Jedna od naših trenutno najzaposlenijih mladih glumica jest Ivana Roščić. Iza nje je već dvadesetak filmskih i televizijskih uloga, ali i brojne uloge u matičnom kazalištu Gavella. Iako igra jednu od glavnih uloga u predstavi “Fine mrtve djevojke” čiji je plakat podigao mnogo prašine u hrvatskoj javnosti, Ivana se nije željela očitovati o cijelom skandalu. No, tema je s Ivanom na pretek.
Prije samo nekoliko dana prisustvovala je premijeri filma “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića na Berlinaleu u kojem igra ulogu mlade žene, a podijelila je s nama i svoja razmišljanja o putovanjima, odijevanju te o svojim muzičkim pokušajima…
Do sada ste odigrali mnogo kazališnih, televizijskih i filmskih uloga. Možemo reći da ste uspješna mlada glumica. Što je po vašem mišljenju presudno za vaš uspjeh?
Ne bih znala odgovoriti na ovo pitanje. Bubnut ću. Vjerojatno spoj truda, odabira, volje, talenta, sreće (smijeh).
Jesu li vam draže kazališne ili filmske uloge? Odnosno, koje su prednosti, za vas, rada na filmu, a koje u kazalištu?
Kao glumica naravno da volim i kazalište i film, makar još kao dijete film me više začarao - više sam voljela da me vode u kino nego u kazalište. Međutim, kada govorimo o samom radu - više volim rad u kazalištu jer je dugotrajniji što otvara puno više mogućnosti za istraživanje i izgradnju lika. Voljela bih da mi se to dogodi i na filmu, da uđem u jedno mike-leighovsko dugotrajno istraživanje.
Glumite u predstavi “Fine mrtve djevojke” s Natašom Janjić. Plakat za tu predstavu je izazvao brojne rekacije. Koji je vaš stav o cijeloj situaciji oko plakata?
Mislim da se o slučaju "plakat " i previše toga reklo sa svih strana i tu negdje stavljam točku. Što se tiče same predstave ona je od početka bila pod medijskim povećalom i to mi je stvaralo popriličan pritisak, željela sam premijeru što prije odigrati.
Mislite li da je društvo u Hrvatskoj još uvijek zatvoreno prema različitostima?
Neki dan sam u jednim dnevnim novinama pročitala članak o azilantima u Zagrebu i izjave naših sugrađana o njima, što me je ponovo vratilo na to da je naše društvo jako zatvoreno i fobično, ne samo prema spolnim različitostima nego i prema razlikama u boji kože, jezičnim razlikama, fizičkim razlikama, pa i religijskim.
Novi film u kojem glumite je “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića koji je predstavljen na Filmskom festivalu u Berlinu. O kakvoj je ulozi riječ?
Da, film je imao u subotu premijeru na Berlinaleu, na kojoj sam prisustovala. Glumim mladu ženu po imenu Zehra. To je film koji ne prepričava tragediju, već njezine posljedice. Reakcije na film su sjajne i zaista sam sretna da sam dio tog filma.
Hrvatski film je u posljednje vrijeme doživio svojevsrni procvat, ako bismo mogli suditi prema uspjehu kino hitova “Sonja i bik” i “Svećenikova djeca”. Kako to komentirate?
Rekla bih napokon! Lijepo je vidjeti da se hrvatski film ipak voli i rado gleda.
Osim glume, imate još jednu ljubav, a to je glazba. S kolegama glumcima, Goranom Bogdanom, Jadranom Puharićem i Danilom Šerbedžijom, osnovali ste bend Luni Megumi. Kako je došlo do te ideje?
Još u srednjoj školi imala sam neuspjele muzičke pokušaje. I dugo se to kuhalo u meni. Bez obzira na sve obveze koje imamo, pokušavamo se održati. Iako, pred nama je mnogo posla. Uskoro ćemo proslaviti drugi rođendan što bi značilo da smo u muzičkom smislu još jako zeleni i mali.
Koju vrstu glazbe svirate?
Ne sviramo često, sad nam je cilj najprije snimiti album, ali treba pronaći vremena za studio. Naša mjuza je neka fuzija svega i svačega i teško ju je svrstati u neki žanr, mi smo kao zemlje nesvrstanih.
Pročitala sam da volite putovanja, a jedno od njih bilo je pomalo neobično. Riječ je o putovanju kroz Albaniju i to – mrtvačkom kočijom.
Da volim, dapače voljela bih i češće putovati, barem dvaput godišnje na dulja putovanja i četiri puta godišnje na ona kraća, no sve to iziskuje vrijeme i novac, kojeg je sve manje. Isto kao što me raduju putovanja po Europi tako me raduju i ona dalja, egzotičnija. Putovanje kočijom je zaista bila avantura, ali bez obzira na sredstvo važno mi je da putujem, da upoznajem nove kulture, mirise, okuse, ljude, boje…
Koje vam je najdraže mjesto koje ste posjetili? Gdje još niste bili, a voljeli biste uskoro otputovati?
Svako ono sljedeće mi je najdraže. Ali postoje mjesta koje više volim, i koje manje volim. Tako bih radije živjela u Beirutu nego u New Yorku, što ne znači da mi u New Yorku nije bilo dobro. Bilo je izvrsno ali energijom, okusima, mirisima prije bih živjela u Beirutu, Parizu ili Istanbulu nego u New Yorku. Trenutno maštam i gledam karte za Iran, Čile, Argentinu, a voljela bih posjetiti Rumunjsku i Bugarsku… Ma, popis je predugačak.
Kako biste opisali svoj stil odijevanja? Koliko vam je važan stil?
Obično ga drugi opisuju, ja sama bih rekla da sam neodređena. Važno mi je da se prije svega osjećam dobro u onome što nosim, da me odjeća ne određuje, niti definira, što opet ne znači da se ne volim lijepo odijenuti. Dapače, ali volim udobnost i ležernost i to mi je na prvome mjestu.
Možemo vas često vidjeti s vintage detaljima. Gdje kupujete svoju odjeću i modne dodatke?
Nemam neka određena mjesta na kojima kupujem, obično je kupnja spontana, a važnu ulogu igra i materijal. Jednostavno, sve mi mora biti od prirodnog materijala, a primjećujem da je "tog" prirodnog sve manje. Priroda je danas očito luksuz.
Donesem i nešto i s putovanja, nemam baš neka omiljena mjesta za kupnju.
Koji su vam planovi za bližu budućnost? Pripremate li neke nove kazališne, filmske ili televizijske uloge?
Kada nešto isplaniram obično pođe krivo, što se posla tiče čeka me rad na novoj predstavi u Gavelli u režiji Drazena Ferenčine, a o ostalom nemam pojma. Volim biti "odnesena i iznenađena"…
U galeriji detaljnije pogledajte odabrane fotografije glumice Ivane Roščić…
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.