno i uvijek pogađa 'u sridu': za Damira Begovića moda je umjetnost, igra i aktivizam u jednom

• Damir Begović dizajner je koji modu ne doživljava kao trend, već kao osobni jezik u kojem se stapaju konstrukcija, slavonska tradicija, vintage estetika i hrabro eksperimentiranje 
• Njegov stil i dizajnerski potpis temelje se na recikliranju, igri i intuiciji, pri čemu je istovremeno i dizajner, i model, i stilist, a svaki komad nosi priču, stav i karakter
• Za Damira moda nije tu da se svima svidi, nego da potakne, provocira i oslobodi - jer stil, po njemu, nije luksuz, nego hrabrost da budeš svoj

Trendovi se danas izmjenjuju brže no što stignemo osvježiti feed, no i u takvom svijetu egzistiraju i stvaraju ljudi poput Damira Begovića - dizajnera koji ne slijedi modu, nego je iznova izmišlja. Njegov stil, i onaj osobni i onaj dizajnerski, nastaje iz eksplozivnog sudara konstrukcijske preciznosti, slavonske tradicije, vintage senzibiliteta i zdrave doze modnog nestašluka. Damir je čovjek koji će od šlingane krpe, starih etiketa ili bakina stolnjaka napraviti outfit za event, i to u jednoj večeri, ako treba - jer njega inspiracija rijetko čeka, ali zato on uvijek čeka nju, s iglom pri ruci.

Odrastao između tatinih tehničkih nacrta i mamine krojačke metrike, Damir je vrlo rano naučio da se moda ne stvara samo u ateljeima, nego i u domovima u kojima se mašta doživljava kao sasvim legitimna obiteljska tradicija. Njegov dizajnerski potpis zato nije ni pravocrtan, ni pitom - on je iskren, hrabar, pun rizika i bez straha od pogleda sa strane. Iako je modnim svijetom već odavno zavladala uniformiranost, Damir se igra, nadograđuje, reciklira, osluškuje vlastite impulse i odbija se uklopiti, uvijek iznova dokazujući da stil nije stvar luksuza, nego karaktera.

Za njega je moda umjetnost, aktivizam, igra i osobna iskaznica - sve u jednom. A Damirov potpis? Ako nešto može vijoriti, preobraziti se ili oživjeti neki zaboravljeni komad tekstila, velike su šanse da će završiti baš kod njega, ili bolje rečeno - na njemu. Upravo zato, razgovor s njim nije samo priča o odjeći, nego o hrabrosti da budeš svoj, pa makar to značilo nositi pepita plašt koji je godinu dana čekao pravi trenutak da progovori.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Tvoj stil odijevanja, ali i tvoj dizajnerski potpis, spajaju eklektiku, vintage, etno motive i igru konstrukcijama. Kako je izgledao tvoj put do tog jedinstvenog izričaja?

U pravu si - taj moj jedinstveni izričaj stvarno je miks svega ovog navedenog. Mislim da kad sam spajaš neke stvari koje možda na prvu ne idu skupa, se rodi nešto novo, pogotovo u ovom vremenu gdje je sve već nekako izmišljeno i viđeno, i gdje trendovi haraju po Instagramu i svi su nekako uniformirani i izgledaju slično kao klonovi. 

Na mene je u velikoj mjeri utjecalo i moje odrastanje, i škola, i faks, i okruženje… tata je strojarski inženjer, mama krojačica, tako da sam non-stop bio okružen nekim krojevima i tatinim crtežima strojeva i motora. Očito sam od oboje povukao ponešto. A što se tiče konstrukcije, nju stvarno stvarno obožavam. Mislim da ona otvara vrata ka novim kreacijama i novim dizajnerima, jer ako znaš dobru konstrukciju, samo je nebo granica. 

