Nada Kobali - otišla je nezamjenjiva hrvatska kitničarka

• Bojana Gregorić, Alma Prica, Romano Bolković, Nenad Korkut, Zrinka Cvitešić samo su neki od poznatih štovatelja rada nedavno preminule vrhunske zagrebačke dizajnerice šešira Nade Kobali. Zvali su je kiparicom šešira jer je svaka njezina kreacija bila skulptura za sebe, a te su skulpture umjetnički snažno kreirale sliku metropole i domaće modne scene

• U nedavnom, zadnjem kontaktu s redakcijom miss7 rekla je kako danas malo tko s ponosom ističe da je zanatlija te da joj nije jasno zašto mladi ne žele zastati, naučiti, uočiti umjetnički i društveni kontekst te iz toga graditi vlastite interpretacije. Bila je u pravu i u jednom i u drugom

• Njezini su šeširi oblikovali stilove, pa i ljude. Bili sastavni dio zagrebačkog građanskog koda. Baš poput neponovljive modne novinarke Ane Lendvaj zaradila je svoje mjesto u brevijarima hrvatske mode, ali i avangardne umjetnosti 1980-ih. Zato danas, s dopuštenjem kolega iz Dive, prenosimo tekst koji je 2015. o radu Nade Kobali za Divu Style napisala upravo Ana Lendvaj

Željela je studirati kiparstvo, ali je svoje ambicije pretočila u oblikovanje šešira i baš je to Nadu Kobali odvelo u povijest hrvatske mode, i to avangardnog dijela sazrelog 80-ih godina.Nije to ni bilo iznenađenje, jer je Kobalica, kako je od milja zovu, imala u krvi obiteljsku kitničarsku tradiciju koja datira još od 1905! Njezina je prabaka još u Clevelandu izučila kitničarski zanat, gdje je s uspjehom oblikovala šešire. Poslije Prvog svjetskog rata vratila se sa svojom kćeri, Nadinom bakom u Zagreb. No Nadina baka nije bila modistica, ali je za modisticu izučila Nadina mama i to je presudilo da se i Nada bavi tim privlačnim, ali teškim poslom koji zahtijeva mnogo ljubavi, puno talenta i teškog ručnog rada.

Pixsell/Sanjin Strukic

Dvije mamine ljubavi

Nadina je mama poslije Drugoga svjetskog rata bila modistica kod Marka Tomića koji je imao salon u Masarykovoj ulici, pokraj salona svoga brata krznara.
"Mama je u životu imala dvije ljubavi, mene i šešire. Ja sam od nje najviše naučila. Zanatski dobro raditi, jer to se ne smije preskočiti ma koliko talentirani bili... No nije uspjela u svojoj želji da studiram stomatologiju. A ni meni nije uspjelo studirati kiparstvo, pa sam započela studij književnosti. No i šeširi se oblikuju poput skulptura. Ne šiju se, pa ja ni ne znam šivati – prisjeća se Nada. 
Pixsell/Sanjin Strukic Glumica Alma Prica s Kobali kreacijom

Art moda u haustoru

"U početku sam, 70-ih godina godina radeći učila u “Šeširu”, državnoj radionici šešira u Ilici. Položila sam tada i državni ispit da bih mogla samostalno raditi i otvoriti svoj salon, i otvorila ga u Palmotićevoj ulici. Trebalo je strašno puno raditi da bi ljudi došli u salon skriven u veži, u haustoru. I onda je novinarka Vjesnika Tanja Torbarina vidjela što radim i napisala članak o tome. Taj me fantastični članak izbacio iz anonimnosti. Čak je bila i malo nepristojna prema drugim dizajnerima, koliko je isticala moje kvalitete. Njoj zahvaljujem za svoj uspješan posao... - priča Nada o svom modnom startu. Ubrzo se našla u redovima ULUPUH-a i u Zajednici umjetnika Hrvatske pa je mogla nastaviti radom kao slobodnjak. Jugoexportov luksuzni lanac dućana u bivšoj Jugoslaviji bio je pun njenih kreacija. Radila je za film i za kazalište. A svoje kreativne vrhunce dosezala je upravo unutar ULUPUH-a koji joj je omogućavao punu dizajnersku slobodu. Ona je bila prava modna heroina avangardnih 80-ih! Sve što je oblikovala bili su rasni primjerci art-mode.

