Njezin salon šešira jedan je od simbola Zagreba, a nesuđena kiparica već 42 godine oblikuje ih baš poput skulpture s puno ljubavi i energije
Nema ljepšeg osjećaja nego na ulici vidjeti ženu ili muškarca s mojim šeširom, kaže Nada Kobali i usput pokazuje na mladu ženu koja prolazi s njezinim šeširom na glavi. Gleda djevojku i zna kad je napravila taj šešir, od kojeg je materijala, iz koje kolekcije jer svi su njezini modeli unikatni.
Jednom je, prisjeća se, čak prišla gospođi i rekla joj: “Imate lijep šešir”. Slatko se nasmijala kad joj je žena odgovorila: “Znam, gospođo Kobali”. Njezin salon jedan je od simbola grada Zagreba. Ponosna je na svoje šešire, unatoč krizi njezin posao je opstao, zanatski je, kaže, održiv. Njime se nije obogatila, nije to, dodaje, jako isplativ posao.
- Unatoč tomu tvrdim da sam jako bogata baš zato što radim šešire. Radim posao koji volim, koji je oduvijek moja strast. Zato salon i može opstati, jer to je ljubav, energija koju kupci osjete - kaže.
Puno se toga trebala odreći da posao uzdigne na razinu koju danas ima. Lako je, govori, uspjeti, napravi se nekoliko dobrih revija i uspjeh je tu. Puno teže je zadržati konstantu i kvalitetu. Salon vodi od 1974., a pokrenula ga je prije gotovo jednog stoljeća njezina prabaka. Ona je radila šešire, baka nije, pa je posao nastavila mama i potom preuzela Nada.
- Mama se time počela baviti zbog svoje bake, a ja zbog mame - objašnjava.
Kao djevojka Nada je željela studirati kiparstvo, no majci to nije bilo drago. Bila su teška, dosta nesigurna vremena i mama je govorila da umjesto umjetnosti treba završiti nešto konkretno. Zato je Nada upisala studij književnosti i počela raditi šešire.
- Našla sam se u modeliranju šešira i došla na svoje. Šeširi se ne šiju, oblikuju se na pari, stavite ih na kalup i dobijete formu koju hoćete. Kao da kiparite. Ako primijetim da nešto nedostaje, vratim ga na paru pa dodam. Tim radom dođem do jedne, druge, treće forme, dobijem kolekciju i odmah se spremam za drugu. Sve to ide spontano, postupno, dok ne osjetim da je dovoljno. Tada zaokružim kolekciju i gotovo. Idem dalje - priča gđa Kobali.
Nikad nije imala viziju kako bi model trebao izgledati niti je prije izrade crtala šešire. Sve, kaže, ovisi o materijalu, oni diktiraju kakav će biti model.
- U svom poslu najviše volim birati materijale. Nikad nisam crtala šešir jer to bi bila zadana forma. Imam otpor prema zadanome, po skici mi nije zanimljivo raditi - ističe.
Baš kakva je i sama, takvi su joj i šeširi. Sa svake police otmjeni, decentni šeširi zovu da ih se isproba. Ni jedan kičast, drečavih boja, ni na jednom previše ukrasa, cvijeća, grožđa, bilo kakvih upadljivih ukrasa.
- Svatko prolazi razne životne faze. I ja ponekad volim raditi kič. Između kiča i umjetnosti tanka je nit. Okušala sam se i u tim fazama, ali sad mi se čini da je najbolje i najteže napraviti konkretan, nosivi šešir. Lako je napraviti sve forme, ali pravi majstor mora znati napraviti klasični, fini nosivi, običan šešir - kaže.
U njezin salon žene rado ulaze i isprobavaju šešire. I muškarci su među stalnim klijentima. Njezini kupci su svih generacija; i zagrebačke dame i tinejdžerke. I umirovljenice i studentice.
- Imam veliki raspon i klijenata i modela. Ljudi se začude kad kažem da iste šešire nose žene u zrelim godinama i studentice - priča.
Upravo na mladost posebno je osjetljiva. U svakom vremenu ta mladost nema novca pa im Nada oduvijek izlazi u susret. Pamti studenticu koja je jedanput ušla u salon i silno željela jedan šešir. Izabrala je najljepši, najfiniji. Bio je dosta skup i nije imala novca za njega.
- Osjetila sam njezinu želju. Prvo sam joj htjela znatno spustiti cijenu, a onda sam se predomislila i darovala joj ga - kaže.
Neke stvari radite jer morate, a druge zato što ih trebate dati nekome kome puno znače. Osjetila sam koliko ta djevojka želi moj šešir i poklonila ga joj. Rekla je da će mi svaki mjesec donositi dio novca. Odgovorila sam joj da će mi ga platiti kad završi fakultet i zaposli se. Nakon nekoliko godina u salon je ušla mlada žena i rekla da je došla platiti svoj šešir. Nisam je prepoznala, a ona me podsjetila na tu priču i jako me obradovala. Ostale smo u kontaktu. Znam da je otišla van i da sad živi u New Yorku. Svaki put kad netko njezin dođe u Zagreb, posjeti me i kupi šešir na njezinu preporuku. Ta studentica je ostala moj vjerni kupac, nastavlja.
Svjesna je da su njezini modeli znatno skuplji od industrijskih, no i kod nje ima modela za svačiji džep. Cijene ne formira prema uloženom radu ili formi šešira nego prema repromaterijalu.
- Uvozimo ga jer ga se u Hrvatskoj ne proizvodi. Odaberemo materijal za modele različitih cijena. Ima i skupljih i jeftinijih. Industrija izbaci na tisuće komada od jeftinih materijala. Isplativo im je, pa si svatko može kupiti željeni model. Moji su, pak, primjerci unikatni i od kvalitetnih materijala. Puno ih kupuju stranci koji si u svojoj zemlji ne mogu dopustiti ni ući u radionicu gdje majstori rade takve unikatne šešire. U većini zemalja takvih salona više niti nema - govori.
Uz stalnu zagrebačku klijentelu baš stranci su njezini najbolji kupci. Kobali šeširi otputovali su na sve strane svijeta. Ljudima se sviđa što su ručno rađeni, što su nepoderivi i traju. Prenose se s generacije na generaciju.
- Iz njega se ne može izvući nit, traju godinama. Nepoderivi su, mogu se samo fizički uništiti. Stariji modeli su mi dragi jer su romantični, nostalgični. Nekad su ih nosile nečije bake, a onda ih, već zaboravljene, skrivene u ormaru, pronađu kćeri ili unuke i stave na glavu.
Njezini šeširi danas su stvar statusa. Svaka dama u ormaru ima barem jedan njezin šešir, a posebno ih rado nose glumice.
- Lijepe su one, prelijepe žene. Jako su mi drage. Volim ih i cijenim jer su svoje. Što stave na glavu, to ne može proći nezapaženo. Jako su posebne, a nema boljih nositeljica šešira od takvih žena. Imaju osjećaj da im pripada i tako ga nose. Šešir uostalom i traži svoju glavu. Bude lijep tek kad je pronađe - kaže.
Za izradu šešira velika su joj inspiracija sezone. Ako se i zasiti izrade ljetnih šešira, inspiraciju brzo nađe u zimskima. I tako iz godine u godinu, s generacije na generaciju. Druge životne strasti nema.
- Ne može se u životu imati nekoliko strasti. Iskreno i strastveno može se raditi samo jedan posao. Nema ‘možda ovo, možda ono’, ‘malo jedno, malo drugo’. S takvim stavom ne može se u svoj proizvod utkati ljubav koju klijent prepozna niti opstati tolike godine - kaže Nada.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.