Etno motivi su tu jer sam rodom iz Slavonije. Uvijek mi je sve to bilo zanimljivo - i nošnje, i plesovi, pjesme… sva ta naša kultura koja je toliko bogata, a pogotovo u kombinaciji s nekom vintage modom. Sve navedeno volim kombinirati i igrati se s tim. Imam tu prednost da mogu sebi nešto sašiti, pa sve što zamislim mogu si napraviti, samo često imam premalo vremena. Ali trudim se. Trudim se igrati se s modom i kombinirati što više toga. 

A ono vintage - treba koristiti second hand odjeću jer je baš veliki zagađivač u svijetu tako da trebamo koristiti mamine, bakine, tatine, djedove ormare i sve moguće dostupne resurse koje imamo da ne stvaramo u tolikoj mjeri nove stvari. Ja stvarno dosta toga proizvodim, a s time i manje kupujem jer imam zalihe tkanina koje sam prikupio tijekom svih ovih godina stvaranja - rada u Varteksu, studiranja, i kolekcija Twinsa. Kao svaki dizajner i neki kreativni čovjek, skupljam materijale, krpice, špage, resice, stolnjake, ćilime, šlingu… Dobijem puno toga i uvijek pokušavam to sve nekako iskoristiti na kreativan način, ili u mom slučaju odjenuti na sebe, jer kako nemam kolekcija, trenutno sam sam sebi neki medij koji prikazuje svoje nove kreacije. 

Mislim da je moj modni izričaj drugačiji zato što je hrabar i riskiram, a ne pratim toliko trendove. Naravno, na sve nas utječu, ali trudim se raditi s onim što imam. “Što na umu, to na drumu”, kako bi se reklo - ono što zamislim, to i napravim. Mislim da je moj stil jedinstven zato što je neopterećen i eksperimentalan. I ne boji se kritike.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Kako izgleda proces stvaranja outfita za samog sebe - koliko traje, koliko je eksperimenata u pitanju, postoji li neka univerzalna nit vodilja?

U principu sve zavisi - postoji li već možda neki neki komad koji imam otprije pa na njega nadograđujem neku priču, je li u pitanju dizajn posebno napravljen za neki događaj, je li ispred tog događaja neki dress code koji utječe na moj outfit… Volim definitivno ispoštovati dress code jer se netko potrudio oko tog eventa, netko je osmislio temu. Možda je cijelo uređenje tog prostora u inspiraciji te teme… U zadnje vrijeme, kako sam većinom zauzet, moji outfiti često nastaju taj dan kad je event, u par sati, odnosno 6-7-8 sati, jer ne stignem prije. Eksperiment je to u svakom slučaju jer testiram neke svoje granice, mogućnosti, volju, energiju, motivaciju… Ako je nešto zahtjevnije, nekada traje i pet dana, ali u najviše slučajeva, jedan do dva dana ili par sati. Ali zanimljivo je, uvijek se igram, uvijek je drugačije. Nekad je to kreiranje dok krojim, a nekad doslovno imam cijeli bunt skica i biram što ću odjenuti, iako je to uglavnom kada je neki veći, važniji, bitniji event, gdje je dress code zahtjevniji i gdje baš želim nešto dizajnirati. Sve ovisi o vremenu, a vrijeme danas tako brzo leti… Nekad mi je žao što nemam više vremena da napravim skice, da baš taj core svog zanimanja odradim, a to je dizajniranje, kreiranje, skiciranje i crtanje, jer mi to fali. Ja sam jako staromodan po tom pitanju - volim papir i olovku u ruci, i taj osjećaj da nešto stvaram s rukama.

Često eksperiment bude i stvaranje outifta iz nečega od čega možda nikada ne bi napravili odjeću, poput ovih Levi's etiketa gdje sam 400 komada šivao na krojne dijelove, a onda to spojio u odjevne komade - hlače i jaknu. Nekad su to oslikane stvari, nešto što je bilo stolnjak, ili neke trake koje sam dobio od nekog i spojio ih i stvorio neki novi odjevni komad…  Odijevanje i stvaranje uvijek može biti zanimljivo i uvijek se od nečeg može napraviti nešto, ali mislim da je kod mene zanimljivo i to što sam u isto vrijeme sam i dizajner, i model, i stilist.

