Sat vremena prije same revije Dove „Samo svoja“ by Aleksandra Dojčinović, slušajući svoje ubrzane otkucaje srca, pomislila sam „Što mi je ovo trebalo?“. Izrazi lica mojih kolegica, modnih urednica i novinarki, govorili su kako razmišljamo jednako. Bilo je potrebno prošetati se samouvjereno i ženstveno po pisti dugoj 30 metara. Mačji kašalj, zar ne?
Kad me prije otprilike mjesec i pol dana nazvala Dora Toljan iz odnosa s javnošću Dove Fashion.hr-a i priopćila da poznata dizajnerica Aleksandra Dojčinović u sklopu Dove revije želi kreirati kolekciju za hrvatske modne urednice i novinarke, samo sam se slatko nasmijala. Ja u ulozi manekenke? - To mora biti neka dobra šala. Inače sam ja ta koja iz manje-više udobnog sjedala prvog reda promatra manekenke i proučava kolekcije. Daleko od jakih reflektora, fotoobjektiva, kamera i budnih očiju gledatelja. No, kad se ideja malo slegla, i kako su su kolegice redom pristajale, samouvjereno sam i ja odlučila reći „da“. Pa hodanje ne može biti tako teško? Mantrala sam se s rečenicom „Hodaš svaki dan, koja je razlika po betonu, asfaltu ili limu…“ kojom me ohrabrio dizajner Ivan Alduk u trenucima oklijevanja.
Metalna pista duga 30 metara!
Prvi fitting s dizajnericom: Ana Pavić, Vesna Blašković, Selma Terlević, Ines Preindl, Svjetlana Matić, Aleksandra Orlić, Ana Gudelj-Marić, Iva Gradišer i moja malenkost odradile smo poput pravih profesionalaca. Pričalo se o lijepim Aleksandrinim haljinama, bojama i krojevima. Visoke pete i hodanje po pisti spomenulo se tek usputno. Sve dok Ana Pavić nije odala tajnu – trebamo se prošetati po metalnoj pisti dugoj 30 metara!
Par dana pred reviju svi oko mene su bili uzbuđeni. Kolege su me obasipale pitanjima, molile su se pozivnice, a moja mama je čak došla iz Splita kako bi gledala svoju kćer na pisti. Uzbuđenje je raslo kod svih, osim kod mene. Sve do večeri prije revije. Nju sam provela prošetavajući se u dva ujutro po stanu u visokim petama. Srećom, susjedi nisu zvali policiju.
Užurbani backstage
Na sam dan revije stigle smo u backstage u 16 sati. Sve smo se pitale zbog čega toliko rano moramo doći. Kao da za frizuru i make up treba toliko dugo. Ja sam ponijela čokoladice i voće u slučaju da budem gladna. Nadala sam se da ću prije revije popiti koje piće sa svojim najbližima. Na kraju, mandarine su se zgnječile, čokoladice smrzle od hladnoće, a ja u posljednji trenutak prije početka revija trčala na toalet.
Aleksandra je posložila haljine i iz svog kofera izvadila hrpu cipela. Uslijedilo je isprobavanje i hodanje po grbavom podu stare tvornice Gredelj. Kad mi je dizajnerica rekla da otvaram reviju, isti tren sam se ukočila, a hladnoću više nisam ni osjećala.
Kako hodati poput profesionalne manekenke?
Sat vremena prije revije uslijedile su čak dvije probe, ipak mi nismo profesionalke. Nogu pred nogu, bez njihanja, po samoj sredini, pet sekundi poziraj, elegantno se okreni i nastavi dalje hodati. I, naravno, prati ritam glazbe. Gledaj ispred sebe, ne u pod. I ne zaboravi se smiješiti. Budi prirodna! Da, inače hodam po pisti, to mi je uža specijalnost. Odahnule smo kad smo shvatile da pista nije skliska i da 30 metara i nije tako dugo. No, trema se povećala kod pojedinaca kad smo shvatile da nam malo klapaju cipele. Profesionalne manekenke su nam pomogle, lijepile smo maramice i zapetke te donekle sanirale problem.
O samoj reviji, reflektorima i publici počela sam tek razmišljati kad sam oko 19 sati došla na red za makeup. Sjedeći i uživajući u profesionalnim rukama, počela sam osluškivati svoje srce kako sve brže kuca. Već na frizuri počela sam se tresti, ne znam je li to bilo od hladnoće ili treme. No, kad sam na koncu pogledala sebe u ogledalu, nasmiješila sam se. Makeup je bio besprijekoran, a frizura modificirana pletenica koju ja inače obožavam nositi. I predivna haljina je potpuno u mom stilu.
Pola sata pred našu reviju, kad se backstage djelomično ispraznio, mi smo spremne hodale uokolo, vježbale hod, zaokret i poziranje. Bile smo smiješne same sebi. Aleksandra je svakoj od nas na zapešće stavila narukvicu za sreću. Stampedo u štiklama nastao je kad su nas počeli prozivati da stanemo kod ulaza na samu pistu.
Na prve taktove naše pjesme, preplavio me pozitivni adrenalin zbog čega sam zaboravila i na niske temperature i na visoke pete. Kad sam konačno stala na pistu, ništa nisam vidjela od jakih reflektora. Adrenalin me ponio prema naprijed, a osmijeh na licu mi izmamili vrisak i pljesak mojih kolega i najbližih. Naravno, pred fotografima se nisam sjetila uvježbane poze, no to nije ni bilo važno. Svaki ulazak natrag u backstage bio je popraćen vrištanjem i bodrenjem same dizajnerice.
Na defileu i kod onih "drama kraljica" trema više nije postojala i prepustile smo se pozitivnoj atmosferi koja je vladala s tribina. Pljeskale smo Aleksandri, sebi, ali i svima onima koji su nas došli podržati i koji će bez obzira na naš nesiguran hod i pokoji kiseli osmijeh, reći da smo bile predivne, sigurne u sebe i najbolje.
Nakon pljeska, skidanja visokih peta i dizajnerske kreacije, kad adrenalin splasne zapitala sam se „Sve to zbog samo tih par minuta?“. Sav trud, izrada kolekcije, fitting, biranje cipela, makeup i frizura zbog jednog prošetavanja na pisti? U tom trenutku sam počela više shvaćati i cijeniti rad naših dizajnera, jer doživjeti sav taj trud uistinu je neprocjenjiv. Za to im hvala!
U galeriji detaljnije pogledajte atmosferu u backstageu i na samoj reviji…
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.