Pixsell/Sanjin Strukic

Avangardna i autentična

Nezaboravna je njezina serija pokrivala za glavu od cijevi za kuhinjske nape. Te je lake plastične cijevi presvukla bijelom svilom i od njih oblikovala forme kakve bi s veseljem danas potpisao Philip Treacy. Pokojni modni radikalac Vladimir Rudinsky pomagao joj tada savladati te velike oblike! Bilo je to nešto božanstveno za ono doba. S njima je 1984. išla na Tjedan mode koji je u Zagrebu okupio najbolje naše modne obrtnike i ulupuhovce. Prvakinja modnog novinarstva, tada Đurđa Milanović (danas Bartlett), i prva naša sociologinja mode, pisala je tada u magazinu Start o tri najzanimljivija autora s te manifestacije – o Tončiju Vladislaviću, o Nadi Kobali i o Dženisi Pecotić (tada Medvedec).

Pixsell/Sanjin Strukic
Ono što je napisala o Kobalici vrijedilo je cijelo njezino stvaralaštvo jer je Nada Kobali radila umivenu verziju svojih modnih ideja za svoj dućan na Cvjetnom trgu, a u onoj slobodnoj zoni stvarala avangardne modele koji čak i ne moraju imati veze sa zaštitom glave, ali imaju mnogo veze sa psihologijom i skulpturom. U oba je slučaja riječ o teškom zanatskom i stvaralačkom radu jer šeširima “nakon grubog fizičkog rada s kalupom, čavlima, rastezanjem i glačanjem, treba udahnuti dušu” to jest dati im konačni oblik dizajnerske ili umjetničke vrijednosti.

Instagram/Zara

Iza velvetne zavjese

Kobalica je svoje cjevaste forme, kojima su šeširi prvi put u povijesti osvojili do tada neviđeno velik prostor oko glave, izlagala i u Milanu. Prodala je tamo sve modele. Nisu bili kupljeni samo kao skulpture. Bili su i hrabro nošeni na glavi. Bili su svjedokom da se u nas ne živi iza željezne zavjese, nego “iza velvetne zavjese”, s puno glamura, kako su o tome iznova u Startu 1986. pisali “Egoist Arts and Parts”, Maja Briski i Cico Kustić. Serija Ulupuhovih godišnjih izložbi “Vizije” bila je poligon za Nadine eksplozije ideja i suradnju s najjačim hrvatskim modnim dizajnerima. Dizajnirala je kape za hrvatske časnike, dočasnike i generale, a 90-ih je istodobno za svoju seriju velikih crnih kapa inspiriranih 15. stoljećem dobila nagradu na Zagrebačkom salonu. I tako je uvijek – umjetnički dizajn ide kod nje pod ruku s radom u salonu za širu publiku. Rad u salonu omogućio joj je egzistenciju. Bilo je to moguće jer je, rekla je, naslijedila mnogo kalupa bez kojih se ne bi ni isplatilo raditi. No ni rad u salonu nije nikad postao puka komercijala. – Sada me inspirira Japan, pa radim male japanske kapice sa šiltom. Muška je to forma s malim šiltom i uskom trakicom ispod brade. Radim i džokejske kape, pa motorističke kape. Prenosi se tu austrougarski ugođaj. Sve se radi od filca, sve te razli- čite forme – kaže nam. Stranci ih jako vole, pa Kobalica ima neprekidno mnogo posla. U Firenzu i u Frankfurt odlazi po filc, da bi ga pod parom navlačila na kalup i oblikovala po svojim zamislima. Ali ni njezin avan- gardni “nerv” iz 80-ih nije izgubljen – i dalje radi po narudžbi različite forme jer, kako kaže, to nisu šeširi, to je stvaralačka nadgradnja!

Pixsell/Sanjin Strukic