Nit vodilja? Nekako se to iz godine u godinu mijenja. Volim konstrukciju. Volim klasiku, ali opet je pomaknuta. Plašt je postao moj neki zaštitni znak. Volim ga jer daje moć i jednostavno se super osjećate kad nešto vijori za vama. Možda je to nit vodilja: da izgleda moćno! 

Postoji li komad iz proteklih godina koji danas gledaš i pomisliš: “To više nikada ne bih napravio/nosio” i zašto?

Morao bih malo proći cijelu tu galeriju silnih outfita i ludih kombinacija. Iako, iskreno, ne žalim ni za čim. Sve što napravim u tom je trenutku za mene vjerojatno ono najbolje, najluđe, najkreativnije. U tom trenutku jedva čekaš to obući i misliš da je to najbolje. Možda neke stvari koje napravim čisto zato što posjedujem tu tkaninu i žao mi ju je baciti, ili sam ju kupio prije deset, petnaest godina. Imam jedan satenski komplet kojem je uzorak baš težak i nije baš uobičajen. Isfurao sam to uz neku bluzu, kao kimono i hlače. Treba se voditi instinktom i stvarati u trenutku - u većini slučajeva mi se pokazalo da je ono što prvo zamislim i pomislim da trebam odjenuti ili kreirati za nekoga ili za sebe, prava stvar. Samo što sam ja takva osoba da još 16 opcija, tema, varijanti i skica napravim. 

Mislim da će sve što se napravi vlastitim rukama kad tad imati svoj trenutak. Nedavno sam bio u Parizu i nosio sam pepita odijelo koje imam iz Varteksa. Napravio sam i pepita cape, dosta retro, i super je to izgledalo, ali iako sam ga napravio još prije godinu i pol, i tada ga nisam uopće osjećao, sada ga baš osjećam. Vrijeme, osjećaji, sve to ima svoje, ali treba nositi odjeću i uvijek je ponovno izvlačiti za par godina.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Koji je najskuplji komad koji posjeduješ - jesi li ga sam izradio ili je kupljen, i kakvo značenje ima za tebe?

Dugo dugo vremena je to bila jedna Burberry košulja koju sam kupio kad sam prvi put bio u Londonu, čini mi se 2010. Jako sam se osjećao sretno i ponosno jer sam bio još u srednjoj školi. Obožavao sam tada Burberry. Tada je kreirao Christopher Bailey. To je dugo godina bio moj najskuplji komad i nekako sam ga baš isticao i volio dok ga nisam nekako uflekao, i prerastao. Trenutno, možda su mi najskuplji i najdraži komadi koji su custom made - ručno rađene cipele Zlatko - dvoje kroko, zelene i plave, i sad sam nedavno kupio treće bordo. Bile su skupe, iako ne baš toliko skupe, ali sam nekako najsretniji i najponosniji zato što su hrvatske proizvodnje i jako su posebne u tim ludim bojama, tako da ih stvarno volim. Prve, zelene, sam kupio nakon prve plaće u Varteksu. Dakle cipele, i Gucci naočale. Modni dodaci su uvijek dobra investicija. Uvijek treba više uložiti u njih jer duže traju, a i može ih se kombinirati uz razne outfite. 

Od komada koje sam izradio sam? Uh, ima tu puno tih capeova i plašteva, ali jako volim jednu kombinaciju koju sam napravio od trakica, a te trakice sam dobio od tetke i udahnuo im novi život. Imam i jednu šlinganu košulju koju sam napravio od stare ručno rađene šlinge, volim i heklani crveni top koji sam si napravio. Taj je hekleraj bio miraz moje sestrične, ali sam ga ja dobio na kraju i dao mu novi život. Kroz godine je bilo jako puno kreacija - svaka ima neku svoju posebnu priču i sve su mi jako drage. 

Kakav je odnos između tvog osobnog stila i kreacija koje dizajniraš - koliko se jedan odražava na drugi?

