Merita Arslani: “Svaku ideju treba probati, makar i propala!”

Ova dugogodišnja novinarka, odlučila je posvetiti se pisanju jer kako kaže “svaku ideju koju ima, smatra da je treba isprobati”. Zbog čega su oba njezina romana tužne tematike i priprema li već treći te što je naučila od slavne spisateljice J.K. Rowling, otkriva nam Merita neposredno nakon što se vratila iz Norveške s radionice za pisanje scenarija.

Napisali ste dosad dvije knjige obje dosta teške tematike. Pročitala sam negdje da ste prvi roman pisali neposredno nakon smrti roditelja. Što vas je potaklo da se u svom zadnjem romanu ‘Probudi me kad prođe’ dotaknete i eutanazije?

Ovaj put nije bilo neke intimne ili privatne motivacije kao kad sam pisala prvu knjigu, koju sam zaista pisala ubrzo nakon što su mi roditelji umrli. Ova druga priča se naprosto dogodila. Počela sam s jednom skroz drukčijom premisom priče, ali u procesu pisanja ona se pretvorila u nešto sasvim drugo. Kad gledam sad s odmakom mislim da je bilo logično da ode u tom smjeru.

Goran Stanzl/PIXSELL

Nakon dvije knjige, pripremate li već treću?

Za sada još ne, i zbilja nemam još nikakvu ideju o trećoj knjizi. Druga knjiga je izašla prije mjesec dana i trebat će mi neko vrijeme da mi se slegnu dojmovi, pa ću tek onda početi razmišljati o nečem novom. Jako me privlači ideja da napišem neku humoresku, no znam da je to jedna od najtežih formi. Upravo zato mi je taj žanr i atraktivan. Ali, tko zna, možda bude i nešto sasvim drugo.

Potpuno ste se posvetili pisanju i odustali od novinarstva. Jeste li požalili zbog toga ili vam se čini da ta odluka ne mora biti konačna, odnosno da uvijek imate mogućnost vratiti se, ako poželite?

Novinarstvom se bavim još, ali u daleko manjoj mjeri nego prije. Nikako mi nije žao što sam pisanje stavila na prvo mjesto, iako je to dosta rizičan potez. Ali, zaključila sam da se ne mogu s obje stvari baviti tako da budem zadovoljna i s jednim i s drugim i nešto je moralo otpasti. Sretna sam s onim što radim i to mi je najvažnije unatoč tomu što nije najisplativije. Međutim, pisanje ne gledam kroz novac već kroz zadovoljstvo koje mi pisanje donosi. Volim kad mi se javljaju čitatelji, volim kontakte s njima, ali pisanje mi je otvorilo i neke nove svjetove za koje ranije nisam znala. Držim fige da mi pisanje postane jedini posao. Povratak novinarstvu kakvim sam se nekad bavila moram priznati ne vidim kao svoj izbor.

Je li vas netko od prijatelja, kolega potaknuo na pisanje knjiga? Koji je to bio prijelomni trenutak u vašem životu i profesiji kada ste odlučili posvetiti se samo pisanju knjiga?

Željela sam to još puno prije prve knjige. Vuklo me da napišem roman i dosta sam puta započinjala nešto pisati, ali mi se ne bi svidjelo i tako je trajalo dok nisam napisala 'Anđeli će samo zaspati'. Prijelomni trenutak je vjerojatno bio kad sam se počela baviti novinarstvom, samo što to tada nisam znala. Novinarstvom se bavim više od 15 godina i svakodnevno pisanje članaka za novine je očito moralo otići i korak dalje, barem u mom slučaju.

Kako danas živite? Kojim ritmom? Putujete li često?

Radim od kuće, što ima svoje prednosti i mane, ali to je bio moj izbor. Nijedan dan mi nije isti što se tiče posla. Ima dana kada pola dana odrađujem novinarske poslove, a onda se ostatak dana bavim pisanjem drugih stvari. Naime, radim na scenariju za film koji će se raditi po mom prvom romanu što je jako izazovno, jer mora biti drukčiji od knjige i praktički se osjećam kao da pišem knjigu iz početka. Osim toga, počela sam pisati i scenarij za jednu kazališnu predstavu, ali to sam tek počela raditi i trebam vidjeti kako će to završiti. Radim zapravo svaki dan, ali si uvijek uzmem barem jedan dan u tjednu kad ne radim. Meni su i razni sastanci dio posla, a svaki tjedan ih imam nekoliko. Moj ritam je dosta ubrzan, jer sam freelancer i bavim se kreativnim poslom, pa zato stalno moram biti u nekakvom “muvingu”. U zadnje vrijeme baš ne putujem često, ali tu i tamo mi uleti neko putovanje. Prije dva tjedna sam se vratila iz Norveške gdje sam bila na jednoj radionici za pisanje scenarija i u zadnje vrijeme su moja putovanja dosta vezana uz posao. Privatno volim otići u gradove u kojima sam već bila, a koje jako volim. Pariz je jedan od njih gdje često putujem i opet tamo idem na jesen na tjedan dana.