To je definitivno sve pomiješano. Iako, moj se stil često zadnjih par godina prenosi na kreacije koje dizajniram i već sam puno ljudi predložio lepršave capeove, rukave koji se vuku… Ta se moja kreativnost i dizajniranje definitivno vide i kroz moj stil, odnosno kreacije koje radim sebi, ali i kreacije koje radim za svoje klijente, prijatelje, sestru… U zadnje vrijeme se to stvarno odražava jedno na drugo, ali sve ovisi što je u pitanju i koja inspiracija. Kad sam bio u Varteksu, puno sam više radio klasiku i konstrukciju, i pokušavao se s njom zabavljati i igrati s linijama. Sad je to možda malo pročišćenije,  voluminoznije, eksperimentalnije… Svaka faza u životu utječe i na osobni stil, i na dizajniranje, i kreiranje samih kreacija. Ali definitivno nije bez razloga što imam preko trideset odijela i ne znam ni sam koliko sakoa i hlača na crtu… Svaka faza života donese nešto novo.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Kako si, kao dizajner, razvio osjećaj za balans između ekstravagancije i nosivosti?

Kod mene su uvijek ekstravagancija i nenosivost bile na prvom mjestu. Šalim se, iako - nikad se nisam zamarao tom riječju nosivost, jer je za mene svaka kreacija nosiva i zato što je napravim na način da je odjevna. To može biti sto rukava, masivnih petsto perli, čepova ili nešto eksperimentalno, napravljeno od ograde, što sam radio za modni ormar…Valjda imam u sebi tu odjevnu konstrukciju i funkcionalnost - funkcionalnost mislim u tome da se to može odjenuti, tako da se nikad nisam sputavao s tim. Ali kako sam prošao razne faze stvaranja, od stvaranja svojih kolekcija na faksu, preko TWINS kolekcija u paru, do Varteks tekstilne industrije i konfekcije proizvodnje, ti moraš razmišljati o tome tko nosi, koliko košta ta proizvodnja, koliko komada će se proizvesti, kakva je tkanina, je li podstava viskozna ili pamučna, koja je pozicija džepa… Tu sam dosta naučio o toj nosivoj strani mode, gdje jednostavno moraš razmišljati o puno čimbenika da bi to funkcioniralo na raznim veličinama i da bi se na kraju prodalo i nosilo, odnosno bilo odjeveno, i da bi ljudi koristili taj odjevni predmet, i da bi on imao svrhu koju treba. Sve je to neki osjećaj i iskustvo - praksa koju prođeš. Sve što sam prošao u Varteksu, gdje radiš na komadima koji idu u proizvodnju od 200, 300, 500 komada, sve je to stvar iskustva i mislim da tog treba generalno svim dizajnerima, pogotovo u Hrvatskoj, jer je malo tko prošao industriju pa mislim da baš nemaju osjećaj za to što je sve potrebno da bi se stvorio neki komad i da bi on izašao savršen i u veličini 34 i 54. Mislim da zapravo to nije osjećaj, nego jednostavno iskustvo i praksa, koji ti govore gdje se možeš igrati s nekim elementima koji su možda ekstravagantni, ali su opet nosivi. Super je to zapravo miks jer testiraš sam sebe i svoje granice, i koliko tu neku ludu ideju možeš prenijeti u neku stvarnost, funkcionalnost i nosivost.

Kada gledaš svoje starije kolekcije - postoji li nešto što bi danas napravio drugačije?Postoji li nešto što bi danas napravio drugačije?

Kako sam već rekao, ne žalim ni za čim. Uvijek se trudiš, radiš i ulažeš maksimum u nekom trenutku, i u tom trenutku je to možda najbolje što misliš da može od tebe, ali čim se ta kolekcija predstavi, vidim samo mane. Uvijek sam vidio mane. To je možda neki perfekcionist ludi u meni koji vidi sve te detalje koje neki drugi ljudi uopće ne vide ili koje laici ne razumiju. Njima je samo lijepo, ružno, sviđa im se, ne sviđa… Budući da, kao što sam rekao, znam odraditi cijeli proces, od skice i konstrukcije, krojenja i šivanja, do završne obrade, možda je to nekad i prokletstvo jer onda vidiš sve mane, pogotovo kad prođeš tekstilnu industriju. Ali zapravo sve svoje kolekcije volim. Možda bih jedino Twins kolekcije smanjio. Često je bilo preko 30 ili 40 izlaza u jednoj kolekciji. S ovom pameću, to bih malo stisnuo, smanjio, grupirao, pojačao neke outfite… Mi smo uvijek imali previše ideja, previše skica, i onda želiš nekako sve ubaciti u kolekcije, a nekad jednostavno treba odabrati par elemenata i dobro ih istražiti, napraviti, iskoristiti i iskombinirati da dođu do izražaja. Mislim da se puno nekih ideja izgubilo u tim velikim kolekcijama. 

Kako ljudi reagiraju kada te vide i koliko su ti tuđe reakcije važne? Rekla bih da te ne diraju previše jer je tvoj stil s godinama sve osebujniji, zanimljiviji i hrabriji, no isto tako sam svjesna kako diše društvo u kojem živimo i koliko se zgraža nad svime što izlazi iz nekih ustaljenih okvira.

Mi živimo u tom nekom modnom balončiću, gdje se manje više svi poznajemo u Hrvatskoj i u Zagrebu, i svi smo većinom veliki ljubitelji mode, i stila, i odjeće, i odijevanja, tako da ljudi stvarno pozitivno reagiraju. Ja sve dijelim na svojim društvenim mrežama, na Facebooku obavezno tako da moji ljudi iz Slavonije, moje tetke, susjede i strine vide, i uvijek su to pozitivni komentari i svi su oduševljeni. Nije da su mi bitne tuđe reakcije, ali je super dobiti support, barem od ljudi iz svoje zajednice, koje poznaješ, i koji te podržavaju, i ne osuđuju, i ne osporavaju. Na kraju krajeva, to je samo odjeća, tako da se ja nadam da ja s tim potičem. Uvijek mi je cilj da svojim ludim outfitima potaknem ljude da izađu iz nekih svojih zona komfora i okvira, i da se usude obući nešto drugo ili izvući neki komad koji nisu dugo obukli. Odjeća je tu da se nosi. 

Nisam čuo puno negativnih komentara, niti ih pratim, ali ako netko nešto malo lošije komentira, uvijek mi prijatelji pošalju pa uvijek nekako saznam. Iako, takvi mi komentari ponekad budu motivacija - sad ćemo još jače, još hrabrije, još luđe. Jer želim da ljudi pomaknu svoje okvire i da shvate da je odjeća tu da nas zabavlja, da ti daje neku snagu, da se osjećaš predobro u njoj… 

Želim da svi budu puno hrabriji i da nam se društvo malim koracima mijenja. Kad vide nekog ludog Damira odjevenog u kristalni top i bijele hlače s volanima, da ne misle ‘što sad ovaj izvodi’, a ja sam se samo u tom danu mamuran sjetio da imam tu šantung svilu, i da ona podnosi nabore i volumen, i da sam napravio te hlače odnosno upgrade hlača iz srednje škole, i da sam ih oduvijek htio sebi napraviti, samo kao tinejdžer nisam bio dovoljno hrabar da to obučem. Želim da ljudi ne osuđuju na prvu, ni na drugu, ni na treću. Ne želim da ljudi ikoga osuđuju zato što nešto nosi. Želim da ih to zaintrigira.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Primjećuješ li da kao zemlja evoluiramo po pitanju stila? Je li se atmosfera posljednjih godina promijenila nabolje ili možda nagore? 