Koje hrvatske pisce preferirate?

Miljenko Jergović i Boris Dežulović su moji favoriti, zatim Ante Tomić i Zoran Ferić. Olja Savičević mi je sjajna isto kao i Ivana Šojat Kuči. Žao mi je što hrvatska književnost stalno prolazi kroz neke turbulencije i što ne uživa status kakvog zaslužuje. Imamo odličnih autora i što je dosta zanimljivo za ovako malo tržište, konstantno se pojavljuju nova imena i mislim da je to jako dobra stvar. Možda nije baš sve kvalitetno, ali je dobro da postoji ta fluktuacija pisaca, jer već sama činjenica da je ljudima pisanje zanimljivo daje neku nadu da hrvatska književna scena nije baš tako siromašna kakvom je mnogi žele prikazati.

Pročitala sam da ste veliki fan J.K. Rowling. Je li vas njezin spisateljski put inspirirao i činjenica da je i ona počela relativno kasno s karijerom spisateljice?

Dosta sam kasno nakon prve knjige o Harry Potteru počela čitati taj njezin serijal. Fantasy naime nije moj omiljeni žanr i zato je prošlo nekoliko godina dok je nisam počela čitati. Jedne godine sam Pottera počela od prve knjige čitati na moru i totalno sam se zaljubila u tu priču i njezin stil pisanja. Njezin spisateljski put mi je fascinantan. Ta njezina nevjerojatna želja i vjera u ono što radi je zaista inspirativna. Nisam sigurna da bi bilo tko drugi nastavio s pisanjem da je bio u situaciji u kojoj je bila ona prije nego što joj je objavljena prva knjiga. Volim takve životne priče koje pokazuju koliko je moćna snaga volje. Ne mislim da bi godine bilo kome trebale biti prepreka da napišu prvu knjigu. Knjige se pišu kad imate nešto za reći i nekome to dođe u ranijim godinama, a nekome u kasnijim.

Imate li neke hobije? Što volite raditi u slobodno vrijeme?

Obožavam igrati poker i duge šetnje, ali obavezno s iPodom. Jako volim čitati i to sve, knjige, časopise, zanimljive stvari po internetu... Druženja s prijateljima su mi jako dragocjena i slobodno vrijeme dok sam u Zagrebu uvijek nastojim provesti s njima, a ako sam u prilici i imam slobodno nekoliko dana za redom zaletim se malo do Zadra.

Pratite li modu? Čini mi se da bi se za vas moglo reći da ste sportski tip kada je moda u pitanju, zar ne?

Zapravo i jesam sportski tip, ali pratim i modu. Jako mi se sviđaju naši dizajneri, naročito mlađa generacija. Ima zbilja sjajnih mladih ljudi koji se bave modom i dosta njih sam zapazila tek na sajmu mode koji se ako se dobro sjećam zvao Industrija i bio je na Jelačićevom trgu. Takva moda mi je sjajna. Ali, pod modom ne mislim samo na odjeću, već puno više na razni nakit, torbe i razni accessories. Od osnovne škole nosim naočale i već godinama pratim kakvi sve okviri izlaze na tržište i volim otkrivati nove dizajnere kada su u pitanju naočale. U pravilu okvir mijenjam svake dvije do tri godine i kako naočale stalno moram nositi uvijek volim da su otkačene i neobične i važno mi je kako izgledaju.

Imate li neki životni moto?

Nemam neki moto koji bi mogla svesti na jednu rečenicu. No, ono čega se već dosta dugo držim je da svaku ideju koju imam vrijedi isprobati, pa makar i propala. Manje me brine što ću možda u tome izgubiti vrijeme i novac, a puno više bi me mučilo da ništa nisam probala.