Pa mi kao zemlja smo specifični, imamo stila. Ima stvarno ljudi koji imaju super stil. Mislim da se Hrvati generalno vole odijevati. Vole se sređivati, vole dobro izgledati. Sad, koliko je to što oni odijevaju dobro i posebno, i je li to dobro složeno, je upitno. Mislim da svi malo previše briju na Zaru, Mango, Massimo Dutti i ne znam ni sam koje brendove i mislim da bi trebali manje kupovati sve što njihova frendica kupuje. Trendovi su tu - živimo u vremenu u kojem se mijenjaju gotovo na tjednoj bazi, mjesečno bar dva neka mini trenda prođu po društvenim mrežama… Ne bismo se trebali time previše opterećivati, nego graditi neki svoj stil. 

Fali mi ljudi koji imaju neki svoj specifični, prepoznatljivi i unikatni stil. Oni su inspiracija - i meni kao dizajneru, i nekom tko se voli odijevati, a i drugim ljudima. Malo smo se pokrenuli po pitanju stila. Ljudi se možda više igraju nekim kombinacijama, nije sve strogo spasirano… Mislim da se nabolje promijenila situacija naše millenial generacije, a nagore generacije Z - svi su u nekim trenirkama. Kada sam ja išao u školu, trenirka se nosila samo na izlete, gotovo nikad u školu, svi smo se finije oblačili. Danas su djeca u trenirkama, nekim jaknetinama, patiketinama. I čuo sam da se osuđuju ljudi koji nemaju skupe Adidas ili Nike tenisice. Meni je to grozno. To nema veze ni s modom, ni ičim. Mladi trebaju shvatiti da markirana trenirka nije stil i nešto po čemu su oni posebni. Trenirka je nešto što je za putovanja, za sport, i da ti bude doma ugodno dok čistiš stan. 

Postoji li nešto što nikada ne bi odjenuo?

Zanimljivo pitanje i nešto o čemu nisam nikad razmišljao. Ne pada mi ništa napamet, više možda što ne bih nikada obuo. Već i vrapci na grani znaju koliko mrzim crocsice i uggsice. Meni je to nešto najodvratnije što postoji na ovom svijetu i ne znam zašto je to toliko popularno. Uggsice još mogu razumjeti - tople su, mekane, udobne, ali ova smrdljiva guma od crocsica koju nose svi, od djece od godinu dana do umirovljenika, stvarno ne razumijem.

A što ne bih obukao? Ja sam stvarno eksperimentalan i otvoren za sve, stvarno sam svašta već nosio… Možda neke uske kožne tajice? Iako mislim da bi se i to vjerojatno dalo isfurati na neki outfit. Recimo da ne postoji nešto što ne bih odjenuo. Ali nikad ne reci nikad. 

Kako gledaš na modne trendove? Postoji li neki komad, bilo muški, bilo ženski, koji je proteklih godina bio popularan, a koji ti je užasan?

Bilo je puno toga tipa. Balenciagine naočale, one ogromne. Bordo boja koju ja isto volim - svi su ju nosili, svi su je izmrcvarili. Bio je trend kojekakvih tenisica, pa svi nose iste. Ili one čizme tenisice - Isabel Marant, na petu. Platforme… Znači ljudi - ne. Neke stvari jednostavno ne znam kako postanu ekstra popularne i onda ih svi žele i svi ih nose. Ja stvarno nisam toliko opterećen trendovima. Volim se više fokusirati na neku širu sliku, a ne na pojedinačne komade. Uzmi nešto od tih ludih trendova, ali nemoj sve. 

Što te inspirira u stvaranju? Imaš li modne uzore?

Meni je oduvijek bilo teško objasniti inspiraciju. Mogu me inspirirati filmovi, knjige, kultura, povijest, slikarstvo, umjetnost… U zadnje je vrijeme stvarno taj etno prisutan u mom stvaranju, pokušavam neke tradicijske elemente transformirati i prebaciti u neko moderno doba. Volim stvarno sve što je vezano uz visoku modu i povijest visoke mode. Na to bi se mogli nadovezati modni uzori. Moje neko sveto trojstvo su oduvijek bili Christian Dior, Cristobal Balenciaga i Charles James. Uvijek volim siluetu gdje je struk naglašen. Sviđa mi se moda koja je bila posvećena elegantnoj i glamuroznoj konstrukciji, gdje je bio spoj tog nekog starog doba s novim u dvadesetom stoljeću. Stvarno mi je to uvijek neka inspiracija u povijesti, ali volim to prebaciti u suvremeno doba i spojiti s nekim možda futurističkim elementima, ili nekom nesvakidašnjom tkaninom. Volim taj miks prošlosti i budućnosti. Inspiracija mi je i glazba - obožavam kad skačem uz neku glazbu, odmah mi se stvaraju neke slike, neke nove kolekcije, neke nove kreacije. Često znam i sanjati kreacije, ali ako ih odmah ujutro ne zapišem ili ne nacrtam, gotovo je.

Kada bi morao istaknuti samo jednu lekciju iz dosadašnje karijere - koja bi to bila? 

To sam si definitivno nakon sedam godina studiranja rekao - da se sve događa s razlogom i sve u svoje vrijeme, i sve zbog nekog razloga. Za neke stvari stvarno treba vremena i neke se stvari ne bi dogodile da se nisu neke druge stvari razdužile. A ako bih morao reći u modi i modnom stvaralaštvu, i u dosadašnjem poslu… Definitivno da se stvarno sve događa s razlogom. Vjerujem u to i nadam se da će se neki snovi ostvariti kada dođe vrijeme za njih. Svi mi želimo sve što prije, sve moramo imati odmah, ali neke stvari treba sačekati i imati strpljenja. 

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Što bi savjetovao onima koji, kada je moda u pitanju, najradije igraju na sigurno?

Molim vas, nemojte igrati na sigurno. Igrajte na sigurno, ako baš morate taj dan - ako imate neki bitan sastanak ili nešto gdje ne smijete baš eksperimentirati. Igrajte se s odjećom, i ta klasika, bar iz mog iskustva, može biti zanimljivija, bar kroz neku boju ili neki dobar modni detalj, da se malo istaknete od drugih. Uvjerio sam se tisuću puta - to što odjeneš, te na neki način i predstavlja. Ljudi te primijete i na taj način i zapamte. U budućnosti, od tog ćete možda imati koristi.

I za kraj, što je za tebe moda - je li ona društvena kritika, provokacija, hommage nekome ili nečemu, igra ili nešto drugo?

Moram se složiti sa svime što si navela. Moda može biti sve to, i više od toga. Za mene je moda prvenstveno vrsta umjetnosti. Volio bih da i drugi to počnu tako shvaćati, jer za mene nema razlike između naslikane slike, isklesanog kipa ili nekog odjevnog komada koji je također neka vrsta skulpture. Mi dizajneri se kreativno izražavamo, trudimo se izraziti neku svoju inspiraciju, neku svoju ideju, neki svoj dizajn koji je također i društvena kritika, ako želiš poručiti njome nešto. Odraz društvene sadašnjosti, odraz stanja u društvu. Moda definitivno može utjecati i slati neke društvene poruke, a može i provocirati. Uvijek se sjetim diplomske kolekcije Alexandera McQueena, Highland Rape, gdje je on prikazao kolekciju inspiriranu silovanim ženama u Škotskoj za vrijeme rata ili tako nešto, i koja je digla veliku prašinu, iako je on samo htio ukazati na događaj iz povijesti koji je bio grozan i za koji vjerojatno nitko nije snosio posljedice. Hommage definitivno jer se svi mi inspiriramo s nekim ili s nečim. Igra, naravno, kada se eksperimentira s krojevima, bojama, uzorcima, tehnikama, raznim izradama vezova, tkanja… Moda je stvarno područje gdje možeš eksperimentirati i stvarati nešto novo, pokušati prikazati neku svoju umjetnost, neku svoju ideju i utjecati na društvo. Treba stvarati ono što stvarno osjećaš i što voliš, i ne žaliti za kreacijama koje si napravio. Jer sve je to dio stvaralaštva.